AUTOR HVALJENOG ROMANA "NEMOJ ME BUDITI"
MARKO TOMAŠ, bosanskohercegovački književnik i čest gost Pule: "Poezija je izašla iz kavane, SAMO VEĆ DUGO ROBIJA NA AKADEMIJI GDJE JE POKUŠAVAJU SAKRITI OD NARODA"
Ako već ideš gnjaviti ljude po kavanama poezijom, onda nije zgoreg da na neki način dobro interpretiraš vlastite stihove. A ja sam izabrao jedan vrlo stereotipan lik pjesnika. Glas mi je dubok, neću odbiti piće, a i trošim cigarete
"Jedno sam vrijeme bio istrijanski zet, a u Puli mi živi jedan od najbližih prijatelja"
"Ovaj roman će nesumnjivo postati kultan i nadgeneracijski", napisao je renomirani urednik Kruno Lokotar za knjigu "Nemoj me buditi", prvijenac bosanskohercegovačkog književnika Marka Tomaša.
Svojim je pjesničkim zbirkama u posljednja dva desetljeća Tomaš postao jedan od najcjenjenijih pjesnika u regiji. Rođen u Ljubljani 1978. godine svojevrsni je nomad koji svugdje živi povremeno, a nigdje stalno - Mostar, Zagreb, Sarajevo i Split samo su neke od njegovih privremenih lokacija.
Čest je gost i u Puli gdje je, osim iz privatnog zadovoljstva, gostovao i na Sajmu knjiga. Osim pjesama, piše i dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare. U svom se prvijencu prvi put uhvatio u koštac s formom romana, kojeg je pritom i dekonstruirao, zbog čega Lokotarove riječi pohvale još više dobivaju na važnosti. S Tomašom smo razgovarali o njegovom balkanskom lutanju, stvaralaštvu, Mati Parlovu i štošta drugom.
- Često se za Marka Tomaša napominje da živi na raznim relacijama. Koliko je to nomadstvo potrebno i važno za Vaše stvaranje? Što je s identitetom, osjećate li da istinski pripadate nekom gradu ili se najviše pronalazite baš u toj promjeni lokacija? Ako sam dobro shvatio, nekakva baza je ipak Zagreb?
- Pa, vidi, moj identitet je ionako izgrađen u nekakvom drugačijem Mostaru, recimo. Dakle, moj format ionako više nema u odnosu na što postojati. On ide sa mnom, kako bi drugačije i bilo? Pa čak i ovi identiteti koji su kolektivni, kao što je pripadnost nekom gradu čiju glazbu nosiš u glasu, maniri su ti određeni odgojem i sl. Ali taj grad više ne postoji. Suština njegova više nije ista. Tako da je taj moj Mostar moguć još jedino u mojim osobnim fantazmama. Doduše, ja sam se često selio u djetinjstvu i tako shvatio da je moj prostor upravo u putovima između dvije, tri, četiri točke mojeg življenja. Jer u jednom trenutku sam shvatio da više ne pripadam tu na način na koji ljudi pripadaju nekom mjestu.
Da, partnerica se preselila u Zagreb tako da sam i ja ponajviše tamo, a do pandemije sam stvarno živio na relaciji Mostar, Zagreb, Beograd, Ljubljana. Stalno sam bio na putu. Ništa se, eto, nije promijenilo od djetinjstva. I danas se krećem između ljudi. Imam svoj Mostar, svoj Zagreb, svoju Ljubljanu, svoj Beograd u ljudima s kojima radim i živim. A život utječe na stvaranje, kako drugačije, u ovom slučaju moj život je u mom radu onaj dio koji bi stručnjake mogao podsjetiti na poremećaj pažnje.
- Za svoj roman "Nemoj me buditi" kažeš da si kod čitatelja htio "kreirati očekivanja, a onda ih iznevjeriti". Forma je tu, poglavlja su kratka, sve počinje mirisati i na kriminalistički zaplet pojavom tajanstvene žene, ali njen glas postepeno jenjava i na koncu potpuno nestaje. Negdje sam pročitao da si unaprijed znao kako će roman imati takvu formu. Prvotna je nakana, dakle, bila rušenje klasičnog oblika romana, koju si tek kasnije popunio fabulom i ostalim elementima?
- Ponekad si volim utvarati da sam pobunjenik. I onda dolazim na takve ideje, a i imao sam problem s našom prozom koja je uvijek zazirala od žanrovske literature kojoj sam htio odati počast a onda joj minirati formu. Iako se kod nas kaže da nešto ne valja kada ne liči ni na što, ali ja sam baš htio ići tim putem - pokušati napisati roman koji nema utemeljenje u "našoj" pripovjedačkoj tradiciji. Uostalom, moji glavni utjecaji i dolaze izvana. Recimo, Peljevin je rekao negdje da on piše u najboljoj tradiciji ruske književnost, tako da piše kao nitko prije njega. E, zvučat će pomalo pretenciozno, ali ja sam to htio probati. Krenuo sam napisati roman koji već i formom govori o nekim stvarima te da ima strukturu dugačkog paničnog napadaja.
- Smatrate li se originalnim po pitanju te dekonstrukcije i "izdaje čitatelja" ili je ideja niknula iz nekog drugog djela? Stekao sam dojam da vam leže Rusi. Poznata je Vaša pjesma "Pismo Venjički", anti-junaku poeme Venedikta Jerofejeva. "Lirična proza" podsjeća me na Dovlatova, dekonstrukcija forme na Sorokina i Viktora Jerofejeva.
- Oh, veliki je kompliment da rečenice podsjećaju na Serjožu Dovlatova. Posljednjih godina on mi je omiljeni autor. Da, puno sam čitao rusku literaturu, između ostalog, učio sam ruski jezik i književnost cijelih 12 godina. Što se originalnosti tiče, nisam siguran, ali puno je kolega reklo da čak i ne znaju što bi mislili o toj knjizi jer je nemaju s čime usporediti u našoj literaturi. No, to je dvosjekli mač. Knjiga je možda dobra, a možda i sranje. Ideja da iz romana izbacim fabulu je moja, ali ona i nije izbačena, samo je skrivena u snovima glavnog lika i razbacana po tekstu.
- Primijetio sam da ste često u Istri, rado ovdje dolazite. Koga čitate od istarskih pisaca? Jednom sam na Facebooku iskopao Vašu podužu posvetu Mati Parlovu i zajedničku fotografiju.
- Pa jedno sam vrijeme bio istrijanski zet. A u Puli mi živi jedan od najbližih prijatelja. Poznaješ čovjeka, mislim da ti je urednik (Bojan Žižović, op. a.). Kad sam prvi put dolazio u Pulu molio sam ga da me prvo odvede kod Mate jer sam žarko želio upoznati tog čovjeka. Volim pratiti sport. Ali boks mi je davno izgubio ono nešto, nekad su ti ljudi poput Mate bili pravi vitezovi, sad mi se čine samo kao nabildane mašine za pravljenje novca. Moj rahmetli djed se bavio boksom, on me je i učio osnovama tog sporta. Nisam agresivan po prirodi. Ali kao dijete sam se stalno tukao na ulici. Možeš to i pretpostaviti jer sam svugdje bio strana pojava i samim tim sam štrčao, a to klinci ne vole.
A s obzirom da sam dobar dio života u kavani bilo je svega, ali to je sve davna prošlost i nešto što mi je krajnje besmisleno. Nikad nisam uživao u tome, dapače. Nasilje mi jednostavno nije u prirodi. Ali zanimljivo je da me to pitaš s obzirom da sam nedavno napravio pravi koncept neke knjige koja bi bila zasnovana na svakom okršaju u kojem sam izvukao deblji kraj, preciznije dobio ozbiljne batine. Kad sam radio taj koncept užasnuo sam se jer suditi po količini pojedinačnih priča vjerojatno imam neka oštećenja mozga. Ali to bi se moglo i zaključiti po ovome što trenutačno brbljam.
- Rečeno mi je da pratite i politiku. Vaše mišljenje o izborima u Mostaru, o Bosni općenito?
- Pratim taj cirkus, prilično laički i gledam kako se ništa ne mijenja iako je već tri desetljeća na snazi obična banalna pljačka, proces stvaranja novih ekonomskih elita i raslojavanje društva ne samo po nacionalnim nego i klasnim linijama.
To što se u BiH događa je jednostavno odvratno svakom pristojnom čovjeku. Ne bih na ovom mjestu ništa više od toga govorio jer sam nedavno, baš oko mostarskih izbora, napisao bezbrojne kartice osobnog gnušanja nad tim cirkusom koji nigdje ne vodi ali jedan politički projekt uspijeva, ljudi su sve primitivniji jer ih dugo guši strah pa vrlo tvrdoglavo biraju da žive u neredu i okruženju koje pokreće mržnja.
Valjda im je tako lakše jer i za osobne nedaće delegiraju krivicu nekom drugom. Nikada, prosto, nismo stigli do stadija građana koji upravljaju vlastiti životima, uvijek je to delegirano drugima. Čudan neki svijet.
- U jednom intervjuu spominjete da treba "vratiti poeziju među ljude", pa čak i dati joj stand up formu - mislite li pritom da je treba znati recitirati i inscenirati (cigareta, piće u ruci, dubok glas) ili aktualizirati i prilagoditi ljudima koji manje čitaju?
- Pa ako već ideš gnjaviti ljude po kavanama poezijom, onda nije zgoreg da na neki način dobro interpretiraš vlastite stihove. A ja sam izabrao jedan vrlo stereotipan lik pjesnika. Glas mi je dubok, neću odbiti piće, a i trošim cigarete.
Mislim da je poezija i izašla iz kavane, samo već dugo robija na akademiji gdje je neautentičan neki svijet pokušava sakriti od naroda. Uglavnom zbog toga što se dobar dio njih želi vidjeti kao najgori od svih stereotipa, a to je onaj neshvaćenog genija. Genije nisam i ne želim biti neshvaćen, želim upoznati ljude i iskreno, otvoreno reći što mislim i osjećam.
- U jednom od nedavnih intervjua rekli ste da osjećate kako vam je potreban novi prijelomni trenutak u radu - koliko je bitno da se književnik konstantno mijenja? Je li neophodna i ta tranzicija iz jedne forme u drugu (poezija - publicistika - proza)?
- Meni je to potrebno. Skupilo se dosta drugačijeg iskustva, prošlo se dosta emotivnih bura koje više ne pripadaju tom nekom Marku o kojem sam pisao prije, pokušavajući upoznati sebe sama i izbjeći nesporazume s ljudima. Ne znam što je potrebno drugima, meni su te mijene i potrebne, htio sam izraziti različite stvari i dotaknuti se različitih tema, a i bile su nužne u jednom trenutku, a to je bio onaj kada sam odlučio pokušati živjeti isključivo od pisanja.
- Je li Marko Tomaš tmurnog duha kao njegova poezija? Imate li neke ideale, nade, nešto u što iskreno ili idealistički vjerujete, ili vam čini da je svijet jednostavno u banani?
- A što znam, imam prilično pompozan, katkad teatralan karakter, tako da sam ozbiljan lakrdijaš u suštini. Mislim da je to odraz nelagode koju osjećam kad sam u centru pažnje ili ga izazivam iz nekog razloga. Nemam čvrstih uvjerenja, niti smatram da postoji neka ideja koja bi mogla promijeniti svijet a da nikoga na putu promjene ne povrijedi.
Vjerujem da se trebamo stavljati u kožu drugih ljudi, pokušati ih istinski shvatiti i upoznati. Volim se družiti s ljudima koji nikako ne dijele moj svjetonazor a koji je zasnovan na mojim prilično čudno baždarenim socijalnim vještinama.
Nekada se ponašam kao klaun, a i nije mi mrsko kada stvorim neku nelagodnu situaciju time što izgovorim nešto što ljudi stvarno misle, ali nikada ne izgovaraju. A svijet je u banani jer ne vodimo računa jedni o drugima, na pazimo se dovoljno, ne poznajemo, ne razumijemo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
