Gordan Nuhanović
Bila bi velika pogreška kada govorimo o ljubavi ne spomenuti jednu od najprevođenijih francuskih spisateljica druge polovice 20. stoljeća, Marguerite Duras. U našem slučaju ne samo spomenuti, već i postaviti na vrh ljestvice. Preporučili bismo sve njezine knjige, no onda se ne bismo uspjeli zadržati u ovom "top pet" formatu. Odabrali smo, stoga, roman "Mornar s Gibraltara", ali isto tako smo mogli odabrati i, možda njezino najpoznatije djelo, "Ljubavnik". Ako "Ljubavnik" nosi autobiografsku priču o prvoj, ali zabranjenoj ljubavi između petnaestogodišnje Francuskinje i bogatog Kineza iz prostora njezina odrastanja – Vijetnama, onda Mornar s Gibraltara nosi priču o zreloj, možda ne kontroverznoj, ali svakako kompliciranoj ljubavi između sredovječne žene i muškarca koji putujući svijetom putuju prema ljubavi. Dok je prva priča u startu bila ljubav bez budućnosti, ovdje je budućnost ta koja čeka da se ljubav dogodi.
Uz preporuku za čitanje njezinih knjiga idu i preporuke za filmove: "Ljubavnik" prema romanu režirao Jean-Jacques Annaud i "Hirošima moja ljubavi" (Alain Resnais) za koji je Duras pisala scenariji i bila nominirana u kategoriji Oscara za najbolji originalni scenarij.
Niz razgovora koje je novinar Nicolas Truong vodio s istaknutim francuskim filozofom Alainom Badiouom u sklopu "Teatra ideja", festivala u Avignonu, ukoričeno je ovom knjigom. Jedan od najglasovitijih suvremenih francuskih filozofa, Alain Badiou o ljubavi govori kao o ishodištu svega pa tako i filozofije. Kažem vam omladino: tko ne krene od ljubavi nikada neće saznati što je filozofija. U knjizi razlaže odnose različitih filozofa prema ljubavi i njihove vrlo proturječne koncepcije, od Platona, Schopenhauera, Kierkegaarda, Lacana, Simone de Beauvoir…
Knjiga "Vatra u vatri" iz pera njemačkog publicista Martensa predstavlja izvrstan uvid u lik i djelo Ive Andrića. U njoj su se slučili veliko istraživanje, stilska elegancija te autorova sklonost historiji Jugoslavije, uz možda mrvicu više antikomunističkog sentimenta no što je potrebno. Martensova priča o Andriću neizbježno je i priča o našem prošlom stoljeću – politička, društvena, kulturna, mada prije svega priča o jednom vremenu kada je glas književnika imao stanovitu rezonancu. Uostalom, nije slučajno u narodu Andrić bio poistovjećen s piscem. (Alo, Pisac, piše li se što? ) Naposljetku, činjenica da je biografiju pisao dobro upućeni stranac, a ne našijenac prilično je okrepljujuća jer je Martensov pogled na Andrića lišen nacionalističkih strasti i pripadajuće malicioznosti o njegom porijeklu, jeziku i karijeri. A kao svojevrsna nadopuna ili bolje reći kao pečat samog autora na vlastitu knjigu, objavljena je i prateća zbirka intervjua s Martensom 'San o Jugoslaviji', kojoj se veoma teško oduprijeti nakon čitanja biografije. Što još reći, osim da je moj primjerak knjige već dva mjeseca u opticaju, a njezin povratak nije na vidiku.