NELIDA MILANI
DI SOLE, DI VENTO E DI MARE: Knjiga prekrasnog naslova koja poziva na čitanje
Nelida Milani: Svoje riječi ne pišem s lakoćom, treba mi dosta vremena, razmišljanja
Loredana Bogliun rekla je da sama knjiga poziva na čitanje i da sve govori, te da je značajna i s povijesnog, sociološkog gledišta, kao i s onog književnog. "Djelo ima i testamentarnu vrijednost", to je i povijesna istina, navela je Loredana Bogliun
U vrlo je lijepoj, gotovo obiteljskoj atmosferi punoj dobrih emocija pred brojnom publikom u pulskoj Zajednici Talijana u subotu navečer umirovljena sveučilišna profesorica Nelida Milani predstavila svoju novu knjigu "Di sole, di vento e di mare", u izdanju talijanske izdavačke kuće Ronzani Editore.
O knjizi su govorili Mauro Sambi, koji je napisao svojevrsni pogovor, Beppe Cantele u ime izdavača, pjesnikinja i znanstvenica Loredana Bogliun, a ulomke iz knjige čitala je glumica riječke Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca Rosanna Bubola.
Nevidljivi svjetovi
- Po struci sam kemičar, pišem poeziju, a u svjetove književnosti sam i na neki način dospio zahvaljujući upravo Nelidi. Posebna mi je čast govoriti o njezinoj knjizi, koja sadrži tri priče, od kojih je jedna, ona središnja, poput kratkog romana. "Di sole, di vento e di mare", naziv je prve priče, po kojoj je dobila naslov i knjiga, zatim je tu "Pesca miracolosa" i "Una rosa bianca". Nelida, sveučilišna profesorica, ekspert za lingvistiku, ali i Nelida književnica. U ovome djelu na snažan način dolazi do izražaja sva njezina osobnost. Budući da sam i kemičar i pjesnik, mogu reći da su obje moje aktivnosti nevidljive očima. Ne vidimo te kemijske čestice niti ljepotu pisane riječi, ali sve ono pravo je nevidljivo i upravo zbog toga tako važno i snažno. Nelida je iznimno ugledna, moji baka i djed su je iznimno cijenili, i mogu reći da je ona značajna i izvan tog našeg užeg zavičajnog konteksta, ona je značajna i na europskoj razini, kod nje je bitan taj jezik, kao i genetika jezika kojime se služi. U ovome djelu nalazimo i njezine intimne trenutke duše i nukleus te njezine suptilne naracije, tako emotivne, je njezin grad, a srce njezine cjelokupne naracije je njezina nona. Ponekad je puno lakše "dati" svoj glas drugima, da tako pričaju našu priču. Ona je bila u nekim svojim djelima u stanju prodrijeti i u bit priča o izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne, kazao je Sambi.
Lirske priče
U ime izdavača Beppe Cantele rekao je da svoju izdavačku kuću ne doživljava kao izdavačku kuću nego kao projekt koji se izražava putem knjiga, te da mu je bio izazov ovdje inkorporirati talijansku književnost Istre.
- Upoznao sam Nelidu putem njezinih riječi, lirske su to priče, ili možda književni eseji, žanr niti nije toliko bitno definirati koliko je bitno ono što je unutra, suština. Naslov je prekrasan, a ne zaboravimo da je Nelida objavljivala kod mnogih talijanskih izdavača kao što su Sellerio, Rizzoli. Nju smatram i autoricom Veneta, u širem smislu. Svi autori iz Veneta poput Giovannija Comissa, Goffreda Parisea, pa i Maria Rigonija Sterna unosili su unutar književnosti nešto izvana, i u širu književnost nešto iz one venetske, i upravo ta osmoza, ta simbioza je označila takvu vrstu regionalne književnosti, uvjetno definirano takve, kazao je Cantele.
Loredana Bogliun rekla je da sama knjiga poziva na čitanje i da sve govori, te da je značajna i s povijesnog, sociološkog gledišta, kao i s književnog. "Djelo ima i testamentarnu vrijednost", to je i povijesna istina, navela je Bogliun.
Identitet
- To je način prikazivanja identiteta, važno za kulturu, ali i za način življenja. Kako se zove kad se kaže suprotno od onoga što se misli dajući do znanja da se misli suprotno od onoga što se kaže, pita se Nelida na stranici 27 ove knjige. To nije samo knjiga o onima koji su otišli i onima koji su ostali, tu je prisutan i jedan hibridan narativni stil, kazala je Bogliun.
Sama se autorica zahvalila publici što su došli tako brojni i rekla je da se osjeća poput u obitelji. Počela je sve usporedbom kruške i mušice u boci gdje "nastaje" rakija.
- Svi znamo za onu krušku koju stavimo unutar boce koju onda grije svjetlost kroz staklo i ona tako naraste, da ju je nemoguće izvući, i često se djeca pitaju kako je ta kruška uopće dospjela tu unutra. A neka uporna mušica isto zarobljena tu unutra pronaći će izlaz. To je i metafora nečeg drugog što tu pokazujem. Na tadašnje vrijeme treba gledati s tadašnjim naočalama, ne sa sadašnjim, pomisliti na vrijeme kada smo trebali napustiti naš jezik, naš langue. Ako ne znaš više jezik, ne znaš se niti izražavati, ako si lišen riječi, i sam si sebi nepoznat, gubiš identitet. Uvijek je tu bila prisutna bol i tu je ta kruška unutar boce s početka priče. Ne mogu govoriti? Prevarit ću ih i pisati. Svoje riječi ne pišem s lakoćom, treba mi dosta vremena, razmišljanja, voljela sam oduvijek svoj jezik i čitala sam sve čega sam se domogla, posuđivali smo si knjige, kod Biancastelline none i kod Sambijevih. Počela sam pisati dosta kasno, s 45 godina, kazala je Milani.
Ona se osvrnula također i na činjenicu da u publici, iako je bila prilično brojna, nije bilo mladih, ističući da za mlade prošlost očito ne postoji.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
