NAŠI (NE)POZNATI SUGRAĐANI
"Kofer mog života"- knjiga Vesne Dapinguente koja nadahnjuje
(Snimila Nina Orlović Radić)
Usprkos sitnoj građi, Rovinjka Vesna Dapinguente velika je, snažna i srčana žena. U njenim nogama prohodano je i istrčano tisuću i tisuću kilometra, a njene oči vidjele su vidikovce, pejzaže i krajolike o kojima mnogi njeni sugrađani samo sanjaju. Rezultat njenih putešestvija, koje su započele s New York-škim maratonom, na kojeg se pukom slučajnošću (ili sudbinom) prijavila, odvele su je nekim drugim smjerom od kojeg je, kako sama kaže, uvijek dobivala ono najbolje što svijet (ali i ljudi) jedni drugima pružaju.
Svoje misli, osjećaje, uzbuđenja izazvana savladavanjem prepreka, podizanjem hrvatske (i rovinjske) zastave na najudaljenijim i najsamotnijim mjestima svijeta, pretočila je u knjigu simboličnog naziva "Kofer mog života". A u koferu, otvorenog poklopca, nalaze se njena putovanja, misli, pogled u budućnost. Neke svoje misli i doživljaje sa svojih putovanja rado je reportažno (po)dijelila i s čitateljima "Glasa Istre", pa danas ovi ukoričeni intimni putopisi u književni prvijenac djeluju kao točka na i.
Najljepše se stvari osjete samo srcem
Dakle, što pitati ženu koja je vidjela/doživjela toliko toga? Istrčala maratone u Pragu, Ljubljani, Hawaima, Beogradu...pokorila Alpe, Kilimandžaro, Himalaje, Kala Patthar, Damawand, Dolomite, Ararat...Od kuda krenuti..?. Gdje se zaustaviti, čemu dati prednost, važnost... Pomaže Vesna, odgovorivši na pitanje što ju je pokrenulo, izbacilo iz rutinske svakodnevnice. U njenom slučaju bila je to bolest.
-Vodila sam miran obiteljski život koji je van rutine bacila povreda vratne kralježnice, točnije diskus hernije. I upravo, zahvaljujući tome, i ne znajući s četrdeset i tri godine, započela sam korak, po korak savladavati neke nove životne izazove. Naime, nakon oporavka pružila mi se prilika, a ujedno to je bio i suprugov poklon za ozdravljenje, da odem u New York s prijateljicom.
U gradu koji nikad ne spava, i pod svjetlima Broadwaya, prijavila sam se za Utrku prijateljstva, u kojoj može svatko sudjelovati i u kojoj je cilj istrčati dionicu dugu simboličnih šest kilometra, objašnjava Vesna, dodajući kako ju je to iskustvo ispunilo adrenalinom i energijom koju je, riječima nemoguće opisati. Ipak, nastavlja naša sugovornica, onaj se klik dogodio dan kasnije na čuvenom i svjetski poznatom maratonu, kada je nakon posjete Central Parku i uživanja u toplom pecivu i kapučinu u jednom talijanskom kafiću smještenom tik uz ogradu gledala maraton.
-Prvi trkači koji su ulazili u cilj bili su invalidi. Divila sam se ljudima koji su unatoč ograničenjima prepuni volje i entuzijazma jurili ka cilju. Netko u kolicima, netko u pratnji svojih bližnjih, a netko uz pomoć proteza...Jedan je trkač izgubio ravnotežu i pao na oko dvjesto metra pred ciljem. Imao je na obje noge proteze od koljena na dolje...Publika ga je bodrila i uzvikivala "Go, go, go !!!". Ustao je i ponovno pao, da bi iz drugog pokušaja uspješno stigao do cilja, prepričava nam Vesna, na koju je ova "slika" iz 2003. godine ostavila velik i neizbrisiv trag, zbog kojeg je samo tri godine kasnije i sama istrčala maraton u New Yorku. Jer, kako objašnjava- toga se dana u njoj dogodila velika promjena.
Sada znam da se izvan ustaljenih navika sakrije život, a na nama je da učinimo taj korak i udahnemo život
-Promijenila sam pogled na život i na ljepotu života. Bio je to trenutak kada sam podigla pogled prema nebu i zahvalila dragom Bogu što imam i ruke i noge, bio je to trenutak spoznaje same snage života, zapisala je u knjizi "Kofer mog života", Vesna Dapinguente, koja drži obećanje danoj samoj sebi, i svaki dan kasnije, i svaku novu pustolovinu živi punim plućima. A knjiga je kako kaže, nastala iz želje da doživljeno i zapiše, ali i da nekoj drugoj Vesni ili Marku pokaže da ako ima želje ima i načina. Unatoč i usprkos bolestima, s kojim Vesna godinama i hrabro živi "ruku pod ruku".
Ono što knjigu, uz snažne opise doživljenog i višenog čini posebnom je njezin jezik, odnosno način na koji autorica piše. Jednostavno, razumljivo i ranjivo. Da ranjivo, jer njene misli u nekim vas rečenicama i dijelovima diraju, zaskoče, zamisle, tjeraju da budete bolji i blagonakloniji sami prema sebi, ali i svijetu u vašem okruženju. Vesna se svojim, za mnoge ljude nevjerovatnim podvizima ne hvali, ne bahati, i ne baca vam ih pod nos... Upravo suprotno, potiče vas na razmišljanje o tome da i sami pronađete svoj kofer, svoju kutiju, svoj prazan i ne ispunjeni prostor i da ga počnete puniti lijepim uspoenima.. Uz to, svojim pismom Vesna se i sama ogoljeva do te mjere da jednakom snagom riječi opisuje ljepotu koja je okružuje, kao i bol(est) često prisutnu na njenom putu.
Još uvijek trčim svoj ultramaraton
-Svaki djelić moga tijela bio je obavijen snagom prirode, kao da smo jedno biće, jedinstven osjećaj!, Osjećala sam snagu tijela, uma i duha. Snažna kao korijenje, lepršava kao grana, mirisna kao cvijeće, kao vlat trave rasla sam iz trenutka u trenutak u neopisiv prizor te moćne planine. S ljubavlju sam zagrlila tu snagu u sebi i svoj ostvareni cilj- Kilimandžaro!, zapisala je rovinjska planinarka, prisjećajući se 5.894 metra visokog planinskog vrha na kojemu je prvi put zavijorila zastava njenog grada- Grada Rovinja.
Dakle, jasno je da Vesna piše srcem i od srca, neovisno o tome unosi li u Koferu svog života- grad u kojem se rodila i živi, ili opisuje daleke destinacije i nadprirodne ljepote koje je vidjela. Unosi potpunu sebe u opise obitelji, prijatelja, situacija u kojima se našla, i pri tom zahvaljuje što je tu i što ima priliku. U posljednjem poglavlju, hrabro piše i o temi koju bi svaki čitatelj želio izbrisati - bolesti, koju ona naziva i svojom najzahtjevnijom utrkom.
-Ovo je najzahtjevnija utrka, predajem se cijela, čitavim svojim bićem i bez obzira na neizvjesnost moje utrke i prognoze, opet, po stoti put, snaga u meni je pobijedila. Moje tijelo je krhko no samo smo ljudi, ali snaga uma premašuje sve granice i okvire. Opet sam malo, ali veliko čudo, neobjašnjiv slučaj, misterij...
Prošlo je već dvije godine, još uvijek se borim i ne predajem se koliko god prolazim tešku kalvariju. Mada to ne smatram bolešću već životnim izazovom. Nije lako ali ponovit ću - sretna sam na samom životu, koji me sprema za nešto novo, još neotkriveno, ali intuitivno meni poznato. Još uvijek trčim moj ultra maraton (u mislima) s velikim entuzijazmom, dok god ne uđem u cilj. Kad dostignem taj cilj, podijelit ću to s vama dragi ljudi, Vi koji ste bili uz mene kada mi je bilo najteže, kaže Vesna Dapinguente, uz poruku na kraju knjige: neiscrpni izvor snage živi u svakom od nas.
A o kakvom se to doista neiscrpnom i posebnom vrelu života radi kada je riječ o Vesni Dapingunte, čitatelji će moći saznati kroz njenu friško objavljenju knjigu, koju je tisakala u vlastitoj nakladi od 300 primjeraka, i koju već danas mnogi njeni sugrađani željno i s nestrpljenjem iščekuju na promociji u Rovinju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
