Predstavljanje knjige Laszla Krasznahorkaija i Nedeljka Dragića: Izvanredan mađarski autor i sasvim posebna slikopriča

Predstavljanje knjige Laszlo Krasznahorkai "Povratak baruna Wenckheima" (Snimio Danilo Memedović)

Premda Laszlo Krasznahorkai nažalost zbog bolesti nije mogao prisustvovati otvorenju Sa(n)jma knjige u Istri, prve sajamske večeri predstavljena je njegova nova knjiga koju je objavio zagrebački nakladnik OceanMore - "Povratak baruna Wenckheima".

O njegovoj su novoj knjizi, objavljenoj u prijevodu Viktorije Šantić, govorili urednica OceanMora Gordana Farkaš Sfeci, književnica i novinarka Slađana Bukovac te moderator Aljoša Pužar.

Nakon što je glumica Dijana Vidušin nadahnuto pročitala ulomak iz te knjige, urednica Gordana Farkaš Sfeci kazala je da je djela s mađarskog ranije prevodila uglavnom vrsna prevoditeljica Xenia Detoni, no potom je zahvaljujući poznanstvu s isto tako vrsnom prevoditeljicom Viktorijom Šantić krenula objavljivati knjige ovog izvanrednog mađarskog autora.

(Snimio Danilo Memedović)

Počelo je to 2014., te Gordana Farkaš Sfeci je naglasila da je autor hermetičan, a istodobno i impulzivan te uvlači čitatelje u tekst, ali ne treba pri tome pomisliti da je to štivo lako za čitanje, to se može čitati dva sata dnevno po pedeset stranica i u tome treba sudjelovati sto posto, ističući da je to pisac za neku vrstu insidera.

- Njegov posljednji roman "Povratak baruna Wenckheima" ponešto je drugačiji - "aktualan je i duhovit do apsurda i pisan bez ikakve zadrške, ali i dosta otvoren i pristupačniji za širu publiku", navela je urednica.

U razgovoru s Pužarom istaknuto je da je Krasznahorkai dobio brojne nagrade te da zaslužuje i Nobela za svoja ostvarenja, gdje je Farkaš Sfeci navela da je riječ o piscu koji je danas najslavniji i najvažniji suvremeni mađarski autor, dobitnik svih važnijih globalnih priznanja i nagrada, među kojima i međunarodnog Man Bookera.

Slađana Bukovac je u svome vrlo zanimljivom izlaganju navela kako je u otkrila ovoga autora te da joj je u biti donio neku vrstu slobode. Prisjetila se i jednog mađarskog filma te niza asocijacija u svom interdisciplinarnom kazivanju o ovome autoru, navodeći da voli kada pisci utječu na nju. Također je navela da taj autor stvara beskompromisnu literaturu, ne traži da bude na svaki način razumljiv, te nikada nije htio podilaziti čitateljima.

Osvrnuvši se na roman "Povratak baruna Wenckheima", navela je da je u ovome djelu nešto "jezično pristupačniji, i to iz banalnog razloga".

- Autor piše iz glave, to ide iz glave u glavu, njegovi likovi isključivo govore, oni su glave, odnosno, svijesti, kazala je. Evidentirala je da autor na neki način predstavlja i svojevrstan presjek čitavog mađarskog društva, a opet to je roman koji jedva da ima točku. To je pisac koji pokušava dobiti govor bez daha, zaključila je. Svi su se predstavljači složili da je to roman vrijedan čitanja. Što se tiče razdoblja, naveli su da pripada modernoj te da je u mladosti provodio dosta vremena s autorima beat generacije.

(Snimio Danilo Memedović)

Roman "Povratak baruna Wenckheima" dio je tetralogije koju još čine romani "Melankolija otpora", "Sotonski tango" i "Rat i rat", u kojima se bavi sličnim ili djelomično sličnim temama, ali iz različitog rakursa.

Krasznahorkai nije angažirani pisac, kako veli Slađana Bukovac te da u trenutnom traži univerzalno.

Gordana Farkaš Sfeci kazala je da bi potencijalni budući čitatelji ovoga autora pristup mogli započeti s njegovim djelom "Svijet ide dalje" (2017.), te potom preći na njegovu najnoviju knjigu.

Kod nas su do sada objavljeni njegovi romani, "Melankolija otpora" (2014.) i "Sotonski tango" (2016.), zbirke priča "Seiobo je bila tamo dolje" (2016.) i "Svijet ide dalje" (2017.) te kratke proze "Posljednji vuk" (2012.), "UnutraJeŽivotinja" (2014.) i "Uvijek za Homerom" (2019.). Urednica Farkaš Sfeci slavila je rođendan i ekipa Sajma iznenadila ju je tortom.

Prije toga održano je predstavljanje knjige Nedeljka Dragića, nažalost bez autora, koji je zbog zdravstvenih problema bio spriječen doći, "Stille reise – Minhenski dnevnik" (Srpsko narodno vijeće), o čemu su govorili Midhat Ajanović, Aneta Vladimirov, Nada Beroš i Paola Orlić.

- Riječ je o divnoj knjizi, koja je jednostavno genijalna, predivna, nije imala lagan put, ali riječ je o zbilja posebnom izdanju, kazala je Paola Orlić.

(Snimio Danilo Memedović)

Aneta Vladimirov osvrnula se na činjenicu da je materijal vrhunski, ali i da se dugo tražilo da se sve posloži kako bi knjiga mogla biti objavljena. Predstavljači su se složili da je Dragić pravi maestro, sam svoj urednik, te da je to djelo, posvećeno sinu Dejanu koji je preminuo 2015. godine, svojevrsni dnevnik egzila.

- Ta se knjiga čita gledanjem, htio je napraviti knjigu čije su crte slova, knjigu za lijene, nepismene, slikopriču, kazala je Beroš.

Midhat Ajanović, koji ga najbolje poznaje, istaknuo je da je riječ o iznimnom umjetniku, koji je radio puno, bio svestran u filmu, ilustraciji, animaciji, karikaturama, stripu, i sve podjednako dobro. Premda se sada ne čuju toliko često, Dragić mu je poseban, te naveo je da je ova knjiga jednako vrijedna kao i njegovi filmovi.

(Snimio Danilo Memedović)

Nada Beroš kazala je da je autor dobrica, ali i da sebe definira poput Oblomova, da izmjenjuje faze velike kreativnosti i nerada, a minhenske su ga godine nadahnule za to stvaralaštvo.

Otišao je 1991. godine, kako su rekli predstavljači, jer nije htio proživjeti još jedan rat. Bio je jedini stranac tada u tom neboderu, nikada nije previše naučio njemački, a svoje je radove izrađivao i ležeći. Svi su se predstavljači složili da je to jedna od najljepših posveta ovome njemačkom gradu.

Ajanović je naveo da ne postoji ništa u bivšoj državi usporedivo s ovom knjigom.

Bilo je govora i o pulskoj epizodi ovoga autora, kao dječaka od nekih 14-15 godina kada je došao iz Slavonije tijekom ljeta, susreta s morem, mirisom mora, Valovina, Stoje, izranjanja periske na Stoji, sladoleda iz grada…