ULYSSES JE TEATAR POMIRENJA Od prvog čina: 20 godina kazališta Ulysses

Magdalena Vodopija i Borna Vujčić u caffe-baru Dvojka (Igor DRAŽIĆ)

Sve je službeno počelo 2001. godine, ali moj otac Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija već su ranije razgovarali o pokretanju ovoga kazališta. Nije bilo lako, Brijuni su Nacionalni park, trebalo je dobiti sve te silne dozvole, no nikada nisu odustajali. Prve godine kazališta nisu bile lake, svi su mislili da se tamo živi na visokoj nozi, a hotel gdje smo smješteni je bivši vojni objekt

Nakon brijunske premijere, u srijedu je u caffe-baru Dvojka u sklopu književnih promocija u organizaciji Kluba& Knjižare Giardini 2 održana pulska promocija knjige "Od prvog čina: 20 godina kazališta Ulysses" mladog dramaturga i pisca Borne Vujčića. Razgovor s autorom vodila je Magdalena Vodopija, ravnateljica Sajma knjige u Istri .

Intimističko i dokumentaristički

Djelo je i intimistička i dokumentaristička proza, ima tu i fikcije, i knjiga predstavlja Vujčićevo viđenje poznatog brijunskog teatra kroz godine, a to je i svojevrsna kronologija predstava na Brijunima.

- Sve je službeno počelo 2001. godine, ali moj otac Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija već su ranije razgovarali o pokretanju ovoga kazališta. Nije bilo lako, Brijuni su Nacionalni park, trebalo je dobiti sve te silne dozvole, no nikada nisu odustajali. Prve godine kazališta nisu bile lake, svi su mislili da se tamo živi na visokoj nozi, a hotel gdje smo smješteni je bivši vojni objekt. Ljudi su se sami snalazili, primjerice trebalo je nabaviti namirnice za sto ljudi, skuhati ručak za sto ljudi. Jedno je skuhati nešto za sebe i obitelj, drugo za sto ljudi. Takvi i slični problemi bili su prisutni u početku rada kazališta, trebalo je misliti na sto stvari, nije uvijek bilo lako, trebalo je tu organizirati čitav život, kazao je Borna Vujčić.

On je naglasio i da su raznolike i zanimljive bile te godine na Brijunima i naglasio: "Jako puno sam dobio od otoka, netko bi rekao da sam možda uvijek na istom mjestu dok ostali putuju na razna mjesta, no tu sam jako puno dobio i naučio. Od oca sam naučio jako puno u životu, osim što je bio nepresušno vrelo znanja, od njega sam naučio da je pisanje prirodno i potrebno. Svi me pitaju kako je došlo do ove knjige. Kada su u Kazalištu došli do zaključka da je potrebna knjiga o Ulyssesu, Duško Ljuština zaključio je da ću je ja napisati, i tu nije bilo više rasprave. Duško je poseban čovjek, ali je i jako strog, ako netko ne napravi posao kako treba, slijedi jezikova juha, ističe Vujčić koji se u ovoj knjizi prisjeća i tehničara, garderobijerki, vozača, pa i svih onih kojih više nema.

Nezaboravni suradnici

Spomenuo je i supružnike, čuvare Malog Brijuna, koji su devedesetih godina ostali bez posla i onda dobili radno mjesto domara Malog Brijuna. Nakon što su godinama tamo živjeli sami, kasnije su došli Ulyssesovci i s njima su, sve do njihovog umirovljenja, imali poseban odnos. Prisjetio se i Borisa Geršaka, producenta, koji je u biti obavljao toliko toga, sve organizirao, da poslije njegove smrti taj posao rade četiri osobe.

U zanimljivom razgovoru s Magdalenom Vodopija skinuo je i neke predrasude o tome kazalištu, primjerice da je to jugonostalgičarko gnijezdo, ističući da je to teatar pomirenja, kao i o činjenici da se tu glumci dolaze opijati i da gostuju besplatno. Istaknuo je da Šerbedžija plaća za svoje goste, te istaknuo da probe na Brijunima traju do kasno u noć i da je normalno nakon proba na terasi popiti piće i razgovarati o predstavama.

- Svake godine za Ulysses kažu da je to posljednja sezona i onda bude još jedna, pa još jedna, ističe Vujčić.

Prije samoga početka predstavljanja, Magdalena Vodopija prisjetila se velikog i nezaboravnog Tonka Maroevića od kojeg se pulska publika oprostila velikim aplauzom.