Sasvim osobno
Prijatelji i suradnici o Branku Sušcu: "Naučio nas je da grad može biti pozornica"
Branko Sušac
PUF je netom završio. Prvi bez Branka Sušca, koji mu je podario život, koji ga je osmislio i vodio, uz puno ljubavi, strpljenja i entuzijazma. Pitali smo njegove kolege, suradnike, učenike, prijatelje, kulturne djelatnike da podijele s našim čitateljima svoje misli o njemu. Ovo je tek dio misli o velikom, nezaboravnom Branku, koji je ostavio izniman trag kroz godine i na našu redakciju.
- Tog dana, kada sam se kao petnaestogodišnjakinja pojavila na vratima Dr. Inata, nisam mogla znati da će smjer mog života biti zauvijek određen. Pronašla sam svoje prirodno stanište. Mjesto kojem napokon pripadam. Svijet u kojem su vrata otvorena svakome tko se ne može pomiriti s formulama života. Svijet u kojem su naša tijela postajala vitalan oblik otpora. Tada si to nisam mogla objasniti, ali sam osjećala. Osjećala sam da je to ljubav. Ljubav prema životu. Nikada prije to nisam doživjela. Bio je to zov divljine, netaknute i moćne. Utrčala sam u tu divljinu i više nikada nisam preispitivala svoj put. Sve to zahvaljujući jednom čovjeku sa šeširom koji nas je zarazio ljubavlju i hrabrošću. Neki to zovu ludošću. Ja to zovem ljubavlju. Branko, to što si nam dao nitko nikada, ni u jednom sustavu ni vremenu, ne može nam oduzeti. Obećavam. (Nataša Kopeč, glumica).
- Branko Sušac nije bio čovjek koji je samo režirao ili dovodio, odnosno selektirao predstave. On je i stvarao nas – kazališnu publiku. I jednom kada nam je pokazao ljepotu teatra, prije svega onog suvremenog i fizičkog, neverbalnog, drukčijeg, više nije bilo natrag. (Mladen Radić, novinar i urednik Glasa Istre)
- Prije svog neželjenog, neplaniranog i nerežiranog odlaska, moj prijatelj i dugogodišnji suradnik BRANKO SUŠAC pozivao me k sebi. Tek tako, ili? Nikad neću saznati. Osim činjenice da je otišao onako kako se ne bi trebalo odlaziti… No, ostavio nam je prebogat registar svoje darovitosti, hrabrosti i inovativnosti u čemu je vaninstitucionalno kazalište bez granica bilo njegova osobna vertikala znanja, ljubavi i ponosa. (Gorka Ostojić Cvajner, povjesničarka umjetnosti).
- Kazalište koje je Branko sanjao i stvarao bilo je iskonsko i čisto. Bilo je svoje! Nije se ispričavao za neugodna pitanja na sceni, kao ni za psovke u govoru. Uvijek je pitao i izazivao, kako u kazalištu, tako i u usputnim razgovorima, u koje bi redovno zalutali Fellini, Sartre, Aristotel... Jednostavno, nije nikad dao mira, ni publici, ni sugovornicima. Tako nas je, uostalom, i tjerao da ostanemo budni u umjetnosti i da nju držimo budnom. (Maja Jokanović, novinarka i ex Inatovka).
- Bio je čovjek koji je generacijama mladih pokazao put u svijet kazališta i pokazao nam da ono nije samo umjetnost, nego način razmišljanja i življenja. Učio nas je koliko je kultura važna, osobito ona koja nastaje izvan institucija – slobodna, hrabra i svoja. Poticao nas je da mislimo vlastitom glavom, da ne budemo tek pasivni promatrači, nego ljudi sa stavom, ali i s dovoljno širine da poštujemo tuđe mišljenje. Njegovo nasljeđe ne čine samo predstave koje je stvarao, već i ljudi koje je oblikovao. Zato će njegov trag živjeti u svakome tko je zahvaljujući njemu povjerovao da kazalište može mijenjati ljude, a ljudi svijet. (Ela Poljarević, dugogodišnja članica INAT-a i kulturna djelatnica).
- Branko je volio teatar i živio ga – ne samo na pozornici, nego u svakom susretu, razgovoru i prostoru u koji bi ušao. Cijelo njegovo postojanje bilo je predstava života: iskrena, razigrana, ponekad provokativna, ali uvijek duboko ljudska. Iz Pule je pokazao da vrhunska umjetnost nastaje ondje gdje postoje sloboda, zajedništvo i hrabrost za istraživanje, a Dr. Inat je postao mjesto okupljanja, stvaranja i prepoznatljiv kazališni glas. Za Pulu i kazalište učinio je neizmjerno mnogo, a nama, Inatovcima, ostavio je najveći dar – zajednicu koju je stvorio i ljude koje je povezao. Na svoj pomalo pomaknuti način brinuo je o nama i bio dio obitelji za koji nisi ni znao da ti nedostaje. Branko nas je naučio misliti, voljeti umjetnost i vjerovati da neverbalni teatar može govoriti glasnije od riječi. Učio nas je biti glas svoje generacije – glas koji propituje, ne pristaje na osrednjost i nikada ne odustaje od nježnosti. U naše je živote unio i svoj zarazni, gromoglasni smijeh koji je grijao svaku prostoriju i svaku dušu. Bio je mnogo više od redatelja, učitelja i mentora – bio je čovjek koji nam je ostavio ne samo predstave i uspomene, nego i malo sretniji, slobodniji svijet. Naučio nas je da se sloboda brani stvaranjem, da umjetnost pripada ljudima i da se inat može živjeti kao najljepši oblik ljubavi. Zato, odlazak dragog Branka iliti Sušca, mog prijatelja, učitelja, maestra ne prihvaćam kao odlazak, već tek kao početak jednog vječnog prijateljstva. Možda ovo i buduća ljeta nećemo zajedno otvoriti/gledati/proživjeti PUF. Ali uvijek ćemo imati INAT. (Iva Đorđa Nemec, Inatovka, dramska pedagoginja).
- Kakve nam je sve začudne i lijepe kazališne galaksije Branko u Puli otvorio na kazališnom nebu PUF-a. Ogromna je uloga i zasluga Branka Sušca u oblikovanju kulturnog, kazališnog i festivalskog života i urbanog identiteta Pule i Istre. Njegova ustrajnost i inovativnost u kontekstu nezavisne kulture je nemjerljiva. Kao redatelj, umjetnički voditelj Kazališta dr. Inat, suosnivač i umjetnički spiritus movens PUF-a, bio je pionir u predstavljanju suvremenih kazališnih strujanja u Hrvatskoj. Zbog njega su Pula i sve njene pozornice - a njih je Branko otkrivao desetljećima prije drugih, od pjenovitog kamenoloma u Vinkuranu do tunela Zerostrasse – svake godine prvih pet dana srpnja, za vrijeme trajanja PUF-a, bile centar kazališnog svijeta. Osobno, njegove PUF-ovite predstave oblikovale su moj kazališni ukus, u profesionalnom smislu osnažile me da se usudim pisati o kazalištu, a Branku dugujem i veliku zahvalnost što mi je u nekoliko navrata ukazao čast da budem članica žirija PUF-a i postanem dio njegove festivalske obitelji. Bio moj kazališni sudrug, prijatelj. Umjetnik teatra, čuvar duha urbane Pule, onog ludičkog karaktera grada koji je u ponosnim povorkama Anno Domini iz godine u godinu postajao gotovo opipljiv. Za Inat. Nedostajat će. (Bojana Ćustić Juraga, novinarka, urednica i djelatnica u kulturi).
- Branka Sušca pamtit ću očima djeteta jer sam odrastala uz njega: na Monte Zaru, na MAFAF-u, na Festivalu. I kao vrlo mlad, bio je nezamjenjivi organizator, akter svih kreativnih i urbanih inicijativa Pule. Meni, tada djevojčici, bio je jedan od uzora. Nerijetko čujem: svaki čovjek je zamjenjiv. E pa Branko Sušac nije! Kad bismo samo uzeli u obzir njegov ekscentrični karakter i pakleni cinizam mogli bismo stati, jer takav cinik teško će se u ovome gradu ponovo roditi. Kad bismo htjeli napisati što je sve i kako radio, kojim je vještinama i upornošću sa same margine pronosio Pulu po svijetu i doveo svijet u naš mali grad, tko je sve od današnjih priznatih umjetnika i kuturnih radnika Pule "prošao kroz njegove ruke", što je za grad značio njegov Inat u vremenu kad nismo imali ni kazališnu kuću, trebala bi knjiga i to nemala opsega. Ono što je sigurno nenadoknadivo i nezamjenjivo jest to što Branko nije otišao sam. Ponio je sa sobom dobar dio jednog svijeta u nestajanju: svijeta sazdanog od zanosa, kreativnosti, hrabrosti, upornosti, snažne urbanosti, zdrave ironije i solidarnosti. (Magdalena Vodopija, direktorica Sa(n)jam knjige u Istri).
- Teško je danas pronaći prave riječi. Da je on ovdje, vjerojatno bi samo odmahnuo rukom, rekao ono svoje prepoznatljivo: ‘Eee...’ i puknuo od smijeha. Branko, bio si fantastičan redatelj, neponovljiv umjetnik i nevjerojatno duhovit čovjek. Imao sam golemu sreću i privilegiju hodati pokraj tebe, slušati te i učiti od tebe. Jednom si mi dao jedno obećanje. Rekao si: ‘Bit će ti teško’ – i nasmijao se onako kako si samo ti znao. Oboje smo dobro znali na što misliš. Baviti se teatrom, nositi u sebi tu iskrenu, živu želju... To te vodi, to te tjera da stalno tražiš svoj put, da u njemu budeš hrabar i da prkosiš. A to, po samoj definiciji, nikada nije lako. Ali dao si mi to uvjerenje. Dao si mi nevjerojatna sjećanja koja su se trajno urezala u mene i iz kojih dan-danas učim. Podijelili smo toliko smijeha, avantura i putovanja. I danas, u tišini, jasno čujem tvoj glas s probe ‘Cvrčaka’ kako se dere: ‘PRKOS, PRKOS!’... I tako uvijek iznova. To je bila tvoja abeceda teatra. Tvoj nepokolebljivi sistem da svaka obnova predstave ("Krugovi", "I cvrčci su utihnuli" i druge) mora imati deset proba danas bi kod mnogih izazvao podsmjeh. Rekli bismo: ‘Ma kakvih deset proba, niste normalni...’ Ali mi smo to živjeli. Mi smo kroz taj rad rasli i igrali. I znaš što? Mislim da je Branko bio u pravu. Treba deset proba. Jer teatar se ne odrađuje, on se živi. Ja sam iz inata došao u kazalište DR. Inat. Došao sam doma. A onda je, uz tebe, taj inat postao čista ljubav. Hvala ti na svemu. (David Belas, Inatovac i djelatnik u kulturi).
- "Cijeli je svijet pozornica, i svi su muškarci i žene tek glumci", zapisao je Shakespeare u "Kako vam drago", a četiri stoljeća poslije, Peter Brook dodatno ustvrdio da je za kazalište dovoljan prazan prostor i dva čovjeka - jedan koji njime prolazi i drugi koji ga promatra. Malo je umjetnika u Puli te dvije velike misli pretočilo u život i umjetničku praksu tako dosljedno kao Branko Sušac. U vremenu kada je Istarsko narodno kazalište bilo zatvoreno, a kazališni život grada gotovo utihnuo, Branko nije čekao da se njegova vrata ponovno otvore. Duboko nesklon svemu rigidnom, službenom i ceremonijalnom, intrinzično podozriv spram reprezentativnog i kićenog, hrabro je otvarao druge, alternativne prolaze. Pozornice je pronalazio ondje gdje ih drugi nisu očekivali ni slutili – od praznih izloga trgovina, ulica i parkova preko napuštenog antičkog kamenoloma sve do mračnih i (tada još) neuređenih hodnika pulskog doslovnog undergrounda – podzemnih tunela Zerostrasse. Grad nije bio kulisa njegovim predstavama; bio je njihov suautor. Svaki je prostor nosio vlastitu memoriju, atmosferu i značenje, postajući nerazdvojni dio izvedbe. Mnogo prije nego što će pojam site-specific theatre postati sastavnim dijelom suvremenog kazališnog diskursa, Sušac je intuitivno razumio da prostor nije tek mjesto na kojem se predstava izvodi, nego aktivni sudionik koji oblikuje njezino značenje. Kazalište je vraćao gradu, a grad pretvarao u kazalište. Iz takvog stvaralačkog nemira nastali su upravo dr. Inat i PUF – jedinstven prostor susreta alternativnih, istraživačkih i nekonvencionalnih kazališnih poetika od kojih je potonji tijekom više od tri desetljeća obilježio i odredio kulturni identitet Pule. Ipak, najveća umjetnička kreacija i trajni doprinos Branka Sušca, rekla bih, nije bila ona koja se igrala na pozornicama nego ona koja se odvijala se u ljudima. Kroz dr. Inat prošle su generacije mladih ljudi koji nisu učili samo osnove glume i scenskog pokreta, nego slobodu mišljenja, odgovornost prema vlastitoj kreativnosti i hrabrost da svijet promatraju iz drugačijeg kuta. Branko ih je navodio da sve ono drugačije, rubno i izvan kanona nije nešto što treba ispravljati ili pripitomljavati, nego alternativni prostor u kojem nastaju nove vrijednosti. Da umjetnost ne postoji zato da potvrđuje pravila, nego da ih propituje. I da je život, baš poput teatra, trajna igra koja od nas traži otvorenost, znatiželju i spremnost na rizik. Brankov "inat" bio je stvaralački, a njegova "alternativa" nikada nije bila sama sebi svrhom. Bila je poziv na slobodu – slobodu stvaranja, mišljenja i pogleda na svijet. Stoga, ako je Shakespeare pisao da je cijeli svijet pozornica, a Peter Brook vjerovao da pozornica može nastati u svakom prostoru, Branko Sušac bio je taj koji je potvrdio da je Pula cijelo vrijeme bila upravo takvo mjesto. Trebalo ju je samo znati vidjeti. Zato će ostati zapamćen ne samo kao osnivač Teatra dr. Inat i PUF-a, nego kao čovjek koji nas je naučio da grad nije tek kulisa umjetnosti, nego njezin najživlji protagonist. (Paola Orlić, pulska pročelnica za kulturu i civilno društvo).
- Prije više desetljeća, još u doba bivše države, omladina Zajednice Općine Rijeka održavala je festivale. Plakate za te festivale izrađivao je Predrag Spasojević, jedna od organizatorica bila je Eliana Batagelj, a sve to skupa režirao je i imao u svojim rukama dirigentsku palicu Branko Sušac. Tada sam upoznao čovjeka koji se u sljedećim godinama pa sve do danas nije promijenio, imao je ideju, imao je stav, bio je karakter. Kroz sva naša druženja, bilo da nam je kuhao grah u Rojcu, ili da smo išli na nešto kratko u Fiorin, ili prije presica ili predstava na PUF-u, ili na našim kulturnim vijećima čiji je bio član, uvijek smo se kvalitetno i smisleno, ali bez ljutnje uspjeli "isposvasđati", da bismo nakon toga nastavili biti prijatelji. Ta Brankova kvaliteta je nešto što će mi kao čovjeku stvarno nedostajati, i nadam se da mu je danas tamo među njegovim mačkama s plakata ugodno i da sigurno ima kritički osvrt na sve što radimo. (Vladimir Torbica, županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost).
- Branko Sušac moj je prijatelj gotovo pola stoljeća, od druge polovine 1970-ih, iz vremena koje je bilo takvo da smo se morali sresti, nisi mogao mimoići srodne nemirne duše jedne male-velike Pule koje više nema. Pule našega vječnog nezadovoljstva, a s pravom je tako do danas, ali i zajedničke, očito suđene nam ljubavi. Pule gdje je rasla kreativnost i bujala neobuzdana, beskrajna maštovitost, pa pobuna, u kojoj nam nikada nije bilo dosadno. Neformalnost, kontrakultura, nonkonformizam, urbanost... Sve to unatoč strogim granicama dopuštenog i nasuprot zadanoj neslobodi režima za koji je Branko nedavno u kameru, eufemistično i pametno, kao da se ne želi živcirati ni sjećati, govorio kao o "trzajima jednog čudnog sistema". Niti se on petljao u literaturu, u smislu autorskog stvaralaštva, niti sam ja išta pokušavao u kazalištu. A opet, stalno me poticao da napišem, sastavim knjigu o pulskoj umjetničkoj alternativi mladih, tamo od konca 1950-ih pa do neodređeno kada. Govorio sam mu da je to posao za čitav tim, i tu bismo stali, jer kao ima još dovoljno vremena, razgovarat ćemo i dogovoriti se. A sada, i Brankovim odlaskom, možemo se uvjeriti da toga i takvog vremena više – nema. Samo ću, bez tumačenja, navesti pojmove, pojave, gibanja, klubove... poput: "Trefilo" autorske grupe "Pol pet", Eksperimantalna omladinska scena, Filmski klub "Jelen", Međuklupski autorski festival amaterskog filma (MAFAF, što su neke i neki redovno, dakako namjerno i provocirajući, čitali odostrag), Književni klub "Istarski borac" i časopis "Ibor"... Da se o kazalištu Dr. Inat ne govori. Čuli bismo se telefonski svako malo, ne prođe nekoliko dana: "Jesi ti živ? Ja (još) jesam. Kad već (ne) pitaš." U mnogome različiti, uvijek bismo se nasmijali, uvijek, pa redovno slali u ono mjesto političare, od lokalnih naviše, prisjetili se prijatelja koji odoše jedan za drugim, dogovorili za čašicu razgovora, kavicu kod "Milana" na Mrkatu, sve dok mu je kretanje bilo koliko-toliko moguće. Posljednji put sjedili smo kod njega na Monte Zaru, razmijenili jednoga "tužnog klauna" za moju nasljednicu i jednu njemu posvećenu moju pjesmu za zajednička desetljeća. Zadnji naš razgovor bio je samo glasom, dva dana prije Brankova odlaska, a završio o čemu? O ovogodišnjem PUF-u koji je bio pred vratima! Branko Sušac, prijatelj, čovjek i Puležan, ostaje mi kao ljudska i kreativna dragocjenost prostora i vremena, koliko nam je bilo suđeno podijeliti ih zajedno. U dokumentarcu u nastajanju, s nekoliko intervuja snimljenih uglavnom 2024., Branko kaže: "Negdje smo uvijek prelazili granice, uvijek su bile zabrane, hajke na ljude... Ili ljudi, koje sam dobro znao, pa da l’ će me sudski goniti ili ne, prelazili su na drugu stranu ulice, da me ne moraju pozdraviti, da netko ne vidi, tako je to bilo... Likovi, čudni ljudi, totalni underground, ali uvijek smo bili Puležani." Dragi moj Branko, ma gdje bio, primi prijateljski čvrst zagrljaj i zahvalnost na dijeljenju i iskrenosti. (Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskog ogranka DHK-a).
- Sjećam se koliko su me roditelji teško pustili na INAT. Bila je 1987., imala sam jedva četrnaest godina, a alternativno kazalište upravo je započinjalo svoju veliku eksploziju u našem istočnoeuropskom svemiru. Tada se činilo da je riječ o nečemu rubnom, čudnom, gotovo sumnjivom. A meni – sudbonosnom. Sjećam se i dana kada je Branko došao k nama kući. Donio je veliku narančastu bilježnicu, prepunu pohabanih novinskih isječaka i kritika. Za mog su tatu INAT-ovci tada bili tek neobični likovi s margine. A u mojim očima Šani, Stole, Žmakica, Robi, Branko i čitava svita osebujnih kazalištaraca – prave zvijezde! Šarmer kakav je bio, Branko je osvojio moje roditelje i dobila sam zeleno svjetlo, mogu postati Inatovka! Tako je počelo. I zapravo, za mene srećom nikada nije završilo. Jednom zaražena tom posebnom, teško objašnjivom kreativnom energijom – koja te uči gledati svijet drugačije, pomaknuto, s dozom sumnje i čuđenja – znala sam da ću se u životu baviti kulturom. Dani sporta, Pattinaggia i košarke u tom su trenutku za nepovratno bačeni preko palube. Od tada ću, odlučujem, ploviti dalje bez njih! Zbog Branka smo postali neki drugi ljudi. Možda malo i umišljam, ali Branko me naučio i umišljati. Gledati svijet iz neobičnih perspektiva. Ne prihvaćati stvarnost zdravo za gotovo, ali ni zdravo ni - gotovo. I baš nas briga što smo za mnoge i dalje čudaci, marginalci, luđaci, da se poslužimo Flakerom, heretici i sanjari. Jer smo Inatovci, do kraja. Hvala ti na tome, najdraži moj Branko. (Vlatka Kolarović, ravnateljica PFF-a i ex INAT-ovka).
- Brontulon, dobrog kazališnog nosa, ali istarskog skrbnog karaktera (umjetnik i performer Pino Ivančić).
- Branko i ja smo se kasno sreli, kad je možda i teško početi postavljati pitanja. Volio bih da sam imao priliku rasti percipirajući kazalište van okvira. Ali svakako HVALA BRANKO na svemu! (Luka Mihovilović, glumac).
- Branka sam prvi put upoznao nakon što sam odgledao predstavu "Probe orkestra", koja mi je ujedno bila i jedna od prvih predstava u životu koju sam gledao. On je bio tamo, pozdravio i poželio dobrodošlicu svakom gledatelju, brinuo da se svi osjećaju ugodno. Uvijek s velikim osmijehom. To je bio prvi susret koji nije izblijedio sve ove godine. Kadgod bismo se kasnije sreli, uvijek me pozdravio s velikim, iskrenim osmjehom. (Luka Juričić, glumac).
