Kazalište Ulysses
"Zakopana čuda" na Velom Brijunu: Multimedijalna predstava o ljubavi, sjećanju i iluziji
(Foto Kazalište Ulysses)
Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev predstavili su se u nedjelju navečer u ljetnom kinu na Velom Brijunu u predstavi temeljenoj na tekstu Monike Herceg "Zakopana čuda". Riječ je o multimedijalnoj kazališnoj predstavi o ljubavi, sjećanju i iluziji. Redateljica je Nina Violić, a predstava je izvedena u sklopu ovogodišnje ljetne sezone Kazališta Ulysses.
Tijekom sat i petnaest minuta umjetnici dijalogom, monologom, solilokvijem i introspekcijom ulaze i poniru u različite svjetove, dok je lajtmotiv cijelo vrijeme ljubav u svim specifičnostima njezina postojanja. Svjetlo i tama, u simbiozi, ali i kao kontrapunkt, bol, radost i smijeh u ovom intimističkom čitanju otvaraju gledateljima čitav spektar osjećaja i životnih situacija.
Predstava, naime, gledatelje uvodi u intimne, posljednje trenutke žene, u kojima se sjećanja otvaraju kao ogoljena skloništa, dok prizori u kojima se mašta i stvarnost stapaju stvaraju snažan emocionalni prostor.
Ova predstava sadrži tri simbolična prostora: "Rajski vrt", "Most" i "Stan". Pažljiviji će gledatelj pratiti i korelaciju između videoprojekcije i onoga što se događa na pozornici, otvarajući tako brojne svjetove, ali i brojna pitanja o egzistenciji i postojanju. Ulazi se u prostor jednog života ispunjenog stvarnošću i maštom, željama i potrebama.
Simbolika i metafore glavni su ključ iščitavanja ovoga djela, u kojem se protagonisti potom ogoljuju i donose opće, univerzalne poruke, ali bez klišeja.
Prvi dio odvija se u Rajskom vrtu, prostoru, kako je definiran, zrelosti i pomirenosti, gdje se "Vječna Djevojčica", sada u liku starice, suočava s prolaznošću. Drugi je dio smješten na Most, gdje se odvija susret s "Vječnim Dječakom" i započinje ljubav. Upravo je taj drugi dio, u dramaturškom smislu, jedan od ključnih segmenata predstave.
Treći, središnji dio odvija se u Stanu dvoje ljubavnika, u kojem se "odigravaju" sve moguće varijante zajedničkog života – nježnost, strah, strast i kraj. Upravo je taj dio možda i najsnažniji, kako s tekstualnog, tako i s izvedbenog stajališta.
Predstava koristi videoprojekcije kao scenografsku formu, stvarajući trodimenzionalne prostore u koje glumci uranjaju i postaju dijelom "žive slike". Kako je istaknuto u predstavljanju djela, kombinacijom žive glume, videoslike i glazbenog performansa "Zakopana čuda" brišu granice između kazališta i filma, između stvarnog i zamišljenog. Rezultat je svojevrsni kazališni film uživo – vizualno snažan, ali i emotivno ogoljen, bez patetike i klišeja.
