Predstava u INK-u
"Magazzino 18": Predmetima i crtanjem na pijesku o bolnoj temi
(Snimio Georg Herceg)
Vrlo je emotivno bilo u nedjelju navečer u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula na predstavi "Magazzino 18", prikazanoj u sastavu susreta esula u Puli.
Nakon obraćanja predsjednice Udruge Talijana iz Pule i Istre (AICI) Lucie Bellaspiga i uručenje nagrade bivšoj predsjednici AICI-ja Grazielli Cazzaniga Palermo, krenula je predstava.
U staroj luci u Trstu nalazi se posebno dirljivo "mjesto sjećanja": Skladište br. 18 (Magazzino 18), koje progovara o bolnoj stranici talijanske povijesti, o složenoj epizodi koja se dogodila tijekom 20. stoljeća, a čije svjedočanstvo i povijesna uloga proizlaze iz malih, skromnih, jednostavnih svjedočanstava iz svakodnevnog života. Proživljeno i stoga vrlo emotivno. Jednostavna scenografija, stolica, koja "nosi ime", oznaku, broj i natpis "Servizio Esodo" (Služba za egzodus); slično su katalogizirani i ormari, madraci, kreveti i posuđe, fotografije, igračke te drugi predmeti, drugi brojevi.
Predstava je to Simonea Cristicchija, no ovoga puta nije on bio izvođač. Izvodila je to kazališna družina CLAET, glumi i režira Diego Ciarloni, uz scensko, tehničko i glazbeno sudjelovanje Simone Paolelle. Tako je na pozornici pulske kazališne kuće oživjela snažna priča koja spaja riječ, glazbu, slike i umjetnost crtanja pijeskom kako bi dala glas jednoj od najtragičnijih i najmanje poznatih stranica 20. stoljeća. Nije to bio način da se sugerira neka "istina", da se "prekroji" povijest, već da se kroz te predmete progovori o osobnim stranicama života, vrlo potresno i emotivno.
Nakon Mirovnog ugovora iz 1947. godine, došlo je do velikih promjena što se granica tiče, te Italija je izgubila Istru i još dio obalnog pojasa i krenuo je egzodus.
Ovo je priča o tim teškim danima, ali i univerzalna, atemporalna priča o ratovima, razdobljima nakon ratova, seljenjima, promjenama na svim paralelama i meridijanima, o tome s koliko su boli i patnje čitave obitelji pakirale svoje stvari ostavljajući iza sebe domove, gradove, obitelji, ali i korijene.
Kazališni tekst napisali su rimski kantautor Simone Cristicchi i Jan Bernas nastojeći čim snažnije ispričati priču koju nije lako ispričati. Predstava je inače, u svom primarnom obliku, ne u ovome koji je prikazan u Puli, koprodukcija Promo Musica i kazališta Il Rossetti – Stalnog kazališta Furlanije-Julijske krajine, u režiji Antonija Calende, uz glazbu koju izvodi FVG Mitteleuropa Orchestra pod ravnanjem maestra Valtera Sivillottija.
Kovčezi, fotografije, ormari, igračke i stolice svjedoče o životima u predstavi koja želi samo podsjetiti i prenijeti snagu sjećanja i priča koje traže da budu saslušane.
Pripovijedanje prate sugestivne kreacije umjetnice crtanja pijeskom Paole Saracini.
Za družinu CLAET ovo je također osobito važan debi: njihovo prvo gostovanje izvan granica Italije, a činjenica da je predstava izvedena u Puli, gradu snažno povezanim s eksodusom, također je važna.
