Kazališna premijera
"Mekoća" na Maloj sceni INK-a: Djelo koje snažno korespondira s aktualnim trenutkom
(Snimila Jelena Janković)
"Mekoća" kao suprotstavljanje svim ratovima, svemu onome lošem što iz toga proizlazi te svim lošim vijestima oko nas u zadnje vrijeme, nova predstava Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula i Sarajevskog ratnog teatra premijerno je izvedena u četvrtak navečer na Maloj sceni pulske kazališne kuće te ispraćena je ovacijama brojne publike. Reprize su na programu u petak i u subotu, također u 20 sati, a sarajevska premijera održat će se u travnju.
Predstava itekako svojom komornošću, ali i glasom, temom te individualnim pristupom svakog od glumaca korespondira s aktualnim trenutkom, a ujedno je i atemporalna, svojevrsni kontrapunkt svemu onom lošem što se dešava oko nas, postavljajući pak i brojna pitanja i nanovo otvarajući teme, gdje četiri brata, koje utjelovljuju Alban Ukaj, Boris Ler, Kemal Rizvanović i Josip Stapić donose svoje perspektive, misli, strahove te su ujedno i suautori projekta prve koprodukcijske suradnje između pulske kazališne kuće i SARTR-a, uz redateljicu Selmu Spahić i dramaturginju Eminu Omerović.
Braća su, kako to i biva u životu, vrlo različita, svaki od njih nosi svoj teret i svoju muku. Motiv braće u književnosti i u teatru je učestalo prisutan, te svaki put nanovo otvara pitanja o mnogočemu ulazeći u razne tematske sfere življenja i međuljudskih odnosa. Prvi je mudar i lukav, čovjek od riječi; drugi preuzima odgovornost koju drugi izbjegavaju; treći je najhrabriji i najjači i zato nosi teret svijeta; dok najmlađi, još neiniciran, ima gitaru. A tu su i razni arhetipovi patrijarhata, svaki sa svojim specifičnostima i sve to uzročno-posljedično otvara nove teme gdje prodire mekoća. Pitanje je i koliko je svijet spreman za mekoću?
Kako kroz dominantne narative prikazati mekoću, je li to korespondira s ranjivošću? Što u biti mekoća jest? Mala scena INK-a bila je izvrsna kulisa za tu konfrontaciju zbilje i mekoće, aktualnog trenutka, tu potragu koja stalno nanovo otvara nova pitanja i perspektive. Bilo je tu i dosta humora uz isto tako razna pitanja i teme.
Publici se posebno dopao zadnji dio predstave, koji je dinamičniji, scenski i kostimografski izraženiji i naglašeniji i koji snažnije predstavlja tu životnu metaforu, a ujedno je i najdomljiviji. Tijek predstave ide crescendo, a da je tek malčice kraće, bilo bi još efektnije, posebice vezano uz zadnji dio, koji je vrlo snažan i dojmljivo izveden. No, najveća nagrada glumcima su iskrene ovacije i komentari publike - u kojoj je bilo i puno mladih, što nije uvijek slučaj, kao i redovitih kazališnih posjetitelja, dakako - da je to nešto novo, drukčije, iako je tema u svojoj biti univerzalna, ali je predstavljena drukčija, efektno.
Scenografiju potpisuje Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, autor glazbe je Draško Adžić, oblikovatelj rasvjete Dario Družeta, koreografkinja Ana Kreitmeyer, korepetitor je Carlos Andrés Fagin, koji su također dali svoj autorski potpis ovoj predstavi koje ne ostavlja gledatelja ravnodušnim i navodi ga na promišljanja o brojnim temama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
