Gostovanje riječkog HNK-a
Balkanski špijun na pozornici pulskog kazališta: Zarazna paranoja Kovačevićevog klasika
(Snimio Dražen Šokčević)
Bilo je lako pretpostaviti da će se Istarsko narodno kazalište napuniti publikom u srijedu navečer jer su plakati i web stranice najavljivali "Balkanskog špijuna", onog "Balkanskog špijuna" kojeg je davno kreirao Dušan Kovačević, a svoju besmrtnost, osim priči i temi, duguje fenomenalnoj intepretaciji Danila Bate Stojkovića kao Ilije Čvorovića. Dio publike je došao s napravljenom domaćom zadaćom, pa su neki jako dobro znali ovaj, malo je reći kultni, film i bili spremni na izgovaranje pojedinih replika.
Ja, moram, ponizno i s laganim osjećajem nelagode, priznati dvije stvari. Prvo, nikad nisam pogledao film, a drugo, kako nisam znao hoću li uopće stići doći, nisam prije dolaska pročitao niti opis predstave. Nisam znao da ju je režirao Miloš Lolić, da je nastala u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i da u njoj glume Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Jelena Graovac Lučev, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Mario Jovev, Deni Sanković i Milan Mudrić Mišo. I nisam znao, dodajem i to na popis, da je predstava možda malo prejaka riječ za ovo što smo u kazalištu vidjeli.
Osjećaj nelagode
Imamo tu glumce na pozornici, pa oni nešto pričaju, gestikuliraju se, šale se, padaju i ustaju, ali većim dijelom prate i sinkroniziraju izvorni film koji se prikazuje na platnu. U toj sinkronizaciji uzimaju si (ili dobivaju?) više ili manje slobode, pa paranoični Čvorović u ovoj "lokaliziranoj" verziji potajice prati svog stanara Jakovljevića dok ide na operu u Istarsko narodno kazalište, pogrešan poziv upućen je Matiji Felinu, Dan bezbjednosti postao je polnoćka i zornica, dok se Jakovljević sprema kupiti kuću na Verudeli, a također je i vegan koji kupuje online. Film se inače događa 1980-ih u Beogradu ili tu negdje. Osobno, odličan mi je štos kada krene pjesma "Ti sento". No, poanta je, kada se malo s puta malo razmaknu ti štosovi i dramaturški remiksevi, da Čvorovićeva paranoja na kraju prestaje biti smiješna i ona se, poput neke zaraze koja potiče zombi apokalipsu, počinje širiti i na druge. Kad smo već kod toga, mogli bi ovako malo preraditi i prirediti i "Variolu veru".
Prepoznavanje
Moglo se u tom eksperimentiranju otići još i dalje, dalje od "Plenkovića koji stanuje u Ulici braće Šupak", ali jednostavno je razumjeti i one koji su od izvornog predloška krenuli raditi predstavu, jer čemu mijenjati ono što se mijenjati ne treba? Kao što je jedan od glumaca u predstavi objasnio publici, u filmu nema obilježja tadašnje zajedničke države – grba, zastave ili ikakvih simbola, osim jedne male crvene zvijezde na registarskoj tablici. Ono što je, nagađam, tada bio potez iz predstrožnosti, pretvorio se u biljeg nečeg što prevazilazi određeno vrijeme i stalno se uspješno podgrijava na rešou aktualnosti.
"Balkanski špijun" preživljava i kao priča i kao kolekcija karaktera u kojima se mnogi, i koje mnogi, mogu prepoznati. I to je pokazuje kvalitetu i snagu Kovačevićevog teksta. Ali onda se postavlja pitanje čemu ovakav pothvat, osim kao izgovor da se pokaže film iz 1984.? Tu je još jedna stvar koja je u ovakvoj kombinaciji bolno očita – koliko god da se glumci i glumice na pozornice trudili, a trude se i rezultat njihovog truda je vidljiv, takvih glumaca kao što su bili Bata Stojković, Zvonko Lepetić, Bora Todorović ili Mira Banjac, na ovim prostorima, nažalost, više nikada neće biti.
