U PULI PREDSTAVLJEN VRIJEDAN PROJEKT

ZAŠTO SE PREŠUĆUJE DA JE NA GOLOM OTOKU MUČENO VIŠE OD 850 ŽENA? "Bilo je dana kada smo dobivale po četiri gutljaja vode pred spavanje. Brojiš: jedan, dva, tri, četiri. Kada pijem vodu, ja i sada brojim"

Žene, osobito mlađe, teško su podnosile rituale šišanja, poružnjivanja, izgladnjivanja… Možda kod muškaraca nije toliko dramatično kad se oni tuku, no tako nije kod žena ako gledamo u okviru patrijarhalnog obrasca koji je vladao tada, a vlada još uvijek i sada. Žene su posebno pogađale ceremonije sramoćenja svake večeri u barakama kada su se morale samooptuživati, iako se nisu osjećale krivima, kaže antropologinja Renata Jambrešić Kirin

| Autor: Zoran ANGELESKI


Zašto se u javnosti malo ili nikako ne govori o postojanju ženskog političkog logora na otocima Sveti Grgur i Goli otok u kojima je, naizmjenično, u razdoblju od 1950. do 1956. godine bilo zatvoreno i u grozomornim uvjetima mučeno oko 860 žena optuženih za povezanost s Informbiroom, od kojih je stotinjak bilo iz Hrvatske?

Zašto su u političkom govoru u potpunosti zanemarene specifičnosti ženskog iskustva traume? Zašto čak i stručne i znanstvene rasprave o Golom otoku tematiziraju gotovo isključivo muški logor?

Patrijarhalnost (pa i u znanstvenom diskursu), odvajanje žena od moći, mizoginija, manjinska pozicija žena (zatvorenice su činile tek jednu dvadesetinu kažnjenih informbiroovaca), stid i višedesetljetna zatvorenost žena kojima je u tim logorima bitno ubijana ženskost, uz do danas vladajuću nacionalističku ideološku matricu koja Goli otok ignorira jer su gotovo sve njegove žrtve, i obrazovane žene, bili komunisti - sve to čini okvir mogućih odgovora.

Oni koji ideološki ne dijele žrtve, a koji su propustili prekjučerašnje otvaranje izložbe vizualne umjetnice Andreje Kulunčić "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete", kao i naknadno predstavljanje istoimenog, iznimno vrijednog projekta u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na pulskom Kaštelu - njima je na raspolaganju pregledna i vrlo sadržajna stranica www.zene-arhipelag-goli.info.

Irena Bekić, Renata Jambrešić Kirin, autorica Andreja Kulunčić i Darko Bavoljak (Snimio Dejan Štifanić)Irena Bekić, Renata Jambrešić Kirin, autorica Andreja Kulunčić i Darko Bavoljak (Snimio Dejan Štifanić)

Kao segment šireg projekta, izložba u pulskom Povijesnom muzeju (čija je kustosica i moderatorica naknadne diskusije Irena Bekić) uključuje istraživanje mogućnosti transferiranja iskustva kroz medije plesa, glasa i zvuka u (video) izvedbama plesačice Zrinke Užbinec te glazbenica Jasne Jovićević i Annette Giesriegl na lokalitetima Golog otoka i Sv. Grgura. U solo i zajedničkim performansima in situ one rekreiraju mukotrpnu svakodnevicu kažnjenica. Pritom ne imitiraju ni ilustriraju patnju, već je prevode u druge kodove i vrijeme. Videosnimke izvedbi postavljene su u izložbeni prostor kao dijelovi izložbene instalacije, uz sjećanja bivših zatočenica.

No, navedena internetska stranica nudi bitno više - od dirljivih svjedočenja (sada pokojnih) zatočenica dvaju zloglasnih političkih logora, tog najočitijeg krimena Titovog režima, znanstvenih radova, PDF dijelova knjiga, stare novinske intervjue, sjećanja.

Dragulj ove stranice je dio dokumentarnog TV serijala redatelja Aleksandra Mandića iz 1989. godine, u kojem Danilo Kiš razgovara sa Ženi Lebl i Evom Nahir Panić. Cjelovit transkript razgovora nedavno je objavljen u knjizi D. Kiš i A. Mandić, "Goli život" ( Beograd, Pro Yes Pro Media Company, 2020.)

Čežnja za maminim zagrljajem

Na toj se web stranici nalazi i dvosatno video svjedočenje Vere Winter, koja je 36 mjeseci boravila na Golom otoku i Svetom Grguru, kao i dvoipolsatni audio razgovor s Miljušom Jovanović koju je 1989. godine, dvije godine prije njene smrti, snimio novinar Radija Beograd Dragoslav Simić.

Premda prvoborkinja i ratni invalid, Miljuša Jovanović je u ženskim logorima na Svetom Grguru i Golom otoku provela gotovo četiri godine (od listopada 1950. do veljače 1954. godine), a novinar Simić ovako je sažeo svoj doživljaj ove izuzetne osobnosti: "Očekivao sam da ću sresti izmučenu ženu, punu gorčine. Međutim, Miljuša je plijenila vedrinom. O svojim mučiteljima govorila je s ironijom, kao da se sve to dogodilo nekom drugom, ne njoj". Ona je, usput, bila sestra generala Arsa Jovanovića, prvog načelnika Generalštaba Jugoslavenske narodne armije; kao pripadnica Prve proleterske brigade sudjelovala je na Igmanskom maršu krajem siječnja 1942., a zbog smrzavanja stopala ostala je invalid.

Goli otok - mjesto okrutne sadističke torture

Posljednje, ne i manje važno, ova stranica nudi i pdf poglavlje iz važne autobiografske knjige "Sjećanja" Eve Grlić o njenim kažnjeničkim danima na Sv. Grguru i Golom otoku od travnja 1950. do siječnja 1953., zatim dio neobjavljene knjige svjedočenja Đine Markuš, kao i knjige "Ljubičica bela" Ženi Lebl o njenim kažnjeničkim danima u Glavnjači, Ramskom ritu, Zabeli, Svetom Grguru i Golom otoku, gdje je boravila od 28. travnja 1949. do 30. kolovoza 1951.

Ženi Lebl (1927. -   2009.) je uhićena početkom 1943. i odvedena na prisilni rad u Treći Reich, a oslobođenje je dočekala u berlinskom zatvoru Gestapoa. Nakon povratka u Beograd zatekla je nove stanare u obiteljskoj kući, a zahvaljujući upornosti, znanju jezika (njemački, ruski, francuski) i čeličnoj volji završila je gimnaziju, započela studij prava i upisala Novinarsko-diplomatsku visoku školu te usporedno radila kao suradnica Politike.

Ona je nakon Rezolucije Informbiroa u ljeto 1948., u travnju 1949. optužena za "klevete protiv naroda i države" jer je prepričala vic o Titu kao "ljubičici beloj od sto kila". Međutim, kao u nizu srodnih slučajeva, pravi razlog je bilo podmetanje kolega iz redakcije koji su pretendirali na mjesto dopisnika u Parizu, za koje je Ženi bila predložena.

U izabranom dijelu knjige Ženi Lebl piše i ovo: "Pored mog općeg duševnog stanja, depresije koja je počela da me obuzima i moga ranjenog tijela, počela sam vjerovati da više nikad neću izaći, da će se obistiniti prijetnja drugarice Marije da ću ovdje ostaviti kosti. Odlučila sam nekako doturiti tati i Saši moje misli o osjećanja da ih nikad više neću vidjeti, da im nagovijestim svoj skori kraj. Ali kako kad smo morali uniformirano pisati da nam je ovdje sve divno i krasno? Napisala sam naizgled bezazlene redove: 'Dragi moji, . zdrava sam, dobro mi je, ali čeznem za majčinim zagrljajem. S njom će mi biti lakše." Zatim dirljivo nastavlja u knjizi: "Mama moja mila, ti koja si ispustila dušu ugušena u Dušegupki u proljeće 1942. godine između Sajmišta i Jajinaca, mama moja mila: oprosti mi! Nisam znala kako bih drukčije zaobišla cenzuru, a ipak opisala svoje stanje. Tata i Saša će svakako razumjeti".

Sramoćenje, poružnjivanje, obostrano batinjanje

Većina žena nije kažnjena zbog svog političkog djelovanja, nego rodbinskih, bračnih ili prijateljskih veza s narodnim "neprijateljima". Podvrgnute su torturi međusobnog kažnjavanja, rodno osjetljivim ceremonijama sramoćenja, torturi stalnog ispitivanja i javnog samooptuživanja…

Struktura kažnjenica pokazuje da nije riječ tek o oponašanju staljinističkih metoda i ruskih logora za srodnice "izdajica Domovine", nego o kažnjavanju mahom politički izgrađenih i samosvjesnih žena, među kojima su prednjačile komunistkinje koje su povjerovale da su doista ravnopravne (moćnim) drugovima u polugama vlasti.

Crtež: Andreja Kulunčić

Žene su same morale izgraditi staze i brojne objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.

Kao mjesta represivne destaljinizacije, Goli i Sveti Grgur nastali su 1949. kao odgovor KPJ na raskid Tita i Staljina s namjerom "preodgoja" nelojalnih i kritici novog režima sklonih članova. Kako staljinistička narav i silina represivnog djelovanja jugoslavenskih službi sigurnosti prema vlastitim građanima nisu otkriveni sve do raspada socijalističke Jugoslavije početkom 1990-ih, značenje tog raskola ostaje ambivalentno, negirano ili potiskivano u zajedničkoj kolektivnoj svijesti

Titova ideja kako IN-ovce treba slomiti, a ne ubiti otvara, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama. Kako svjedoči Natalija Petrović, "međusobna ponižavanja i ismijavanja logorašica, neprekidno izvikivanje parola i pjevanje glupih pjesama od kojih bi se i divljaci grozili, sve je to imalo samo jedan cilj: da se zatvorenik tjelesno iznuri i moralno samelje, pa da bude spreman da izjavi, potpiše i uradi sve, ama baš sve, što god da se od njega traži".

Ako je išta tjelesno, onda je to iskustvo logora

Upravnica prvog logora na Svetom Grguru Marija Zelić ovim je riječima dočekivala kažnjenice: "Ovo što ste vi uradile, to je izdaja zemlje. Izdale ste zemlju u najtežem momentu. (…) kad je Partija na vas najviše računala, vi ste u tom momentu toj Partiji zaboli nož u leđa" (iz knjige Simić i Trifunović "Ženski logor na Golom otoku").

Zatočenice su upravnicu opisivale kao nevjerojatno okrutnu, dok je ona sebe vidjela kao žrtvu: htjela je studirati, upisala je ekonomiju, a UDBA ju je poslala u Ramski vrt i na Sveti Grgur.

- Nažalost, nitko nije izašao čist s Golog otoka, ni krvnici, ni žrtve, istaknuo je povjesničar Martin Previšić u naknadnoj jednosatnoj diskusiji o ovim mjestima okrutne sadističke torture, u kojima, kad su u pitanju ženski logori, uopće nije bilo uprave i stražara, nego je primijenjena "revolucionarna" metoda "čovjek na čovjeka, svi protiv svih".

Žena je slamana i prije dolaska u logor, posebno u slučajevima kad se nije htjela javno odreći svog supruga, zbog čega je bila svjesna da će i ona nastradati, ali i da će morati napustiti svoju djecu, zbog čega joj je već u startu, i prije groznih tortura na otoku, usađena krivnja "loše majke".

Sveti Grgur - info tabla o stradavanju žena

- Ako je išta tjelesno, onda je iskustvo logora tjelesno, ističe antropologinja Renata Jambrešić Kirin.

- Žene, osobito mlađe, teže su podnosile rituale šišanja, poružnjivanja, izgladnjivanja … Možda kod muškaraca nije toliko dramatično kad se oni tuku, no tako nije kod žena ako gledamo u okviru patrijarhalnog obrasca koji je vladao tada, a vlada još uvijek i sada, dodala je.

Žene su posebno pogađale ceremonije sramoćenja svake večeri u barakama kada su se morale samooptuživati, iako se nisu osjećale krivima. Da ne spominjemo vrijeđanja da su "staljinističke kurve".

Posebno je kod žena bio istaknut strah od silovanja, koji muški zatočenici nemaju u svojim mentalnim kategorijama. Žene nisu kažnjavane samo kao izdajice već i na osobnoj, ženskoj razini, ne samo kao bezvrijedne političarke, već i kao bezvrijedne žene, a posebno kada su morale svjedočiti protiv muževa. Svo to stigmatiziranje, uz učestala vrijeđanja da su prostitutke, pojačavalo je njihov osjećaj stida. Mnoge nisu izdržale torturu, podlegle su mučenjima ili su počinile samoubojstvo.

Prema riječima Renate Jambrešić Kirin, postojale su tri kategorije zatočenica - srodnice uvaženih komunista koje su kao sredstvo ucjene bile kolateralne žrtve, zatim aktivne komunistkinje i osviještene žene koje su kritizirale "crvenu buržoaziju" i nove elite te žene seljanke u pograničnim područjima koje su skrivale prave Informbiroovce.

Povjesničar Martin Previšić, autor knjige "Povijest Golog otoka" objavljene prije dvoje godine, ističe da je primarni model prisile na Golom otoku bilo uništavanje solidarnosti, a to se činilo i na način da su se ratni drugovi - koji su zajednički bili na Sutjeskama, Neretvama i drugim bitkama i u kojima su prolazili grozote Drugog svjetskog rata - morali pod prisilom međusobno tući.

Autorica Andreja Kulunčić, u suradnji s timom stručnjakinja, antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, zahvaća ovaj kompleksni problem prešućivanja ženske logoraške traume strateški razvijajući projekt kroz nekoliko dionica.

(Snimio Dejan Štifanić)

Prije sedam mjeseci, 64 godina nakon raspuštanja logora za političke zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru, u sklopu ovoga projekta postavljene su info table o ustroju i povijesti logora. Na Golom otoku, radilište V, postavljen je natpis: "U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora."

U fokusu je projekta rastvoriti narative koji su ostali na margini glavnih povijesnih linija, kao i propitati pozicije žena koje ni danas nisu ravnopravno prisutne u javnom diskursu o totalitarnom nasilju i otporima spram njega u Jugoslaviji početkom hladnog rata. Projekt nastoji obnoviti žensku memoriju traumatične prošlosti te kroz prostornu umjetničku intervenciju, izložbu, web site, publikaciju te nizom radionica i razgovora, otvoriti novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije.

Cilj projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" jest otvoriti novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije kroz istraživanje i uspostavljanje ženske memorije traumatične prošlosti te kroz prostornu umjetničku intervenciju, izložbu, web site, publikaciju i niz radionica. Projekt je nastao u organizaciji udruge Goli otok Ante Zemljar (koju vodi Darko Bavoljak) i udruge MAPA.

SVJEDOČANSTVA POLITIČKIH ZATOČENICA NA GOLOM OTOKU I SVETOM GRGURU: "Ne sanjam ni Ravensbrueck ni Auschwitz, ali me Goli otok ni danas ne ostavlja"

Vera Winter: Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.

Eva Grlić: Poslije golootočkog iskustva izgubila sam upravo samopouzdanje. Bila sam preplašena. Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena tamo gdje ne treba. Još i sada imam fiksnu ideju da se sve što govorim uvijek i svugdje prisluškuje… Strah međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u podsvijest i postaje teško izbrisiv… Takav strah međutim može biti i izgovor za bilo koji smjeliji i ljudskiji postupak… Od kiše udaraca i urlikanja za vrijeme prolaza kroz špalir još me možda više preplašio i zaprepastio očajan izgled tih jadnih spodoba koje su izbezumljeno vikale i tukle… Koja ne tuče, s "neprijateljstvom" još nije raskrstila. Živjele smo kao zvijeri. Stalno u strahu i na oprezu.

Ženi Lebl: Dobile smo bodljikavu žicu. Trebalo je da same sebe ogradimo, ne znam zašto. Bolje bodljikave žice od mora nije bilo.

Eva Nahir Panić: Nemamo mi veze sa milicijom, oni nas samo ujutro i uveče prebroje. Sve je unutarnja uprava. Mučile su jedna drugu da se pokažu, da dokažu da su se popravile … uživotinjile su se… Kao strašila za ptice izgledamo, strašno. Ošišane grozno, izudarane, plave, zelene, u prnjama .. drhtimo kao ptičice pred kolektivom koji urlaju na nas, pljuju, udaraju, zaletavaju se u nas.

Đina Markuš: Stadoh i ukočih se, od straha ne mogu maći. Gurnule me u stroj i poče tuča. Sa jedne i druge strane pljušte udarci pesnicama. Onako slaba ne izdržah ni dva metra, počeh da padam, ali me one pridigoše i nastaviše da tuku, kao da se takmiče koja će više i bolje. Tuku i pljuju, a to mi je bilo najteže, najstrašnije, slinavi ispljuvci klize mi po licu, rukama, kosi..

Kakva je muka bila raskrčiti golootočki kamen i sagraditi pet baraka! Odrediše me u treću i odmah mi postaviše pratioca. Gong za večeru odjekuje. Gorki čaj i nešto malo hleba.

Stanica Ružić: Ja nisam neprijatelj ove zemlje, samo nisam mogla da otkucavam drugove.

Vera Petrović: U ono vreme ako ste nekoga mrzeli, dovoljno je bilo prstom pokazati, odmah ga hapse i dovode na Goli otok.

Rada Žižić: Više nismo ljudi, više ne znamo ništa, samo blejimo i gledamo kao šašavi. Mislim da nije bilo mesta gde nisam osećala bol… Ja sam bila mlada i mogla sam pojesti pet kazana, a ne onu jednu porcijicu… Nikakvo odelo nije moglo da te spase od te hladnoće.

Milka Pucina: Znam bila je mlada devojka, studentkinja filozofije, vrlo lepa i dobra, zvala se Zora, čini mi se Stojanović ili Stojković… Ona je umrla. Ja sam pitala da li će sad njeni doći da je nose kući da je sahrane. Onda mi ove iz Uprave kažu - ne može to, njoj nisu istekle dve godine, ona mora tu odležati pa makar i mrtva.

Buba Glavički: Sada je to bio jedan muk. Dva-tri dana to se ćutalo, niko nikoga nije mogao da pogleda. To je jedno teško psihičko stanje koje je na sve delovalo. To je baš ono što su oni hteli, mislim na Upravu, taj metod njihov i taj sistem njihov je izmišljen da nas i psihički unište. Uništavali su nas kao ličnosti, ubijale su veru u nama i da od nas stvore zveri.

Jelka Zrnić: Bilo je dana kada smo dobivale po četiri gutljaja vode pred spavanje. Brojiš: jedan, dva, tri, četiri… Kada pijem vodu, ja i sada brojim.

Novka Vuksanović: Ali nigde, ni u jednom logoru nisu tako nastojali da čoveka ponize, da ga učine krpom, moralnom nakazom, da ga iznutra unište i unakaze…. Odavde si morao da izađeš kao duhovni invalid, da se gadiš samog sebe, da se stidiš, da ceo pretekli život patiš… Ne sanjam ni Ravensbrueck ni Auschwitz, ali me Goli otok i sve preživljeno na njemu ni danas ne ostavlja.

Milka Pucina: Dok bilo je i drugih žena, jedna manja jedna veća, ali ova veća se prosto saginjala, da bi olakšala svojoj partnerki, da nekako zaista taj teret podele, da ne kažem da je bilo slučajeva, da neke jače i otpornije, da bi zaštitile svoje partnerke i same su nosile to kamenje. A ova, majku joj jebem, još digne ruke, na mene sav teret padne, od kamena ne vidim kud.

Stanica Ružić: Neke udaraju rukama a neke imaju i motke i pevaju pesmu "Ubićemo svakog skota ko je protiv Kapejota, ko za druga Tita nije, nema sunce da ga grije…" Udri bandu!, a ja imam ružnu osobinu, kako koja udari, ja umesto kao druge, da potrčim, ja gledam da zapamtim koja je to bila. Kad sam izašla na kraj špalira, pola kose mi na glavi nema, krv lije iz mene.

Vera Petrović: Kada je ona stajala pod tim svetlom, ja sam to pored nje strahovito teško preživljavala. A uvek je nekako bila sa mnom, bile smo onako bliske, drugovi smo bile jednostavno. Ti njeni jauci, to je nešto što dušu čoveku slama, ja ne bih mogla da objasnim kakvi su bili ti jauci, to je nešto neartikulisano, nešto toliko žalosno, nešto strašno. Ja sam to pored nje strašno preživljavala. A bila je moja vršnjakinja, možda čak i godinu dana mlađa od mene, a znala sam da je majka teško izdržavala, a bila je dobra učenica i dobar i pošten čovek".

(Citati su preuzeti iz knjige "Ženski logor na Golom otoku" Dragoslav Simić i Boško Trifunović, Beograd, 1990.).

 

Branka Weil tri godine na Golom otoku

Branka Weil (1922. - 1978.), majka Mire Furlan, bila je tri godine na Golom otoku. Njezin otac (glumičin djed) Fritz Weil postaje 1941. žrtva ustaških rasnih zakona u koncentracijskom logoru Jasenovac. Osim Fritza, u Jasenovcu je ubijen najveći dio obitelji Weil. Nakon Drugog svjetskog rata Branka počinje raditi kao novinarka. Tako se upoznaje s Ivanom Furlanom, također novinarom, upravo pristiglim iz partizanske borbe. Ivan 1948. biva uhićen i sproveden na Goli otok, a uskoro nakon toga uhićena je i Branka, isključivo zbog svoje veze s njim. Ivan na Golom otoku provodi dvije godine, dok Branka ondje ostaje tri godine, navodno zbog "lošeg ponašanja", tj. nespremnosti da sudjeluje u mučenju zatvorenica. Nakon izlaska Branka se zapošljava u Gradskoj knjižnici u Zagrebu gdje osniva i godinama vodi Dječji odjel. Branka postaje članica brojnih internacionalnih žirija za izbor najbolje svjetske dječje knjige. Na poziv mnogih knjižnica, godinama putuje u europske gradove gdje se bavi uspostavljanjem i podučavanjem svog sustava katalogizacije u lokalnim knjižnicama. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja u svojoj struci. Umrla je u 56. godini od raka kralježnice - njezini zdravstveni problemi počeli su još na Golom otoku.

 

Osim 16 zubi, Eva Grlić na robiji je izgubila i svaku nadu u sustav u koji je kao mlada vjerovala

Eva Grlić (1920. 2008), rođena je u Budimpešti u sefardsko-aškenaskoj obitelji. Od brojne obitelji holokaust su preživjele samo ona, kći Vesna Domany te očev brat Moše Izrael. S obzirom na to da je u partizanima djelovala kao politička radnica, uređivala biltene i radila u redakcijama novina Glasilo AFŽ-a za Slavoniju, Vjesnik i Naprijed, nakon rata zaposlila se kao novinarka u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala Danka Grlića s kojim se vjenčala 1946., a iduće godina rodila je sina Rajka. U vrijeme raskola sa Sovjetskim Savezom Danko Grlić je uhićen i zatvoren na Golom otoku. Uskoro nakon toga uhićena je i Eva, i to u dva navrata. U prvom naletu oduzet im je stan, a Evu su pustili iz zatvora nakon osam mjeseci. Izgubila je posao, postala beskućnica, kći Vesna završila je u dječjem domu, dok su brigu o dvogodišnjem Rajku preuzeli stric i prabaka. Nakon što joj je suprug pušten na slobodu, Eva je ponovno uhićena zbog jedne rečenice kojom je izrazila nezadovoljstvo te je osuđena na zatvor na Golom otoku, gdje je provela dvije godine. Prema Udbinoj evidenciji u ženskim logorima na Golom i Sv. Grguru boravila je od 5. svibnja 1949. do 30. siječnja 1953.

Kao što je napisala u knjizi "Sjećanja", na robiji je osim 16 zubi izgubila i svaku nadu u sustav u koji je kao mlada vjerovala. Do mirovine je radila u tvornici Katran, prvo kao obična radnica, a potom kao sekretarica i urednica tvorničkih novina. U mirovini je prevodila s njemačkog i mađarskog jezika, pisala priče te objavila memoarsku knjigu Sjećanja (1997.) te knjigu priča Putnik za Krakow i druge priče (2002.).

 

Vera Winter: Sve smo tučene i sve smo tukle druge

Vera Winter (1923. - 2015) rođena je kao Vera Barišić 1923. u Glamoču. Potjecala je iz učiteljske obitelji koja je u razdoblju Kraljevine Jugoslavije često mijenjala mjesto boravišta. Početak Drugog svjetskog rata obitelj je dočekala u Zagrebu gdje Vera Barišić započinje studij ekonomije. Zbog kritike tadašnje ustaške vlasti izdržala je jednomjesečnu kaznu u zatvoru u Petrinjskoj ulici. Kraj rata dočekala je u Zagrebu.

Nakon što je diplomirala ekonomiju te nakon kratkotrajnog zaposlenja, dobiva direktivu da ode u Beograd na posao u jedno od saveznih ministarstava. Poslije objave Rezolucije Informbiroa jedan od njezinih nadređenih uhićen je kao simpatizer Staljina, a agenti Udbe je ispituju. Kada je tijekom ispitivanja naivno rekla da sluša radio Moskvu, vrlo je brzo uhićena.

Nakon uobičajene torture u istražnom zatvoru u Beogradu, 29. travnja 1950. deportirana je u ženski logor na Sv. Grguru. U logorima na Golom otoku i Svetom Grguru provela je punih 36 mjeseci. Prema Udbinoj evidenciji, puštena je na slobodu 22. lipnja 1953. Zbog ove "rupe" u biografiji uspjela je dobiti posao skladištarke u poduzeću Katran i dugo je trebalo da dobije mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i kompetencijama.

Prvi je put o svom iskustvu zatočeništva na Golom otoku progovorila 1989. godine. Njezin suprug Gabriel Winter također je bio zatočenik Golog otoka, no kao što je posvjedočila, svojim sinovima nikada nisu govorili o logoraškom iskustvu.

Kazala je o svom užasnom iskustvu robije i ovo: "Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas."

U sklopu projekta dio svjedočanstva Vere Winter isklesano je u kamenu rukopisom njezine - unuke. Dio je to pak Afektivne mape preživljavanja kojom će se markirati prostor logora.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum