Večeras će se u grožnjanskog Galeriji Fonticus otvoriti samostalne izložbe dvaju autora - "Prostorne konformacije" Dijane Rajković i "Kaleidoskop stanja" Željka Jančića Zeca. Kustos izložbi je Eugen Borkovsky, a otvorenje je u 19 sati.

Dijana Rajković, kreativno komunicirajući s podatnim materijalima, ostvaruje sve krhkija, ali likovnija i dramatičnija ostvarenja. Ovaj se put predstavlja novim vizualizacijama ostvarenim tijekom par proteklih godina. Svi radovi izvedeni su zemljom, keramičkim tehnologijama (majolika, saggar, raku, goli raku…) Izložba objedinjuje razlistane, valjane plohe uz mjestimične intervencije glazurama i/ili otiscima te nekoliko formi punog volumena. Čini se da osamljeni artefakt autorici ne govori dovoljno rječito pa ona razrađuje niz, sklop više mogućih situacija. Većina radova je promišljena za plasman u obliku grupa, nakupina, nizova. Pokazuje se odgovornost postava jer ih je moguće prezentirati na više načina. Iako su elementi nastali svaki za sebe, oni, poredani u nizove, čine promišljene, atraktivne cjeline. Postav izložbe djeluje kao neko tajnovito arheološko nalazište.

Većinu radova odlikuje ili oskudan, a ponekad nešto snažniji, ali promišljeni kolor. U pitanju su ili tonovi koje umjetnica dobiva procesom izvedbe pojedinog rada ili kasnije nanesene skrame. Svaki od predstavljenih radova karakterizira naglašena stroga igra i koncentracija na zaokruživanje smislenog oblikovanja. Njen istraživački nerv koristi nekoliko vrsta gline. Tako i predmeti nose raznorodne karakteristike materijala: crna, bijela, šamotna glina, terakota, a kojima autorica ne sakriva karakteristike. Uz to, Dijana znalački koristi efekte koji se događaju obradom, pečenjem, izgaranjem, hlađenjem, intervencijama na ugrijani oblik. Spomenuto posezanje za pigmentom/bojom uvijek je promišljeno i naglašava intenciju autorice. Prevladavajući naturalni kolor prirodne, pečene gline oplemenjuje iskaz i ne opterećuje forme. Ova dosljednost doprinosi doživljaju elementarnog oblika predmeta jer umjetnica još u modelaciji promišlja o razigranosti, zgusnutosti ili konformaciji oblika.

Uklapanje u recentnu likovnu poetiku događa se na spoznajnom i tehnološkom nivou. Procesi oblikovanja čijim rezultatima svjedočimo na ovoj izložbi većim dijelom prizivaju asocijacije na propitivanje plošnih formi koje smjeraju ka zaokupljanju, određivanju prostora. Svim izvaljanim plohama i modeliranim formama poveznica je napeta površina i mekana rubna linija oblikovanja bez grubosti pravog kuta. Neki radovi nude ideju igre rasterima koji su ponegdje izraženi reljefnim prodorom u prostor, a ponegdje samo plošni, poput crteža, izvedeni djelovanjem topline i keramičkih emulzija.

Dijana Rajković nudi program kojim propituje područja prostora i mijene. Tim postupkom ona otkriva, pa slijedom niže fraktalne formacije, elemente koji se ponavljaju tvoreći oblikovno opetovane oblike, ali drugačijih svojstava. Ovim artističkim svjedočenjem umjetnica podsjeća kako mikro i makro kozmos, cijeli univerzum, titra različitim frekvencijama. Jer, moramo znati: što sporije energija vibrira, to se čini gušćom. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih, skromnih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da ih možemo primijetiti. Dijana Rajković osvjetljuje ritam bilježeći niz mogućih trenutaka stanja forme. Ona sluti mijene unutar univerzuma, a spoznaju umiruje u mediju zemlje.

Promatrač primjećuje da svi njeni radovi odražavaju ideju organske forme ili prirodnih fenomena poput namreškane površine vode, situacije pejzaža ili fenomen oblaka. Prikrivena čulnost prevladava u premisi, interpretaciji i u doživljaju. Tehnologija, ali i oblici uvode nas u stanje pretraživanja (o)sjećanja. Iskustvo promatrača postaje bitna činjenica pri opisivanju ovog sustava. Radovi izazivaju interes već u prvom čitanju temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i rada samog, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rada kao dijela niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ponekad elementi različitih radova, postavljeni na poseban način, izgovaraju zajednički stav, iako u premisi nisu željeli ispričati sukladnu priču.

Elementi nekih radova zauzimaju prostor ispunjavanjem, dok drugi elementi samo naznačuju moguće, neblokirane prostorne odnose. Sjenama koje nastaju uz prirodno ili galerijsko osvjetljenje potencira se dinamika volumena i prostora koji rad zauzima. Dijana Rajković razmišlja s recentnih pozicija koristeći pretpovijesnu elementarnu tehnologiju. Svi su elementi ovih poliptiha razvedenih gabarita. Ovo mogu biti ritualni predmeti, rezultati igre tijekom oblikovanja, ali i postava u izložbenom prostoru. Artefakti su neka vrsta nabrajanja materijalizacija trenutaka. Ovo instinktivno kretanje ka vanosjetilnom okreće nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Raznorodne frekvencije dijele isti prostor i isto vrijeme. To je poput radijskih postaja koje emitiraju valove pa čujnost ovisi o frekvenciji na koju je namješten dok druge i dalje postoje iako ih ne čujemo.

Galerijski postav ovog niza radova određuje se sklapanjem privremenih cjelina. Radove možemo prihvaćati zasebno ili u kolekciji. Autorica nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalna razmatranja koja nemaju svršetak. Ideja o promjenjivosti svega i materijalizacija ideje u artistički predmet, percipiranje radova prenosi u područje doživljaja. Oblikovanje i prezentacija nude snažnu poruku o dojmljivom propitivanju trenutka. Iskrenost autorice ogleda se u interpretaciji doživljenog.

Željko Jančić Zec

“Ja ne vidim da se ima mnogo od toga što je netko najviši oblik života.“ Ogden Nash

Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Tijekom povijesti oblika, čovjek je najobrađivaniji likovni motiv, bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. U našem slučaju, autor pažnju usmjeruje na lice. Željko Jančić Zec predstavlja kolekciju radova s temom portreta. Već na prvi pogled jasno je da radovi nude odsjaje psiholoških stanja.

Pred nama je podastrt niz oslikanih površina snažnog ritma i razigranog kolora izveden kombinacijom tehnika, slikarskim i crtačkim metodama. Umjetnik najčešće koristi akril. No, uz namaze boja, često oblike definira potezima olovkom, grafitom, pastelama, olovkama u boji, flomasterima. Ponekad koristi sprej u boji, ugljen. Formati su ispunjeni intervencijama pa često sami moramo pronalaziti i izdvajati oblike. Ipak, na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva, varijacije oblika lica. Oni su uronjeni u konglomerate gestualnih likovnih intervencija. Ponegdje je prisutan slovni zapis koji je spontan, bez težnje za iskazom. Umjetnik dozvoljava razigranim oblicima izlazak iz formata ne poštujući uvijek pravila perspektive. Neke karakteriziraju geometrijske formacije, a neke prostoručno oblikovanje. Na radovima očitavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva, ilustracije, plakata, stripa. Linija se pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao ispuna. Autor miješa planove i uvjetuje ih smislom. On ne poštuje dosljednost, već kombinira fleku, liniju ili crtež kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.

Umjetnik polazi u propitivanje svijeta krećući od lica. Motiv mu je potreban kao polazište, kao bojno polje. On plasira ranjiva/ranjena obličja. Vizualizacije govore o reskim trenucima. Očitavamo raspoloženja, utiske, odbljeske svijesti. Autor kao da nas želi upozoriti da nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost dala je glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora, a ponudila tablete za umirenje. Kapital, politiku niti vjere ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji pogled na svijet neadekvatan. Postmodernizam preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Fizičari i filozofi fraktalima, bozonima, strunama redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao polja energija koje se manifestiraju različitim frekvencijama. Čovjek tako više nije kemijska reakcija, već energetski naboj.

U povijesti smo imali obespravljivanje nekih kategorija stanovnika Plavog planeta. No, tijekom tijeka koji se naziva razvojem civilizacije, ljudska samosvijest uzdigla se do nivoa spoznaje o neovisnosti osobnosti. Za nju su se borile mnoge generacije. No, stalno se ponavljaju getoizacije, potlačivanje; rad – često agresivan – na ovisnosti čovjeka o drugom čovjeku. U umjetnosti, ruska avangarda, još davno, koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova) kako bi propitala i negirala koncept napretka, suvremenog dinamizma i ideologiju novog pod svaku cijenu. Ta pozicija određuje umjetnike, npr. Bulgakova i Zamjatina čija umjetnost „vidi dalje“, sve do naših dana. Jevgenij Zamjatin još 1920. godine piše roman pod naslovom MI, u kojem ironizira sistem kontroliranog društva. Danas uviđamo, ali presporo i nedovoljno hrabro, da se ništa nije promijenilo, još se i pogoršalo. Krug se zatvara i mi postajemo dio iste bespersonalnosti o kojoj taj pisac piše. Danas, u tzv. kapitalističkom uređenju, nasilnom i precijenjenom kao najidealnijem, prepoznajemo se kao bezlični konzumenti nametnute zapovijedi produktivnosti i masmedijskih vrijednosti.

Odnos s promatračem posebna je stavka ovog projekta. Dojam koji izaziva pregled radova, iako uočavamo dramu, najčešće je ipak benigan. Umjetnik, poput djeteta, ne predstavlja zlobu, zavist ili neku sličnu osobinu. Najočitije je čuđenje, ponegdje naznaka zaprepaštenosti, šoka. Problem percepcije realnosti kroz povijest rješavao se na mnoge načine koje su uvijek određivali ljudi koji su nekako stekli moć. Od faraona, kraljeva, popova, biznismena, uvijek bi bio pokretan postupak nametanja stava, milom ili silom. Naša civilizacija, politike i sve njene religije, sadrže naglašeno neprijateljstvo prema osobnosti, tijelu i prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve, ali tako da nitko ne vidi. Svjedočimo uvođenju ptice rode u porodična stabla. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se: od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana s političkih govornica i oltara. Direktivom razglašena pa na isti način dekretom zaustavljena „gripa s reklamom“ svježi je primjer pokušaja dresure običnih ljudi. Sada se neuvjerljivo proklamira rat s neprijateljem koji se ne uklapa u zapadne tehnokratske interesne okvire. Ovaj niz likovnih radova postavlja pitanje: mogu   li i smiju li cenzure informacija uvjetovati načine doživljaja okruženja?

Umjetnik motive doživljava na senzibilan način, bez obzira na to je li ih vidio ili osjetio nutrinom. Način ekspresivnosti likovnog zapisa ponavlja se na radovima. Kao da umjetnik više puta uzima isti model i, drugačije ga doživjevši, intervenira na novi način. Svojom maštovitošću on stvara album sličan dnevničkom zapisu. Umjetnik potezima i uporabom kolora signira značenje trudeći se osmisliti pojedini rad. Gesta presuđuje formi ne dozvoljavajući građenje bez tragova akcije uz vidljiva značenja medija boje. Obujmicu izložbe čini autorovo uživljavanje. Prikazati bitno, ljudsko stanje, iluzionističkim slikarskim tehnikama, nije lagan zadatak. Ova lica nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Autor napor usmjeruje ka prikazu njihovog znakovitog psihološkog trenutka.

Samoća pojedinca naglašena je i interpretirana kroz niz, zbirku. Jančić niže prikaze lica koja tako postaju ne-sama. No, unutar pojedinog formata, obrazi ostaju osamljeni. Autor sluti da samoća ostaje jedina konstanta koja nas prati. Ponekad samoću nazivamo osobnošću, ali na kraju i dalje ostajemo sami. Ovim usmjeravanjem doživljaj radova pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Jer, stvarnost je subjektivni doživljaj, a potraga za spoznajom podrazumijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Takav način razmišljanja otkriva nomadske sklonosti sumnji jer iskreno propitivanje uvijek mora donijeti promjenu. Ili, potvrditi neku odluku koja je, ipak, uvijek privremena. Umjetnik provokativno nudi lica, grimase mogućih načina uklapanja u uobičajenost poradi lakšeg preživljavanja, ali koja nose napor. Umjetnik nudi reakcije i otvara pitanje da li biti u krdu ili ostati sam.

Umjetnik održava ravnotežu između sadržaja i spontanosti izvedbe. Ove su scene oslobođene herojskih, idealnih, aristokratskih ili spomeničkih konotacija. Socijalna i memorijska promišljanja ovdje su podignuta na razinu znaka. Pred nama je kolekcija stanja. Zbir emocionalnih situacija. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, autor koristi za bezglasnu ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Jančić od promatrača traži angažman: traži dešifriranje energije. On to nudi na razmeđu cinizma i dječje igre. Njegovi likovi nisu sretni, nisu mirni, oni propituju, angažirani su na osobnom planu koji dodiruje i nas. Autor se oslanja na iskrenost promatrača i njegovu moć percepcije. Tu je i dramatika ovih radova najglasnija. Jer nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom izložena je stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji. Ovi radovi svojevrsno su čistilište blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. Gledano teatarski, Željko scene predstavlja u trenucima zapleta, prije vrhunca, a daleko od raspleta. Jer, ovo nije izložba portreta. Ovo je kaleidoskop stanja, piše Eugen Borkovsky.

Biografije:

Dijana Rajković rođena 16. ožujka 1985. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odjel kiparstva. Sudjelovala na brojnim prezentacijama i edukaciji o tehnikama paljenja keramike u Hrvatskoj i Italiji. Izlagala je na 25 međunarodnih, kolektivnih, žiriranih izložbi u Hrvatskoj i Europi. Dobitnica je nagrade za mladog umjetnika do 30 godina na međunarodnoj izložbi „Ceramica multiplex 2012.“, rad se nalazi u zbirci suvremene svjetske keramike u Varaždinu. Bavi se pedagoškim radom, nastavnica je keramike u POU Zagreb. Članica je ULUPUH-a, sekcije za keramiku porculan i staklo. Živi i djeluje u Zaprešiću, Zagrebu i Grožnjanu.

Željko Jančić Zec, rođen je 1969. godine u Rijeci, gdje završava osnovnu i srednju školu. Na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten, (NL), diplomirao je 2001 godine. Od početaka devedesetih godina okušao se u više medija: slikarstvo, fotografija, film, koreografija, režija, itd. Od 2000. godine u svom radu naglašeno koristi fotografiju i video. Bavi se edukacijskom djelatnošću. Predstavio je nekoliko slikarskih ciklusa: „Oblici stvaranja svijeta“, „Podvodni svijet“, „Santasija“, „Companions“, „Dialog“, „Iza sklopljenih očiju“, itd. Realizirao je i više fotografskih projekata. Ostvario je niz kratkih eksperimentalnih filmova. Nastupao je i izlagao mnogo puta: Beč, (A); Berlin, Bonn, München, (D); Marseilles, Pariz, (F); Grožnjan, Opatija, Rijeka, Umag, (HR); Rim, Torino, Venezia (I); Amsterdam, Rotterdam, (NL); Skoplje, (NMK); Gdanjsk, (PL); Izmir, (TR); Florida, Miami, New York, (USA); Viktoria, (CND); itd… Radovi mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim kolekcijama. Dobitnikom je nagrada za film „Waterish“, festival Choreographic Captures International Competition; Joint Adventures 2008. godine, München, Njemacka; te za film „The Second Man“ na 41. festivalu KRAF, 2009 godine u Rijeci (HR). Utemeljitelj je udruge „PART OF ART“ u Beču. Član je UPUH Zagreb/Rijeka i IG Freie Theaterarbeit i Bildende Kunst u Beču. Živi i radi između Rijeke i Beča.

Povezane vijesti

• GALERIJA FONTICUS: Uslojeni iskazi stanja uz ponudu autoportreta
• Dvije samostalne izložbe slovenskih umjetnika: USKLAĐIVANJE UMJETNOSTI I REALNOSTI
• Novi selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt: UMJETNIČKO PROPITIVANJE I PROBLEMATIZIRANJE KOMUNIKACIJE