VEČERAS OTVORENJE

GALERIJA FONTICUS: "Pužu, gmižu, lete, svjetle" Bojane Ban i "Poetske reminiscencije" Roberte Vilić

| Autor: Glas Istre
Plakat izložbe

Plakat izložbe


Večeras Gradska galerija Fonticus u Grožnjanu predstavlja dva samostalna likovna projekta - s početkom u 20 sati otvara se izložba Bojane Ban pod nazivom "Pužu, gmižu, lete, svjetle" i Roberte Vilić "Poetske reminiscencije".

Kustos obje izložbe je Eugen Borkovsky, a donosimo i više detalja o ovim izložbama iz pera kustosa Eugena Borkovskog.

Bojana Ban: PUŽU, GMIŽU, LETE, SVJETLE

Bojana Ban predstavlja kolekciju neobičnih bića kojima je naselila prostor galerije. Umjetnica uobličuje portrete buba prema ideji živih uzora, ali uz maštoviti odmak od realnih likova iz svijeta kukaca. Oni se razlikuju po obliku tijela, a ponekad i po formi ili broju pipaka, krilaca ili nogu. Maštoviti oklopi, ticala, cape – tijela buba razlikuju se dovitljivom obradom i promišljenom razlikovnošću kojom im je autorica prilazila. Ovime ona na neki način nastavlja čin prirode. Oblikovanje, porađanje ovih bića nikako nije slučajno. Raznolikost odaje opsesivan pristup.

Pri susretu s ovim radovima nameću se memorijske asocijacije. Umjetnica, razvijajući projekt, odustaje od uobičajenog. Čini korak dalje u likovnom razmišljanju. Ideju oblika ostvaruje korištenjem raznorodnih materijala. Prije svega, pokušava koristiti ekološki podobne materijale te uz njih, kao sastavnice, elemente koji postaju neophodni, bez obzira na porijeklo ili značenje. Uz drvo i druge biološke sastavnice poput okosnica školjki, listove biljaka, puževe, tu su i dekorativni elementi poput perli, plemenito kamenje, žice od metala ili premaz nekim kolorom. Tragovi vremena, istrošenost materijala, postaju likovni materijal. Autorica utjecaj vremena na elemente doživljava kao suradnika. Unutar istog promišljanja nalazimo neplemeniti materijal podložan promjeni u vremenu te metalne, staklene elemente. Ova konfrontacija sastavnica govori o maštovitosti i slobodi pristupa realizaciji ideje.

Asocijacije gotovih predmeta/bića imaju širok raspon: od ose, leptira, muhe, komarca, dudovog svilca, pauka, ličinke, vilinog konjica i još mnogih likova iz svijeta kukaca. Svakako je ekološka komponenta bitna u ovom projektu. Oblikovanje bića koja doživljavamo kao suvišna i neugodna, unatoč tome što su bitni dio ekološke ravnoteže, ona ostvaruje na više načina. Kombinirajući ih s tehnološkim elementima pokušava nam ih približiti i smaknuti koprenu nelagode plasirajući ih kao šarmantne suputnike realnosti.

Pred sobom imamo kompozicije ostvarene ready madeom, ali autorica ostaje vezana za ideju motiva. Očito je da ona poštuje ideju figurativnog oblika i da ga ne želi prikriti. Kompilacijom elemenata dana je nova dimenzija nečemu što obično ne primjećujemo. Vizualne osobine korištenih predmeta mijenjaju značenja. Tako oklop školjke postaje parafraza tijela novog bića. Od perle ili izolacijskog materijala dobivamo ideju ekstremiteta. Poneki rad nosi oznaku materijalnosti motiva, ali uz to i njegovu promjenjivost, nestalnost. Autorici je važna igra oblicima i vizualne asocijacije smisla na putu ka definiranju oblika. Mi prepoznajemo forme elemenata koji u autoričinoj interpretaciji postaju neka nova realnost.

Nizanje, grupiranje detalja raznorodne građe biva povremeno nadograđeno dodatkom unutarnje iluminacije. Ova situacija dovodi nas do dešifriranja cijele serije. Suvremeni trenutak likovnosti u žižu postavlja dekonstrukciju stvarnosti reinterpretacijom motiva novim, neuobičajenim elementima. Upozoreni smo na nesigurnost zbilje. Pred nama je inicijacija koja potvrđuje da svijet nije jednoznačan, da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati probijajući okvire uvriježenog. Spoznaje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Tijek je stalno stanje. Sporost, ali pouzdanost oksidacije, hrđe ili patine, čak i skupljanje prašine na površini, dio su tijeka, mijene. Metal ima nekoliko stanja. Drvo, okamina školjke također. U našem slučaju trenutno stanje biva pokazano iako je cijeli predmet neposlušnih karakteristika. Poput ideje work in progressa, predmeti su prepušteni zauzimanju prostora i decentnim izmjenama stanja. Ovo je poput svjedočanstva o ritmu i neekonomičnosti civilizacije; nemogućnosti apsorpcije viškova, ekološka zapuštenost, brzo odbacivanje novina i slične situacije koje kapitalizam predstavlja kao demokraciju, pokazuju se ovdje umjetnički dokumentirani. Ponuđeno je preispitivanje: stari, odrađeni predmet/i postaju elementi objekata koji ponovno zadobivaju pažnju. Autorica kreira oblik provocirajući prirodne trenutke vremena. Stanje obrabljenog i trenutak odbljeska aplicirane perle problematizira odnos prema civilizacijskim tehnološkim i prirodnim aspektima života. Iskričavost postaje opetovano svjedočenje tijeka, promjenljivosti stanja. Primjećujemo li to?

Bojana Ban nudi posljedice promišljenih rituala. Matrica nije bitna. Mutacija postaje original. Kolekcija nomadskih bića atribuira činjenicu promjene. Naša zapadna civilizacija oduvijek je imala tendenciozan pristup odnosu pasivno-aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Tek alterpostmodernizam interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U likovnosti tehnika, materijal, oblici prepušteni su na volju tvorcu koji nije Bog, već je netko od nas. Bog izvan nas je umro. Uz edukaciju i shvaćanje stalnog   tijeka i mijenjanja svega čime smo okruženi, ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje način doživljavanja. Ovdje prikazane promjene, najprije kroz izbor materijala i postupaka, a kasnije kroz spontane mijene na materijalima, uvlače nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta oko nas. Svjedočenje tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Trenutak prepoznavanja postaje događaj.

Autorica ustaje protiv globalizacije čiji je rezultat globalno groblje i/ili smetlište. Možda eko-angažman više nije sasvim IN, no mi smo uvjereni da uvijek treba upozoravati i reagirati na probleme koju su tu, pokraj nas i senzibilizirati javnost na ekološku realnost. Možemo ove kukcolike objekte doživjeti i kao mogući hibrid biopovijesne buduće situacije. Umjetnica upire prstom u civilizacijsko lutanje i moguću budućnost. Oduševljenje i poštovanje prema bićima koje s negodovanjem odbacujemo ili ubijamo ona uobličuje u poetski niz predmeta. Ovi portreti karaktera odbačenih, vraćaju nas ka razmišljanju o međusobnoj povezanosti i nužnosti svega oko nas. Ljepota usred nelagode i zanimljivost usred nezanimljivosti upečatljive su karakteristike ovog likovnog projekta.

Likovni projekt Bojane Ban odiše svojevrsnim fetišizmom. Ona ponovno, ali kontinuirano, otkriva bube, kukce, žohare, ili kakvim sve imenima ne nazivamo mala bića koja smo naučili ne voljeti. Autorici oni postaju opsesija i ona predstavlja propitivanje njihove oblikovne i smislene situacije. Umjetnica predstavljanju prilazi kao kolekcioniranju. Iako sama kreira svako od ovih bića, ovdje smo svjedoci integriranja stvarnih/živih predmeta u prostor galerije. Autorica ih ne smješta u kavez, terarij, izolaciju. Ona ih pušta da se razmile prostorom. Izložbeni se prostor postavom proširio u dom ovih bića u kojem smo mi, promatrači, zapravo gosti. No, bube će nam dozvoliti uviđaj. Jer, ovi insekti rođeni su u ideji obnove poštovanja prema njima kao integrativnog dijela prirode. Tako ovu zbirku bića možemo doživjeti kao zanimljiv hommage prirodi čiji ritam i sklad ozbiljno narušavaju postupci ljudskog roda. Ovaj niz radova govori upravo o tome. Kako se ne zaljubiti u ove konflikte smisla?

Roberta Vilić: POETSKE REMINISCENCIJE

Pred nama je serija radova koje potpisuje Roberta Vilić. Izvedeni su kombiniranjem tehnika: kolaž, linija/potez, namaz, grebanje, prekrivanje, uslojavanje, zapis. Iako su mišljeni slikarski, ponekad su predstavljeni kao objekti. Primjetna je koncentracija na zaokruženo likovno istraživanje jer umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog kanona. Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer pored izuzetnih likovnih kvaliteta progovara o osobnom stavu prema trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko otkrića tendencija poetike ruske avangarde, nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Na svim radovima pojavljuju se zapisi. Umjetnica ih ugrađuje u kompoziciju usmjerujući dojam. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autorice, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos s promatračem.

Istraživanje, igranje Roberte Vilić kreće se u dva smjera: u asocijativnom smjeru, igri vizualnih intervencija koji podražavaju doživljaj okruženja i, usporedno, u smjeru interpretacije i plasmana fragmenata poetskih predložaka koji odražavaju stanje povijesnih igrača riječju kojima se pridružuje umjetnica, igrač oblicima. Očito je da projekt propituje sadašnje vrijeme. Unatoč prisustvu jasnih zapisa, narativnost je svedena na akcente.

Roberta Vilić predstavlja cjelinu koju možemo nazvati poetskim reminiscencijama. Radovi su plasirani po grupama vezanim za pojedini pjesnički predložak. Likovno citirani autori pripadaju pretečama ili samoj Ruskoj avangardi koja koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova), kako bi negirali koncept pretjeranog napretka, modernog dinamizma i ideologiju novog bez emocija. Tadašnja apsurdnost Svijeta uvjetuje pojavu umjetnika poput Anjenskog, Bloka, Mandeljštama, Tjutčeva, da bi napravili put Bulgakovu i Zamjatinu, čija umjetnost „vidi dalje“, sve do naših dana. Jevgenij Zamjatin 1920. godine piše roman pod naslovom MI, u kojem ironizira sistem kontroliranog društva. Nažalost, prepoznajemo se u njegovu djelu kao bezlični, apersonalni, zaneseni idejom visoke produktivnosti i masmedijskih poruka.

Poezija A. Bloka progovara o emocijama, danas skoro zaboravljenim čuvstvima koje smo prisiljeni prikrivati. Kao što je pjesnik koristio simbolizam te smjelo kombinirao, miješao različite stilove i tehnike zapisa (ubacivanjem žargona, parola, satire, folklora, itd.), tako i umjetnica kombinira, naglašava, izdvaja pasuse koji su joj bitni u trenucima oblikovanja. Drugi pjesnik, Innokenty Anjenski, na čiju se poetsku riječ oslanja Roberta Vilić, iako se ne smatra postsimbolistom, bio je uzor Osipu Mandeljštamu. Sva tri pjesnika svojevrsna su potkrepa u premisi ovog likovnog projekta. Treba svakako naglasiti da ovi likovni radovi nemaju ideju ilustracije. Oni to zaista nisu. Ovdje se radi o interpretaciji i, prije svega, doživljaju; prepoznavanju emocionalnih iskaza i stavova iščitanih, prepoznatih u stihovima. Tako likovnom kvalitetom ne zaostaju ni radovi na kojima možemo djelomično pročitati tekst, do onih gdje tek naslućujemo sklopove tekstualnih zapisa. Umjetnica djeluje kontroliranom gestualnošću na slovima ispunjenoj podlozi. Polazište je uvijek segment teksta. Rezultat je uvijek osobni doživljaj.

Današnje stanje svijeta možemo usporediti sa stanjem pred tadašnji raspad monarhija, svjetske revolucije i tragedije velikih ratova. Ovo je svojevrstan komentar, čak protest protiv tendencija vremena u kojem je važnije imati nego osjećati, biti. Gdje se emocijama određeni doživljaji povlače pred navalom neiskrenosti. Rezultat toga su nametnute iskrivljene vrijednosti, a život se svodi na neprekidni stres i nesigurnost opstanka. U potrazi za krivcem, otkrivamo perfidnost diktata kapitala. Umjetnica sluti rastuću grozu i apostrofira situacije agresije koje se ponavljaju i koje promoviraju iskrivljene vrijednosti i laž.

Preklapajući kolaž, potez, slikarski postupak i smisleni slovni niz, umjetnici ne nedostaje kombinatorike ni energije. Serija je u postavu povremeno zaustavljena drugačijim formatom, ali to se nudi kao svojevrsna korektura doživljaja, odah unutar okruženja upečatljivim nizom. Tvoreći apstraktne svjetove, ona ne bježi od rubnih područja značenja koristeći riječi. Ovu igru na oštrici odrađuje pošteno. Nižući radove, ona istražuje mogućnosti materijala, ambivalentnost oblika, repertoar osobnih stanja. Prolazeći od rada do rada otkrivamo različito tretirane elemente koji se ponekad ponavljaju. Zapažamo da autorica njima eksperimentira. Možemo nazrijeti ponuđeni karakter prostora slike: skup osjećaja koji oblik(e) pretvaraju u proživljeni stav. Prožimanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnica ih ne skriva. Ona ne poštuje dosljednost, već kombinira tekst, crtež i slikanje kako joj to nalaže trenutak izričaja. Ponegdje je meki raster tik do čvrste geometrijske forme. Autorski rukopis i iskustvo omogućuju spontano nizanje holograma doživljaja. Na podlozi je, likovnim sredstvima, zabilježen osobni proces u koji umjetnica ponire koristeći obrazovanje i iskustvo, služeći se instinktom i memorijom.

Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Iako radovi na prvi pogled djeluju apstraktno, pažljivim promatranjem zapažamo da autorica bira slovne zapise. Njih plasira više ili manje čitko pa ponegdje ostaju kao slova, a ponegdje dobivaju zamućenu likovnu notu. Ovim kombinacijama, intervencijama, sklapa novu realnost. Elementi se u njenim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno. Oblici odražavaju nutrinu autorice koja izgovara svoj doživljaj, svoje osjećaje. Kombinacijom značenja mijenja se bit pojedinog elementa i poklanja mu se nova razložnost postojanja. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje.

Roberta Vilić ovim ciklusom problematizira stanje svijeta kojim je okružena. Uređivanje svijeta zahtijeva spoznaju o njegovoj neuređenosti. Raspon od crne do bijele te tekstualnih područja govore o trenutku. Kao da se osobni svijet pretapa s vanjskim svijetom na koji nemamo mogućnost utjecaja. Odmaklo postmodernističko vrijeme odvodi nas na područje dekonstrukcije poimanja stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivni doživljaj, a potraga za spoznajom je usmjerena na kontinuiranu interpretaciju i reinterpretaciju. Autorica još jednom potvrđuje da su razumijevanje i doživljaj uvijek kratkoročni procesi koji zahtijevaju stalna propitivanja. Spoznaja stalnog tijeka i promjenjivosti svega oko nas percipiranje ovih radova postavlja na područje razmjene energija. Materija predstavlja samo jedan vid energije. Tako imamo energiju autorice izdvojene u radni prostor, energiju materijala i motiva s jedne strane te energiju promatrača kojem je rezultat podastrt. Ukoliko se te energije pomire, trud je ishodio rezultat.

Biografije autorica:

Bojana Ban rođena je u Celju. Završila slikarstvo u klasi profesora Stojana Ćelića na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu (SiCG ), 1971. godine. Kod istog profesora magistrirala je 1974. godine. Bavi se slikarstvom, ilustracijom, objektima/instalacijama, ikonopismom… Svoje radove predstavila na dvadesetak samostalnih i više od osamdeset kolektivnih izložbi. Članica je ULUS-a i ULUPUDS-a. Živi i radi u Beogradu.

Roberta Vilić, rođena je 1971. godine u Banja Luci. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, a na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala 1998. godine u klasi profesora Zlatka Kesera. Izlaže od 1992. godine /Grožnjan, Koprivnica, Korčula, Krk, Labin, Mošćenička Draga, Poreč, Pula, Rab, Rijeka, Slavonski Brod, Split, Varaždin, Velika Gorica, Vinkovci, Zagreb (HR); Mainz (D); San Giorgo, Torre Pellice, Torino, (I); Ljubljana (SLO)/. Nagrađivana nekoliko puta. Radovi joj se nalaze u nekoliko zbirki umjetnina. Članica je HDLU-a (Đamija) i HZSU-a.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum