"U fotografskom žargonu slide označava dijapozitiv film, dias ili jednostavno pozitiv film. U svijetu analogne fotografije ta vrsta filma, najčešće u koloru, smatrana je najkvalitetnijim materijalom za svjetlosni zapis. I danas, prema nekim svojstvima nadmašuje digitalni zapis gustoćom, intenzitetom boja, toplinom. ili onim 'nečim' što film ima. Kako bi rekao moj prijatelj Davor Sanvincenti: 'Volim film jer se film može polizati. Pikseli, ne mogu'.

Pozitiv filmovi posebno su bili popularni sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i vrlo rašireni kod profesionalaca, ali i amatera koji su se s putovanja, obiteljskih druženja i slično vraćali s dijapozitivima i prikazivali ih u kućnom ambijentu. Najčuveniji projektor i danas je Kodakov model Carousel koji je korišten i u ovom projektu.Na ovoj izložbi poslužio sam se svojim, autorskim, ali i dijapozitivima neznanih ljudi kupljenih na buvljaku i putem oglasnika. Ideja 'Slide Operatora' bila je reinterpretirati postojeće slike na način da sam filmove (mal)tretirao različitim kemikalijama, bojama i drugim sredstvima, umetao u projektor, projicirao na papir i na koncu fotografirao, u trenutku koji sam ocijenio ključnim tijekom procesa.

O metafizičkom aspektu ovih fotografija, nije umjesno da govori autor, no nesumnjivo u spomenutom procesu uključene su bile sile, energije poznatog i nepoznatog porijekla, talog osobne povijesti, iskustvo zanata, i na koncu, stav o likovnosti, fotografiji, društvu i vremenu u kojem živimo. Ovo je izložba o meni, ali u istoj mjeri, vjerujem i vama".

Zapisao je to Dejan Štifanić, fotograf i poznati dugogodišnji fotoreporter našeg lista, uz svoju izložbu "Slide Operator" koja će biti otvorena večeras u 21 sat u pulskoj Galeriji Makina.

Izložba je i povod za razgovor sa Štifanićem, čija se izložba održava u sklopu programa "Dođi u grad! – Vieni in città".

- Sudeći prema najavi, cijela tvoja "Slide Operator" fotografsko-umjetnička priča ima metafizički, a usudila bih se dodati i nekako mistični prizvuk. Imam osjećaj da si u ovom projektu postao neka vrsta fotografskog alkemičara?

- Moguće. U tekstu koji prati izložbu objasnio sam kako nastaju ove slike. Objasnio sam tehniku, ali nisam do kraja odao recept. Pritom mislim na kiseline i boje kojima tretiram dijapozitive. A kad bih i odao što i kako radim, siguran sam da bi nekom drugom autoru izašle potpuno drukčije slike. Ili ne bi izašle. Ja sam u ovom procesu "provokator", inicijator, pratitelj i svjedok dezintegracije slike, odnosno rađanja nove. No, povrh tehnike, ključna je energija autora, njegov habitus, kao i to što sam već istaknuo - osobna povijest, iskustvo, zanat, stav o likovnosti, fotografiji, društvu i vremenu u kojem živimo. Možda od tuda taj mistični prizvuk.

- Da li ti je u ovoj tvojoj fotografskoj reinterpretaciji bilo važno što je na slajdovima koje si i kupovao na buvljaku ili putem oglasnika?

- U osnovi ne. Čar ovog procesa je što se svaki dijapozitiv u srazu s kemijom i energijom drukčije ponaša i rezultira neočekivanim. Ponekad ostaje prepoznatljiv, gotovo nepromijenjen, a ponekad ode u krajnju apstrakciju. Meni je zanimljiv taj moment nesigurnog ishoda, jedinstvenog i neponovljivog, tog iščekivanja koji u modernoj, digitalnoj fotografiji ne postoji.

- Na neki način ovo je svojevrsni nastavak tvoje zadnje izložbe iz prosinca prošle godine pod naslovom "Izvrnute nutrine". Tada si, između ostalog, također izašao iz okvira

dokumentarne fotografije koja je i tvoj profesionalni poziv, i tretirajući različitim kemikalijama foto-osjetljivi materijal na dnevnom svjetlu predstavio radove koji dodiruju svijet likovnosti. Čini mi se da je ovdje to još prisutnije?

- Da, ovo je treća i posljednja izložba tog ciklusa gdje sam zapravo iz fotografije zakoračio u nepoznato. Prepoznato je kao likovnost, upravo zbog svoje apstraktnosti. To je i bila moja ideja. Jer fotoaparatom, štogod da slikali, nešto jest. Vrlo je teško slikati dobru apstrakciju. Osim ako niste Aaron Siskind. U prvoj izložbi izložio sam samo kemigrame, odnosno slike nastale direktnim utjecajem razvijača na foto-papir. Druga izložba je bila kombinacija kemigrama i dijapozitiva, a treća su samo dijapozitivi. Koliko je meni poznato ovom tehnikom se do sada nije nitko pozabavio. Bilo je autora koji su crtali po filmu, grebali, radili kolaže, međutim, nitko nije bio toliko drzak da ih natapa kiselinama i gleda kako se raspadaju, odnosno prelaze u drugi oblik.

- Ma koliko mijenjao fotografski zapis i ovdje se osjeća i ljubav prema fotografskoj komori i svijetu fotografije kakav je bio prije danas sveprisutne digitalizacije. Nedostaje li ti to vrijeme?

- Da, ja sam s 13 godina zakoračio u tamnu komoru i to iskustvo me očito obilježilo. Crveno svjetlo, mrak, kemikalije, slika koja nastaje iz razvijača… to je poseban doživljaj. Udruga koju vodim u Društvenom centru "Karlo Rojc" još uvijek drži funkcionalnu tamnu komoru. U proteklim godinama realizirali smo više radionica pod mentorstvom kolege Hassana Abdeghanija i mogu reći da je odaziv bio vrlo velik.

- Gdje zapravo vidiš budućnost fotografije?

- Ne znam za budućnost, ali u ovo vrijeme zapravo dominira Instagram tip fotografije. Sve je lijepo, krasno i - lažno. Zato me i raduje postaviti izložbu fotografija na kojoj tip pali filmove kemikalijama. Netko mora biti kontra. (smijeh)

- Uzori, nadahnuća?

- Željko Jerman, Stan Brakhage, Franz Kline, Tapies, Jannis Kounellis, Adolf Gottlieb, Julian Schnabel, Martin Kippenberger, Antonio Saura, Emil Nolde, Pink Floyd, Blixa Bargeld.

Povezane vijesti

• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"
• Fotografije uma, ali i emocije
• IZVRNUTE NUTRINE U ponedjeljak otvorenje izložbe radova fotoreportera Glasa Istre Dejana Štifanića