U POVIJESNOM I POMORSKOM MUZEJU ISTRE

ALOJZ OREL: Promišljene fotografije teatarske magije

| Autor: Mladen RADIĆ


Osim što ova izložba pokazuje Orelovu vještinu, daje do znanja i koliko je kazališna scena u Puli bila jaka. Broj kazališnih naslova impresionira, kao i raznolikost žanrova

Noć muzeja u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre između ostalog bila je u znaku izložbe kazališnih fotografija Alojza Orela koje je ovaj veliki fotograf koji je svoj dom našao u Puli, snimio od pedesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća na pozornici Narodnog kazališta u Puli, današnjem Istarskom narodnom kazalištu.

Plodan fotograf

Izložba, koja se na pulskom Kaštelu može razgledati do 15. travnja, podsjeća koliko je Orel bio plodan fotograf, u potpunosti predan mediju fotografije, neovisno o žanru (od 1947. do 1998. snimio je dvadeset tisuća fotografija) po čemu je bio poznat u bivšoj državi.

Vladimir Obleščuk kao Old Surehand u predstavi "Winnetou", 1966. (Alojz OREL)

No, ova osim što ova izložba pokazuje Orelovu vještinu, daje do znanja i koliko je kazališna scena u Puli bila jaka. Broj kazališnih naslova impresionira, kao i raznolikost žanrova.

Orel je bio vanjski suradnik kazališta i u periodu svojeg angažmana zabilježio je 30-ak premijernih predstava iz produkcije tadašnjeg Narodnog kazališta. Kako u propratnom tekstu navodi autorica izložbe Lana Skuljan Bilić, danas je sačuvano oko 750 snimaka raznovrsnih predstava koje je Orel snimio u pulskom kazalištu. Orelov kazališno-fotografski opus tako se, ističe ona, prvi put predstavlja na izložbi izborom od 50 crno-bijelih uvećanja iz originalnih negativa i pozitiva.

Iz predstave "Revizor" (Alojz OREL)

Fotografije na izložbi su najvećim dijelom iz Orelove ostavštine, no nešto je i iz arhive PPMI-ja, dok su nešto od izložaka ustupili Dubravka Erman, obitelj Obleščuk, Irena Urbič i Zlatan Varelija. Naime, iako na izložbi dominiraju fotografije, mogu se vidjeti i programske knjižice predstava, plakati itd.

Sistem rada je bio sljedeći: prvo je Orel otišao na probu koju bi iz sjedalice odgledao od početka do kraja, ne snimivši niti jednu fotografiju. Onda je idući dan održana još jedna izvedba za vrijeme koje Orel, koji je bio jedini fotograf koji je tada snimao predstave u pulskom kazalištu, mogao hodati po pozornici i škljocati, tražiti pravi rakurs, a neke scene su se mogle i ponoviti. Ona prva izvedba poslužila bi mu tako da se pripremi, da zna kada će ići koja scena, kada je glumac najizražajniji i unaprijed procijeni što mu je zanimljivo. Tako se mogao organizirati jer nije bilo digitalnih aparata da se moglo snimati koliko se htjelo, nego je sve ovisilo o filmu na kojem je prostor za fotografije bio ograničen, a trebali su se potom razviti i negativi pa završne snimke. Po jednoj predstavi radilo se 20 do 30 fotografija tako da je svaka morala biti promišljena.

Kazališne priče

Orel je u bilježenju scenskih kazališnih priča koristio crno-bijeli film, između ostalog zato jer je kolor fotografiju koristio primarno u svojim eksperimentalnim radovima. Bojom je vjerojatno bio zasićen jer ju je upotrebljavao kada je radio turističke fotografije po kojima je također bio jako poznat. Na koncu je najviše nagrada Orel osvojio upravo za svoje kazališne fotografije.

Dunja Erić i Božo Trakić u "Doživljajima dobrog vojnika Švejka", 1968. (Alojz OREL)

Možda baš zato što upravo ta crno-bijela fotografija, pogotovo s današnje višedecenijske distance, kroji taj plašt teatarske magije koja se osjeća i na ovoj izložbi. Taj crno-bijeli Orelov pogled na kazališnu pozornicu zapravo djeluje jako uvjerljivo. Nema boja, ali svejedno je nekako živo, prodorno i promatrač se može zapitati kako li je tek bilo na licu mjesta. Zacijelo jako zanimljivo i zabavno, ako je suditi po izloženim fotografijama.

(Alojz OREL)

Ovo je izložba koja ne gura u prvi plan samo vještinu fotografa. Zbog formata fotografije, dinamični prizori iz predstava silom prilika postaju statični, uhvaćeni u jednom trenutku, no to ne znači da nisu rječiti. Kroz ovu izložbu vidi se koliko je važno da glumac svojom facijalnom ekspresijom iskaže neku emociju. Što pojedini glumci osjećaju ili slute može se shvatiti primjerice kroz odličnu fotografiju na kojoj se vidi poznati glumac Vladimir Obleščuk koji je u predstavi "Winnetou" glumio Olda Surehanda. Na njegovom se zamišljenom licu ocrtava lagana sjeta, dok na fotografiji iz predstave "Buna u Kožljaku" iz 1962. na licu glumca vidimo istinsku zabrinutost, a slično je i sa ostalim fotografijama - kolikogod bile nijeme, sve nešto pričaju.

Opet, za predstavu i cjelokupnu atmosferu nisu zaslužni samo glumci, nego i scenografi, majstori rasvjete, kostimografi, šminkeri i svi ostali koji čine tim predstave. Ovo je izložba namijenjena ljubiteljima fotografije kao i ljubiteljima kazališta koji će jako dobro razumjeti što se ovdje događa. Oni kojima su ove dvije umjetnosti možda daleke, strane, trebali bi također pogledati ovaj ciklus fotografija jer bi u njemu mogli naći nešto što će ih zaintrigirati ili odškrinuti im neka nova vrata.

Valja istaknuti i da je ova izložba prvi put održana u Galeriji Vincent iz Kastva od 5. svibnja do 30. rujna 2019. u povodu 30. obljetnice otvorenja obnovljene kazališne zgrade.

Alojz Orel


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom