Ako kojim čudom Restart koalicija uspije sastaviti Vladu bit će to možda i najveći poduhvat u povijesti hrvatske politike. Od HDZ-a se nije čulo baš ništa, dok sve ono što se čulo od Domovinskog pokreta Miroslava Škore, bolje da se nije ni čulo. Mostove nove akvizicije također su lansirale nevjerojatne gluposti, a neke snažne ideje nisu ponudili ni oni koji love glasove na lijevom spektru

Pet dana pred izbore slobodno se može reći da je ovo bila jedna od najgorih, ako ne i najgora, najneinventivnija i najmanje obećavajuća kampanja. Nije se čulo ništa, doslovno ništa što bi privuklo glasače da razmisle kome dati glas, dok stranačke vojske ionako spremno čekaju ‘naredbe’ da u nedjelju zaokruže "svoje".

Sve ostalo je potpuno promašeno, a ako kojim čudom Restart koalicija uspije sastaviti Vladu bit će to možda i najveći poduhvat u povijesti hrvatske politike. Od HDZ-a se nije čulo baš ništa, dok sve ono što se čulo od Domovinskog pokreta Miroslava Škore bolje da se nije ni čulo. Mostove nove akvizicije također su lansirale nevjerojatne gluposti, a neke snažne ideje nisu ponudili ni oni koji love glasove na lijevom spektru.

Sve u svemu, jadno. U vrijeme dok hrvatsko predsjedanje Europskom unijom završava poraznim podatkom da smo na samom začelju ujedinjene Europe, zajedno s Bugarskom i da gledamo u leđa Rumunjskoj, a da se o Sloveniji, Češkoj ili Mađarskoj ne govori, hrvatski političari lutaju u bazenu fraza, sa porukama ‘možemo’, ‘hoćemo’, ‘budemo’. O konkretnim stvarima malo tko ili nitko ne govori, a konkretan život se svodi na plaće i mirovine, na radna mjesta i investicije, na viziju države u kojoj neće zaštićene svete krave biti uhljebi.

Suradnja SDP-a i HDZ-a

Po tko zna koji put podbacio je SDP. Ovo je povijesna šansa da koalicija lijevih stranaka dođe na vlast, sve govori da će biti relativni izborni pobjednici, a da je bar nešto malo bila kvalitetnija kampanja pobjeda bi bila sigurna. Ovako, sve se opet vrti u krug i pokazuje da nakon nedjelje slijedi mučno pregovaranje, kupovanje zastupnika na kraju, bez obzira tko je formira, vlada koja može pasti za mjesec, dva.

Iako u ovom času nije izgledno, jedina prava opcija za Hrvatsku bi bila suradnja HDZ-a i SDP-a. Ni na jednoj strani baš nema previše pameti i inicijativa, ali nekako ‘udruženi’ možda bi se mogli nositi s izazovima koje donose sljedeći mjeseci, ali i godine. Sve ostale opcije su osuđene na brzu propast.

Ako, ponovimo, nekim čudo Restart koalicija sastavi vladu, a pod realnom pretpostavkom da osvoji relativnu većinu, bila bi to krhka vlada čija bi sudbina ovisila o doslovno svakoj ruci na glasanju. I ne samo to, trebalo bi puno umijeća da se pomire ambicije i ‘nahrani’ stranačka vojska, željna sigurnih mjesta na kojima sada u pravilu sjede hadezeovci.

Činjenica je i da sa sadašnjim kadrovima koje je postavio HDZ Hrvatska ne može naprijed. U ove četiri godine nije učinjeno ništa da se država postavi na čvrste noge, bilo je to izgubljeno vrijeme, gašenje požara, bajpasiranje u kriznim situacijama. Ali, i gubitak iluzija da se u Hrvatskoj može živjeti od rada. I dok HDZ nabraja ‘uspjehe’, SDP nudi vrlo malo da se ti ‘uspjesi’ saniraju i da zaista Hrvatska doživi restart. U predkampanji se nešto od toga i spominjalo, konkretno, ali kako je kampanja išla dalje sve se rasplinulo pričama o koroni i nepotrebnoj predstavi u režiji Rajka Ostojića koji je sam sebi prepisao samoizolaciju. Ako je time mislio da će pokazati kako je SDP odgovorna stranka, nije uspio. Bio je to samo pokušaj samoreklame, ali banalan, površan, jer je posve jasno da Ostojić ne treba sjediti u samoizolaciji, kao što je i sporno da za premijera vrijede jedni, a za građane drugi kriteriji.

Ali, pobjedu na izborima ne donosi korona. Pobjedu donosi vizija o drugoj Hrvatskoj, koja neće sa Bugarskom biti na začelju Europske unije. A to znači drastične i dramatične promjene, gdje će u prvom planu biti radni ljudi, poduzetnici, oni koji zaista žive od svog rada. Dok mladi Slavonci u Hrvatskoj ne vide šansu za život, a ne samo oni, od vizije ‘nove’ Hrvatske neće biti ništa. A to se ne postiže fraziranjem, ne postiže se ni jalovim obećanjima o minimalnoj plaći. To se postiže samo suštinskim promjenama, koje u ovom času ne nude ni HDZ, ni SDP.

Restart koalicija, ako ne sastavi Vladu, ponovo će se naći na samom rubu. Što će biti s Davorom Bernardićem može se samo pretpostaviti. Ali, puno je gora dilema što će biti s Hrvatskom. Sadašnji HDZ, u kombinaciji sa Miroslavom Škorom, samo je još gora opcija za zemlju. Ajde, da budemo krajnje tolerantni i kažemo da bi Andrej Plenković, kao ozbiljni političar i čovjek koji sigurno želi bolju Hrvatsku uspio kontrolirati sve one likove koji su sada izbili u prvi plan. Ali, to opet znači da bi najviše vremena proveo u gašenju malih požarčića koje bi palili piromani iz te njegove desne koalicije, a Hrvatska bi stagnirala. Svako loš scenarij.

Tko će nakon izbora i natezanja oko sklapanja nove Vlade ostati u stranačkom sedlu, sada je manje važna stvar. Ako Plenković dobije drugi mandat, što je također jako teško, učvrstio bi vlast, u to nema sumnje. Ako Bernardiću uspije sastaviti Vladu ostaje staro pitanje je li Plenkovića čeka sudbina njegovih prethodnika, da ga brzo pometu. Ili, da ostane na čelu stranke i čeka priliku da Restart koalicija propadne na glasanju u Saboru.

Sve su to otvorene opcije, ali manje važne za Hrvatsku. Sada je važno za zemlju da između ove slabe ponude bude izabrana vlada koja će bar malo biti sposobna provesti nužne promjene u zemlji. Da se stvori politička garnitura koja bi bar djelomično vratila optimizam u Hrvatsku, u kojoj tako nešto dugo ne stanuje. Politički analitičari se natječu tko će najaviti težu i izazovniju jesen, a, nažalost, ni prošla zima ni ovo proljeće nisu za zemlju bili nešto posebno. Sve te puste brojke o ‘uspjesima’ pale su pred činjenicom da držimo začelje EU. Pa onda i pitanje, zašto smo uopće ušli. Ili, bolje pitanje, zašto političke garniture nisu iskoristile dobro vrijeme u Europu da bar malo ‘odemo gore’.

Hrvatska je nigdje

Da je netko Hrvatima prije tridesetak godina, ili malo manje ili nešto više, govorio da će biti u društvu Rumunjske i Bugarske, nitko im ne bi vjerovao. Socijalistička avantura u bivšoj Jugoslaviji završila je tako da su Bugari u Rumunji bili daleko iza nas, a da su Slovenci bili na pragu onih zemalja koje su primjer u Europi.

Danas, Slovenija drži korak, a Hrvatska je tu gdje je. Nigdje. I to je činjenica koju nitko ne može demantirati. Prošlo je puno godina i od Domovinskog rata, pa ni to ne može biti opravdanje našeg zaostajanja. Uništili smo proizvodnju, koncentrirali se na turizam i evo što nam se dogodilo. Nemamo gotovo niti jedan proizvod koji bi bio prepoznat kao brend u svijetu, uništili smo kompanije koje su nešto i značile. Ali, ‘proizveli’ smo tajkune sa nevjerojatnim bogatstvom za koje nitko ne zna odakle im. I siromahe koji rade cijeli život i na kraju im imovina stane u jedan kovčeg.

To je hrvatska realnost uoči izbora. O svemu tome malo tko je konkretno razgovarao, osim sipanja fraza kako se moramo boriti protiv korupcije. A svakome je jasno da bez podmićivanja nema ni posla, pa i onog najbanalnijeg. Svakome je jasno da se sa umirovljeničkim novcem ne može kupiti meso ni svaki peti dan. Svakom je jasno da liječnici ne mogu živjeti s plaćama koje su daleko manje od onih koje dobijaju činovnici u državnim ustanovama, u kojima svaki drugi ne radi apsolutno ništa. Svakome je jasno da nitko, pa ni Hrvatska, ne može hraniti toliko uhljebničkih usta, od županija, općina do instituta i raznih institucija na budžetu.

Sve to godinama znamo, ali nitko nema ni hrabrosti, ni snage za novi početak. Hoće li to uspjeti Restart koaliciji, vidjet ćemo nakon nedjelje.

Povezane vijesti

• Parlamentarni izbori donijeli bi stare rezultate
• Manjine se prikazuju u krivom svjetlu kako bi ih se ocrnilo
• Tušek: HDZ je spreman, neovisno kada su izbori