Iscrpljen sam gledao slova na kompasu i mislio da su neke kokice, hvatao sam ih prstima da ih pojedem. I svatko toliko došao bih svijesti pa se pitao što ja to radim. Kasnije sam legao u kabinu s mislima da odavde neću izaći živ, da idem u sigurnu smrt. Koliko sam spavao ili bio u nesvijesti ne znam, ali probudio sam se najljepšeg dan u mom životu. No, nije dugo potrajalo, priča o strašnim iskustvima na Atlantiku Josip Bepo Belušić

"Kad sam započeo putovanje, nisam mogao ni zamisliti što me sve čeka na oceanu. Iako, i prije nego sam zaplovio znao sam da imam samo 50 posto šanse da stignem do Pule", priča nam Josip Belušić koji je prije 24 godine sam s običnom desetmetarskom jedrilicom preplovio Atlantski ocean i Sredozemlje, od Amerike do Pule, iz oluje u oluju, iz opasnost u opasnost.

Priču o Labinjanu koji živi u Puli, a sam se odvažio na ovakav nevjerojatan pothvat, bez gotovo ikakvog iskustva s jedrilicama na otvorenom moru, i to pogrešnom rutom, slušao sam više puta. Sada se konačno pružila prilika da je čujem i iz prve ruke. Bepo je skroman, samozatajan čovjek i teško ga je privoljeti na razgovor. No, na palubi te iste jedrilice kao da se otvorio, probudile su se uspomene o životnom podvigu i plovidbi dugoj mjesec dana od SAD-a do Azora 1996. godine i još mjesec dana od Azora do Pule 1997. godine.

- Puno me ljudi pitalo bih li ponovio taj put. Ne, ne bih, barem ne sam. Riskirati život jednom je izazov, riskirati ga drugi put na istom putovanju je glupost. Ali s još dvojicom išao bih i oko svijeta. Na brodu ih mora biti troje, u slučaju da se dvoje posvađaju, priča nam Josip, inače tih i miran čovjek.

"Risky Business" - privuklo ga je neobično ime jedrilice

Svojom se američkom jedrilicom još ponekad otisne na more, kaže "samo Jadranom", kao da je riječ o odlasku u trgovinu. Da, tako može pričati čovjek koji je na strašnom oceanu proveo mjesec dana sam na palubi, u stalnoj borbi za život, suočen s desetmetarskih valovima, havarijama, suočen sa samim sobom.

- Planirao sam to odavno. Dok sam još kao mladić bio u Puli intrigiralo me more i uvijek me zanimalo preploviti Atlantik. Pitaju me zašto sam to napravio, a ja kažem da je to bila znatiželja. Htio sam vidjeti svijet u kojem vlada priroda i u kojem, ideš li protiv nje, lako možeš izgubiti sve, počinje priču Belušić zvani Bepo dok nam valovi lagano njišu jedrilicu, a galebovi klikću iznad nas. Belušić je dugo živio u Americi, radio puno i radio dobro. A onda se nešto prelomilo u njemu i rekao je: "Dosta!". U jednom od putovanja na relaciji SAD-Hrvatska i nazad odlučio je da će se vratiti u Hrvatsku, ali sa svojim brodom.

Živio je u Worcesteru, država New York, na tamošnjem jezeru imao je barku, poneku manju jedrilicu, plovio je uz obalu na kraće izlete i to je sve što je imao od pomorskog iskustva. Ipak, odluka je bila čvrsta. Dugo je na istočnoj obali SAD-a tražio brod s kojim bi ostvario svoj opasni pothvat i igrom slučaja naišao na sudbonosnu jedrilicu. Osvojila ga je odmah, mada je bila u zapuštenom stanju.

Josip Belušić s azorskim ribarima

- Privuklo me njeno čudno ime - "Risky Business". A to je upravo bilo ono što planiram učiniti, nešto riskantno. Znao sam kad sam kupio ovaj brod da on nije za brzinu, više je za familijarno putovanje, i da će mi trebati dosta vremena, ali nakon plovidbe uvjerio sam se da podnosi sve vremenske neprilike, kaže Bepo i priča nadalje o dugim popravcima i pripremama na obali, 400 milja od njegovog američkog doma. U marini su se svi znali, ali nikome nije otkrivao kakve su mu namjere jer nije želio odgovarati na čudna pitanja. Na brodu sve što se dalo zamijeniti bilo je zamijenjeno, ništa se nije prepuštalo slučaju i nakon mjeseci rada došlo je vrijeme da jednu od kabina napuni hranom i rezervnim dijelovima. Ukrcao je 200 litara nafte za nejaki motor jedrilice, spremio je kompas i sekstant, a kao kompromis novom dobu kupio je GPS i auto-pilota. I nije požalio.

- Dan prije nego sam isplovio zvao sam obalnu stražu, rekao im da imam namjeru otploviti u Europu. "Ne možeš", kazao mi je oštro glas s druge strane. Zašto? "Zato jer moraš uzeti i mene sa sobom", rekao mi je glas u šali. Jednostavno, rekli su da je brod dosta velik i da me ne mogu spriječiti, ali da nekoga obavijestim o ruti, da znaju gdje da me traže i kad mislim doći u Europu, priča Bepo. Isplovio je 16. kolovoza 1996. iz zaljeva između Connecticuta i Long Islanda, po zacrtanom ravnom pravcu za Francusku. No, niz okolnosti odveli su ga u drugom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da će 15. rujna iscrpljen i s oštećenim brodom stići na Azore. Sada Bepo zna da se Atlantik preplovljava drugom, južnom rutom, uz Floridu, prema Africi i pored Kanara.

- Isplovio sam iz Westbrooka, cijeli dan i noć trebali su mi da izađem iz zaljeva izbjegavajući mreže i vrše. Onda se preda mnom otvorilo more i sve je bilo moje. Dok je vjetra plovim, kad ga nema čekam, da ne koristim motor, jer mi treba samo u nuždi po nevremenu da mogu kontrolirati brod. Plovio sam tako pet, šest dana kad se preko noći pojavila gusta magla, gusta da nisam vidio kraj broda. A pored mene nešto pljuska, to su delfini. I onda, u toj magli, čujem strahovito jaku eksploziju, tako jaku da se jedrilica zatresla. Što je to bilo, do danas nisam saznao, priča Belušić. Nekoliko dana kasnije jedrilica je udarila u nešto, brod se opet zatresao, a ispod se prolomio strašan urlik. U što je to mogao udariti na moru dubine 2.000 metara? Uz jedrilicu je potom ugledao dva kita!

- Dobro smo prošli obojica. Uplaši te to na moru. A vjerojatno se i kit uplašio, kaže on. Morske pse nije viđao cijelim putem. Sreo je poneku morsku kornjaču, delfini koji su ga pratili psihička su pomoć pomorcu samom na palubi. Putem je Bepo lovio tunu, a poletuše koje su mu skakale na palubu koristio je kao ješku. Na  oceanu se priroda stalno poigrava, vidio je mirno more koje se na nekim mjestima izdigne u odnosu na ostatak površine. Vidio je divljanje kompasa bez ikakvog njemu znanog razloga.

Tuna je na otvorenom moru često na meniju

Nije dugo trebao čekati od sudara s kitom pa da okrutni Atlantik počne pokazivati svoje pravo lice. Prvo nevrijeme na otvorenom moru strašno je iskustvo. More se, priča Bepo, s brodom od pet, šest tona poigrava kao s kutijom šibica.

- Prvo voda počne kuhati pa se počnu dizati valovi, sve veći i veći, tuku te i s lijeve i s desne strane. Najgore je noću, jer ne znaš gdje ideš i što radiš. A brod škripi i napreže se. Neiskustvo je počelo uzimati danak. U tim trenucima osjećaš se očajno, bespomoćno, što god poduzmeš ispadne krivo. Nakon nekoliko dana uzastopne oluje više nisam mogao izdržati. Bilo je nepodnošljivo. Zvao sam radio-stanicom: "Mayday - Mayday…". Tražim pomoć da netko dođe po mene, ali nitko se ne javlja, a kako i bi kad mi stanica ima domet od 20 milja. Sljedeće jutro prije zore vidim jako svjetlo ispred mene, razmišljam da je to helikopter, da dolaze po mene. I opet ih zovem na radio-stanicu, ali svjetlo stoji na istom mjestu i nikako da stignu. I onda razočaranje. Shvatim da je to jutarnja zvijezda između oblaka. Nema nikoga, sam sam na moru. Katastrofa, možeš misliti kako sam se osjećao. I tada počneš razmišljati: "Što je to meni trebalo", priča Belušić. I kad se vrijeme smiri, a Bepo smogne snage za nastavak putovanja, nepredvidljivi Atlantik prijeti, da bi i opet krenulo sve ispočetka, ali uvijek gore nego prethodni put.

- Jedno jutro vidim crveno nebo kao krv. Stara izreka kaže: "Crveno nebo ujutro - mornari, čuvajte se!". I nije trebalo dugo kad je počela oluja, nevrijeme, kiša, vjetar, valovi, cijeli se pakao sručio na more. To su trenuci kada pomisliš "Gotovo je, živ odavde ne izađem". Danju se još i držim nekako, ali u mraku je strašno. Auto-pilot je neupotrebljiv u tim situacijama, dobro da radi motor i koliko-toliko kontroliram brod. Ogromni me valovi udaraju pa usmjeravam brod drugačije i taman naučim kako da se penjem na valove od pet, šest metara, a onda počinju bivati sve veći i veći. Teško mi je procijeniti koliki su bili, možda 15, 20 metara. Brod se penje uzbrdo, onda naglo ponire dolje. Kakvo je to iskustvo bilo na sredini oceana, priča Bepo.

Četiri noći i tri dana bio je za kormilom, bez da je jeo, pio i spavao!

Ma tko me na pučini vidi obrijane glave

- Onako iscrpljen, izvan sebe za kormilom, gledao sam slova na kompasu ispred mene i mislio da su neke kokice, hvatao sam ih prstima da ih pojedem. I svatko toliko dođem svijesti pa se pitam što ja to radim. Kad se nevrijeme malo smirilo, ugasio sam motor, ušao u kabinu i legao na ležaj s mislima da odavde neću izaći živ, da idem u sigurnu smrt. Koliko sam spavao ili bio u nesvijesti ne znam, ali probudio sam se pod stolom na popravljanim jedrima. Izašao sam van i ugledao najljepši dan u mom životu. Nikad se bolje nisam osjećao, podigao sam jedra, brod je plovio sam, sve je bilo idealno. U 24 sata prešao sam 200 milja i četiri meridijana. Cijeli dan sam samo jeo i odmarao. Ali, nije potrajalo dugo, priča Bepo i uvodi nas u nove priče. Mada je jedrilicu dobro pripremio i opskrbio se opremom, konstantno su ga pratili tehnički problemi.

- Štogod se dogodilo na brodu bila je ljudska greška. Kad si jednom na oceanu, kad si na onom nevremenu, postaneš vjernik čak i ako nikada nisi bio. Počneš govoriti s onim gore. Je li to pomoglo, ne znam, možda je i bilo vrijeme da se vremenske prilike poprave, priča Bepo. Na brodu se odlučio ošišati, pretjerao je sa škarama pa je obrijao glavu.

- Izgledao sam kao zatvorenik. Ali baš me briga, tko me ovdje uopće vidi, smije se Bepo.

Za jednog nevremena vjetar je podigao gumenjak s krme koji je lupio u vjetrenjaču generatora i polomio lopaticu. Na oceanu, kaže, što god se može pokvariti, pokvarit će se. Jedno jutro uhvatio se za sajlu jarbola, a sajla se odlomila, što znači da više nema pravog jedrenja.

- Bilo je još tisuću milja do Europe, a na karti vidim Azorske otoke na jugu do kojih je 400 milja. I odlučim ići prema njima, mada ništa o njima nisam znao, kazuje i nastavlja opisivati kvarove. Jedan se konop prednjeg jedra pod jedrilicom zapleo u propeler pa je morao sam u oceanu roniti pod jedrilicom ne bi li ga oslobodio. Ispod njega u dubini samo je strašni crni mrak, u sjeni barke plivaju neke ogromne ribe. Trebalo mu je više od pet dana da dođe do Azora, namjerio se na središnji otok Sao Jorge do kojeg je doplovio u noći. Svjetla mjesta zasljepljivala su ga i nije mogao procijeniti gdje je ulaz u luku i u pokušaju da priđe luci udario je u greben. Kasnije je saznao da i nije prvi kojem se to dogodilo.

Jedrilica originalnog imena "Risky Business" bila je probijena na dva mjesta, propeler oštećen, kormilo savijeno… Voda je prodirala u unutrašnjost i Bepa je, konačno nadomak kopnu, čekala još jedna borba da održi brod na površini. Uzalud pozivi putem radija, uzalud signalne rakete, tek je u zoru uspio zazvati dva mladića na maloj barci i tek je tada vidio gdje je luka. Nekako su ga dovukli do obale, cijeli ga je grad došao vidjeti. Nisu bili opremljeni za prihvat i servis većih brodova pa su jedrilicu na kopno podigli velikim viljuškarom. Ispalo je da Bepo bolje mjesto i bolje ljude za vidanje rana nije mogao izabrati.

- Kad sam prvi put nakon mjesec dana izašao na kopno, tlo mi se ljuljalo pod nogama. A oni su me tapšali po ramenima i govorili da se ništa ne brinem i da će sve oni srediti, priča. I zaista, dobrodošlica je bila odlična i od srca. Svi su se angažirali, svi su mu resursi stavljeni na raspolaganje. No, dobar dio rezervnih dijelova, poput nesretne sajle, nije mogao nabaviti ni na jednom od otoka. Zato je Bepo proveo dugo razdoblje na Azorima. Uz svesrdnu pomoć domaćih mehaničara popravljeni su i ojačani vitalni dijelovi, pokrpana je staklo-plastika, ali dijelova za jedrenje nije bilo.

- Noge su mi bili otečene od stajanja i uputili su me u bolnicu, a bolnica je besplatna za bilo koga. Ma gdje to ima? Telefon za Ameriku je besplatan, faks je besplatan, tako sam naručio sve potrebne dijelove iz SAD-a, prisjeća se Belušić.

Delfini su vjerni pratitelji usamljenih pomoraca

Na otoku, kaže, žive takvi ljudi kakve nikada nije vidio. Tko god je došao nudio mu je pomoć, taksisti su ga besplatno vozili, kamiondžija ga vozio u dostave da mu pokaže otok, pozivali su ga na večere, druženja, sve da ugode putniku iz dalekog svijeta. Jedne večeri, a prošlo je već dosta od dolaska, sjedili su u zatvorenom prostoru, večeralo se, a Bepu je odjednom gadno pozlilo. Morao je izaći na svježi zrak i povraćati.

- Zezali su me domaćini: "Zar ti, takav slab, na onoj maloj barci da si preplovio ocean?". A zašto mi je pozlilo? Moje oči su gledale mirno oko sebe, ali tijelo se još uvijek ljuljalo kao da je na moru, objašnjava. Tjedni su prolazili, počelo je nastupati ružno vrijeme za plovidbu pa mu je mehaničar predložio da se vratim u Hrvatsku. Na otocima se ionako može neprekidno provesti samo tri mjeseca, a najbolje je da se vrati sljedeće godine u srpnju kad nastupa lijepo vrijeme.

- Bilo mi je žao pustiti brod na Azorima, ali pametnije je bilo da sam to napravio, nego da dodatno riskiram sve. Cilj je bio da ostanem živ i da brod kući dovedem čitav, priča Josip. Uslijedio je povratak u Pulu, sakupljanje raznih dijelova za jedrilicu i koncem lipnja 1997. vratio se na otok gdje ga je čekala uglavnom popravljena jedrilica i dijelovi pristigli iz Amerike.

- Kad su spustili jedrilicu u more došlo je vrijeme da podmirim račune. Zato okupim dečke iz radione i luke i pitam ih koliko sam dužan. Oni nešto čavrljaju na portugalskom i kažu: "Ništa". To ne može biti! Bilo mi je neugodno, ali oni ne žele ništa. Ostao sam zapanjen, priča Bepo. Zbog dolaska trajekta u malu luku u čudu je brzo morao maknuti jedrilicu, tako je i ostavio te dobre ljude i zaplovio prema Gibraltaru.

E sad, rekli bi da je ostao tek manji put do kuće, ali karta otkriva da su Azori više od tisuću milja daleko od kontinenta, a predstoji mu još i dugi Mediteran. Nije tu bio ni kraj tehničkim mukama. Među nizom sitnijih kvarova, na nemirnom moru morao je na pučini obaviti čak i generalku na motoru u koji je prodrla morska voda. Kasnije u Mediteranu prvi se put uhvatio u koštac s elektronikom kada je otkazao sustav auto-pilota. Može čovjek imati i sreće, ali i ona bez spretnih majstorskih ruku na moru ne znači mnogo.

- Čim sam prošao Gibraltar naišao sam na prljavo more. Po površini je bilo smeća, daski, zapetljali su mi se najloni za propeler i opet sam morao roniti pod brod. U Sredozemlju su druga pravila, više je prometa i moraš paziti na druge, dok na oceanu ideš kuda hoćeš, spavaš i ploviš, kaže Belušić i priča da se zbog vjetra nalik buri držao afričke strane Mediterana i uhvatio pravac kojim će Siciliju obići sa sjevera. U Mesinskom tjesnacu ušao je po noći - ah te njegove nesretne noći - pa se u mraku borio za svoj komad mora s brzim i nepredvidljivim trajektima. Opasni tjesnac s pomorskim krkljancem prešao je uz pomoć motora pod punim gasom. Na jugu Italije nakon dugo vremena opet je stao na kopno, da bi obnovio zalihe goriva i hrane.

Tako blizu kuće, ali iskušenjima nije bio kraj. Jedne noći brod plovi, a zapravo stoji. Izdaleka u tami čuje viku i shvati da se jedrilica upetljala kormilom u ribarsku mrežu. Talijanski ribari, sretni što mreža nije bila oštećena, bacili su mu u prolasku ogromnu ribu na palubu.

Josip Bepo Belušić

- Približio sam se Albaniji, krenula je neka nevera i zvao sam na obalu radijem mogu li se gdje skloniti. Bili su čudni valovi, visoki i kratki, voda mi je ulazila u kokpit što se ni na oceanu nije događalo. Zovem, ali nitko se ne javlja. Nakon nekog vremena odlučim ići dalje, kad me odjednom zaslijepi jako svjetlo s nekog broda. Držali su svjetlo na meni možda 20 minuta, išao sam pomalo tako osvijetljen, a onda su oni ugasili svjetlo i ja se uputim na otvoreno more, priča Bepo. Do sjevera Jadrana stigao je ploveći uz Dubrovnik, Split i Zadar. Mjesec dana otkako je isplovio sa Sao Jorgea konačno je stigao u pulsku luku. Na Riječkom gatu, iako je bilo 11 sati, nije bilo nikoga - ni carine, ni policije, ni lučkog kapetana.

- Zovem radio-stanicom, nitko se ne javlja. Odlučio sam se odvojiti od obale, prespavati i odmoriti, da bih pristao na Riječki gat sutradan. Kad sam sutradan rekao policajcima da sam već jučer bio tu i da nikoga nije bilo nastali su problemi. Jer, da kako sam mogao jučer proći granicu, a nikome se ne javiti. Krenule su prijetnje kaznom, čak i zatvorom, priča Belušić.

Eto ti, Bepo, dobrodošlice kući.

- Ma glavno da je brod ostao čitav, da sam ostao živ i da mogu pričati o tome. Ovo mi je iskustvo promijenilo pogled na život. Drago mi je da sam to napravio, sada barem nešto više znam, zaključio je Bepo.

Povezane vijesti

• UOČENA SPLAV NA ATLANTIKU Brodovi iznenada promijenili smjer, svi krenuli prema istom mjestu
• Splitski pomorac oslobođen za ubojstvo majke
• Dubrovnik: Među 12 novozaraženih u županiji- sedam iz Zračne luke