PRISJEĆANJA
ŽIVOT U GRADU NA RUBU FOJBE Stradavanje oca i sina u ponoru Pazinske jame
Tragedija se dogodila 1961. godine, otac Stjepan je imao 54 godine, a sin Bruno 13 godina. Dok je otac pokušavao izvući komad grede za ogrjev iz srušene kuće nad ponorom, odjednom je pod popustio. Otac i sin nestali su u ponoru
Pazin je grad na rubu ponora. Ma koliko se on razvijao u vremenu i prostoru temeljna datost koja određuje najskriveniju dušu relativno male sredine je neraskidiva povezanost zajednice sa geološkim fenomenom kojeg Pazinci zovu Fojba dok je službeni naziv Pazinski ponor.
S obzirom da je otac rođen u Pazinu ja sam dio djetinjstva proveo u tom gradu, najčešće u stanu bake Marije na zadnjem katu stare stambene zgrade na trgu koji se danas naziva Hrvatski trg. Kuća se nalazi u srcu Buraja, najstarijeg pazinskog kvarta. Sa trga uzdiže se istoimena ulica Buraj koja slijedi konture velebne stijene na kojoj su stari Pazinci podigli kuće. Neke su izgrađene na samom rubu ponora. Strma ulica završava na prostoru prometno strateškog kružnog toka koji sliči ruži vjetrova. Prometnice koje se u njemu slijevaju vode prema Puli, Poreču, Rovinju, Labinu, Rijeci, Motovunu... Iznad prometnog čvora nalazi se oktagonalna crkvica a pored nje kalvarij. Isusovo tijelo na križu dojmi se snažno, podsjeća na mladog težaka u usponu snage, poput Velog Jože.
Odakle ime Buraj
Kao što je poznato iznad Pazina se nalazi mjesto koji se zove Stari Pazin. Značajan je po tome što je naselje daleko starije od Pazina, na vrhu brežuljka od kojega se nadziru svi putovi koji vode do mora Rimljani, odnosno Bizanti, izgradili su kulu, utvrdu. Iz Starog Pazina brazda ulice Buraja pokazuje smjer sjevera pa kažu da toponim ulice potječe iz latinske riječi borea ili starogrčke boreas što znači jednostavno sjever. Sjeverna ulica ili Buraj spušta se do Kaštela i potom nastavlja niže prema potoku, odnosno Pazinčici. Postoji i drugo tumačenje postanka toponima koji se veže za njemačku riječ bauer što znači seljak. Po toj varijanti Buraj bi bila ulica seljaka no, ovo tumačenje me ne zadovoljava, uzbudljivija je varijanta koja potječe iz bizantskog razdoblja. Bilo kako bilo, ovu sam ulicu propješačio sa bakom stotine puta. Ponekad bi se prišunjao do samog ruba fojbe i slušao žubor Pazinčice koja nestaje u utrobi zemlje.
Puno sam se puta s bratićem Renzom spuštao do dna ponora i promatrao nestvarnu ravnotežu kuća koje su podignute na samom rubu provalije. Čak su i vrtovi koji se nalaze iza kuća prema jami nestvarni jer graniče s prazninom. Jabuke koje rastu na rubu podsjećaju na zabranjeno stablo iz Edenskog vrta.
Neizreciva praznina
Prije par dana prošetao sam tom ulicom da bi se prisjetio djetinjstva i kao obično, čim bi se približio Fojbi, osjetio bih jednak, neizmijenjen osjećaj tuge, sjete i neizrecive praznine. Bio sam dijete kad me stariji bratić odveo prvi put na dno fojbe, i dok mi je pričao o raznim dogodovštinama upro je prstom na jednu točku i rekao: “Tamo se nekad nalazila srušena kuća. Moj školski drug Bruno Legović pratio je oca dok je pokušavao iz kuće izvući grede radi ogrijeva. Odjednom je zid popustio i otac i sin nestali su u ponoru.” Bio je to moj prvi opipljiv susret sa smrću, obuzela me nelagoda i duboki strah koji su se ustalili u srcu. Tokom šetnje Burajem susreo sam se sa gospodinom Robertom Jedrejčićem koji ima kuću pored ruba ponora. S njim sam se prošetao do mjesta gdje se nalazila bombardirana kuća u kojoj su Stjepan i Bruno Legović poginuli. Nisam nikad posjetio to mjesto ali, čim sam stao na zemljani plato istog sam trena vratio neizbrisive osjećaje. Tragedija se dogodila 1961. godine, otac Stjepan je imao 54 godine, a sin Bruno 13 godina. Upravo na tom mjestu otac je pokušavao izvući komad grede koji je stršio nad ponorom kad je pod popustio,” rekao mi je Robert. Zahvaljujući njemu pronašao sam obiteljsku grobnicu i prvi put pogledao lica koja su obilježila moje djetinjstvo.
Robert Jedrejčić poznaje svaki pedalj stare ulice, već dugo živi u kući koju je naslijedio od djeda, Pietra Londera.
- Moj je djed bio Furlanac, stigli su u Pazin iz Gemone, sjeverno od Udina, da bi radili na imanju obitelj Camus, najvećih pazinskih zemljoposjednika. Nakon Drugog svjetskog rata u Pazinu je ostao samo djed, ostali članovi obitelji su se vratili u Italiju, priča.
Robert dodaje da se ulica u poslijeratnom razdoblju gotovo ispraznila i da se tek zadnjih godina postupno renoviraju opustjele kuće. Snimio sam srušenu kuću obitelj Ferenčić, jako lijepo zdanje kojeg će možda jednog dana netko kupiti i obnoviti. Stambena zgrada u kojoj je živjela baka u jednakom je trošnom stanju kao kad sam kao dijete dolazio u Pazin.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
