Na brodu spavam sedam mjeseci u godini i tako već punih 27 godina. Više sam na brodu nego kući. To je dobro uhodan posao, a brod je u jako dobrom stanju, ali za koju godinu ide u prodaju jer sinovi idu na dugu plovidbu, žele biti kapetani na velikim brodovima. Ja ću ako bog da u mirovinu i baviti se maslinarstvom na srcolikom otoku Galešnjaku gdje sam sa sinovima zasadio 150 mladih maslina, kaže Đani
Đani Jureško (57 g.) prvi časnik trgovačke mornarice s otoka Pašmana kod Zadra vlasnik je izletničkog broda Klinica usidrenog u Rabačkoj luci s kojim već 27 godina vozi izletnike na otok Cres. Prije toga pet je godina isti posao radio u Poreču. Đani je četvrta generacija pomorske obitelji u kojoj su se muški članovi s majčine i očeve strane bavili prijevozom vina, ulja, drva, cementa i općenito trgovinom po Jadranu.
- Moj je djed 1944. godine brodom Velebit prevozio partizane, ranjenike i izbjeglice za Vis. U području Kornata, kod otočića Levernaka, naišao je njemački avion, tipa Roda, koji je bombardirao i potopio brod, ali su se svi uspjeli spasiti. Taj je brod bio star sedam godina, dosta skup i vrijedan. Moj je otac brodom Babac prevozio cement iz Splita na otoke pa čak i iz Koromačna za Dalmaciju.
Počeo u Poreču
Izletničkim turizmom počeli smo se baviti 1972. godine za klub Mediterane u Pakoštanima. Tada tamo nisu mogli doći Jugoslaveni, oni su bili samo radna snaga, a gosti su bili uglavnom Francuzi i Švicarci. Posao se svodio na srpanj i kolovoz. Nisam nikada mislio da ću raditi taj posao, govori Đani koji je 1981. završio Pomorsku školu u Zadru, dvije godine kasnije položio je poručnički ispit i zatim upisao Višu pomorsku školu u Piranu koju nije završio jer se umjesto duge plovidbe odlučio baviti privatnim biznisom.
- Najprije sam se dvije godine, 1986. i 87. s tatinim brodom bavio izletničkim turizmom u Poreču. Bio je tamo i Roberto Batičić iz Labina koji me nagovarao da dođem u Rabac. Međutim, njegove nagovore nisam prihvatio, ali su 1992. godine agencije Kompas i Globtour tražile brodove za prijevoz putnika u Rapcu pa je tu došao raditi rođak s mojim brodom Megi. Došao sam u posjetu i pogledati teren, vidjeti što se događa u Rapcu i odlučio ostati dvije-tri godine. Međutim zaljubio sam se u Rabac i ostao ovdje do danas. Ovo mi je već 27. godina da se bavim u Rapcu izletničkim poslom, vozim turiste, ali i razne grupe na Cres, govori o svojim počecima rada u Istri Đani.
Ovom sezonom nije baš zadovoljan, ali ne kuka.
- Dosta je loša sezona za sada. Zbog kiše svibanj je bio katastrofa. Nadam se da ćemo to nadoknaditi do kraja sezone, ali meni nije važno pet posto prometa gore ili dole nego da se ništa ne dogodi na brodu, neki kvar ili nezgoda putnicima. Bitno je da sve funkcionira i da sezona prođe dobro, bez ozljeda, incidenata ili kvara broda.
Kao kod kuće
S Đanijem povremeno rade njegova dva sina, Duje ima 25 godina i završio je Pomorski fakultet u Rijeci, magistar je i inženjer nautike i tehnolog pomorskog prometa i upravo je stigao sa kadeture iz SAD-a gdje je plovio šest i pol mjeseci. Mlađi sin Dino ima 23 godine i student je četvrte godine na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Posadu broda čine Edo Damijanić iz Raše, harmonikaš koji je na brodu već 23 godine te Labinjan Valdi Štemberga, kuhar koji na brodu radi 21 godinu. Đani je pun pohvala za Labinjane, Rapčane i općenito za ovdašnju lokalnu zajednicu.
- Ljudi su ovdje odlični, prihvatili su me svi na cijeloj Labinštini pa se osjećam kao kod kuće, a lokalna zajednica je za plus pet. Ne želim pričati o konkurenciji, ali obični građani, domaći ljudi su super. Rabac se puno promijenio u zadnjih 25 godina. Kada sam došao 1993. bilo je to dosta neuredno i devastirano mjesto, rekli bi tuga i jad, a sada je Rabac izrastao u reprezentativno i uređeno turističko naselje. Na početku sam radio od 15. lipnja do 15. rujna a sada od ožujka do kraja listopada, kaže Đani koji je bio i vrlo aktivan među svojim brodarima na Jadranu. Bio je koordinator svih udruga brodara na Jadranu, a u Istri je zajedno sa Valterom Grubicom iz Poreča utemeljio Udrugu brodara Istarske županije.
- Izborili smo se za plavi dizel, ali trebalo bi za brodare poboljšati infrastrukturu jer većina riva odnosno privezišta za brodove je iz vremena Austrougarske. Prevelik nam je i PDV, kod nas je ogromnih 25 posto, a za našu branšu na Mediteranu je najviše 11 posto, kaže Đani koji već razmišlja i o budućnosti te kuje planove što će raditi nakon što se prestane baviti ovim poslom.