Tajna uspjeha moje tjestenine vrlo je jasna. Sve domaće! Jaja su od mojih kokoši koje su svakodnevno u pokretu. Brašno od moje pšenice ili pšenice kupljene od susjeda s našeg područja, mljevene u mlinu u Buzetu. Voda domaća i dodaci u tjestenini naši iz vrta ili iz neposredne blizine. Kopriva, cikla, teran naš istarski, tartufi sve je izvorno, djelo naših ruku. Željela sam da moja tjestenina bude kakvu je nekad radila moja mama i nona, pokazuje Lina namirnice u radionici i dodaje kako je zagušena narudžbama

Općina Oprtalj, selo Škofi na Gornjoj Bujštini sa svojim stamenim, kamenitim kućama odaje da se na ovom prostoru nekada živjelo dobro. Podrijetlo naziva sela Škof na kajkavsko- slovenskom znači u prijevodu biskup, jer usmena predaja kaže da su mještani bili od vazda znani po svojoj pobožnosti. Pamte Škofi dane kada se u njemu čuo plač novorođenoga djeteta i kad je u njemu živjelo čak tridesetak obitelji, no danas je preostalo tek četrnaest žitelja. Jedna od njih, Lina Vežnaver odskače svojom popularnošću. Zahvaljujući svojoj domaćoj tjestenini uvrštena je u jednu njemačku gastro brošuru, što nas je potaklo da joj pokucamo na vrata. Vremešnu Linu zatekli smo u velikom poslu, jer narudžbe obilato pristižu. Razgovaramo o njezinom radnom vijeku i otkriću novog zanimanja – proizvodnje tjestenine.

Počela mijesiti za restoran

- Radila sam kao trgovkinja u okolnim mjestima gdje su se dućani polako zatvarali. Bila sam zadnji trgovac u Zrenju, pa se potom i ta trgovina zatvorila. Morala sam krenuti u mirovinu. A mirovina, upola manja nego današnja prosječna mirovina. I što da radim? Na vidiku nije bilo nigdje nekog dodatnog posla. Jednog dana, u razgovoru sa susjedom, koji je vlasnik gostionice uz more, a znao je za moju tjesteninu koju sam pripremala ukućanima, predložio mi je da mu napravim malo pašte za gostionicu. I tako je sve počelo. Sinula mi je ideja da pokrenem malu radionicu proizvodnje tjestenine, ali one koja u sebi sadrži samo domaće namirnice, prisjeća se Lina i s mukom nabraja administrativne putešestvije na koje je nailazila, naglasivši da joj je naviše u susret izišao načelnik općine Oprtalj Aleksander Krt i Vlasta Radojčić iz Eko Istre.

- Narudžbe su počele rasti i pročulo se za moje pašte koje su sve više hvaljene. Polako je nestao početnički strah i rastao poriv za radom koji je nadjačao sve prepreke. Posao je uspješno krenuo kada sam otvorila na suprugovo ime OPG, kazuje ustrajna Lina.

Nastavljamo priču o tajni uspjeha njezinih pašta koja se ne krije samo u Lininim zlatnim rukama već i namirnicama koje koristi u proizvodnji.

- Tajna uspjeha moje tjestenine vrlo je jasna. Sve domaće! Evo, jaja su od mojih kokoši koje su svakodnevno u pokretu. Brašno od moje pšenice ili pšenice kupljene od susjeda s našeg područja, mljevene u mlinu u Buzetu. Voda domaća i dodatci u tjestenini naši iz vrta ili iz neposredne blizine. Kopriva, cikla, teran naš istarski, tartufi sve je izvorno, djelo naših ruku. Željela sam da moja tjestenina bude kakvu je nekad radila moja mama i nona. U cijelosti autohtona, nastala iz domaćih proizvoda, pokazuje Lina namirnice u radionici te dodaje kako je zagušena narudžbama.

Samo jaja iz dvorišta

- S količinama koje proizvodim ne mogu podmiriti svoje kupce. Daleko je veći broj narudžbi nego što mogu proizvesti. Jednostavno nema više domaćih namirnica. Tko danas još ima kokoši na ovom prostoru. Jedino nas nekolicina staraca. Tko danas sije pšenicu, ovu našu tvrdu najbolju za izradu brašna za tjesteninu? Nekada samo nekoliko kilometara niže, klasja pšenice nizala su se na poljima oko Šterne, a danas sve je u baredi. Jadno i prazno. Ne želim radi kvalitete pašte kupovati jaja s farmi. Nisu ona loša, ali nedostaje im ono nešto domaće. Mogla bih kupovati brašno iz supermarketa, ali kakova bi to bila tjestenina? Nije problem proširiti proizvodnju, no nedostaje domaćih namirnica. Danas nitko ne želi raditi na poljima, svi bi rentijerali, jer raditi je teško. A moglo bi se dobro zaraditi. Evo, moju paštu jedu u Europi. Jedan od mojih kupaca je i čuveni nogometni sudac iz Slovenije. Na moja vrata pokucaju po paštu mnoga znana imena, no moram ih odbiti jer ne uspijevam proizvesti više od 12 kilograma tjestenine dnevno, jada se Lina i pokazuje strojeve za proizvodnju.

- Većinu svojih proizvoda izradim vlastitim rukama. Mašine mi služe kao pripomoć. Ovakav način proizvodnje željela bih prenijeti na neke mlade ruke, a hoću li u tome uspjeti vrijeme će pokazati, sa dozom sumnje veli ona.

U njemačkim novinama

Zanima nas kako se njezina tjestenina našla u tom njemačkom gastro časopisu.

- Moram priznati da ne znam. Pamtim da je jednog jutra na moja vrata stigla ekipa pod vodstvom pisca ovih njemačkih redaka. I sama sam se iznenadila. Pitala sam ga kako je doznao za mene, pa mi je odgovorio da je u jednom od najboljih zagrebačkih restorana naručio tjesteninu koju mu je preporučio kuhar. Bio je oduševljen i tako preko vlasnika restorana saznao za mene. Ponosna sam na objavljeno u vodiču jer mi je to otvorilo vrata novih kupaca, ali me vodi i k novim izazovima u proizvodnji. No koliko sam ponosna na svoj trud i uspjeh, s druge strane osjećam i tugu. Ova naša prazna polja, prazna sela, gdje su učestali pokopi, a plač djece sve rjeđi jako me žalosti. Nema tko nahraniti kokoši, nema više tko uzorati plodna polja, ova su nova vremena svih otjerala. Nažalost, i mene pritišće breme godina i ne znam dokle ću izdržati, iskreno će Lina koja otresa bijele ruke o kecelju i polako nas ispraća na vrata.

Zadovoljni i sjetni napuštamo Škofe dok putem do Oprtlja ne susrećemo ni čovjeka ni automobila. Prati nas samo zamamni vonj domaće pašte u nosnicama i nada da će Lini pokucati netko na vrata i reći da želi zavrnuti rukave i nastaviti njezino veliko djelo, tu, u Škofima gdje je Bog okrenuo leđa. (Sanja BOSNIĆ)

Povezane vijesti

• Ovoga vikenda Istarski festival pašte
• Veliko zanimanje za tradicijsku tjesteninu
• Obitelj Marić poznaje paštu u dušu