Možda je to poruka da smo se previše umislili kako smo svemoćni. Ili poruka kako je cijela zemlja samo jedno obično selo. Možda je to poruka o potrebi veće međuljudske globalne solidarnosti. Hoćemo li konačno ovaj planet shvatiti kao zajednički, jako krhki i ranjivi dom sviju nas? Hoćemo li postaviti nekakve granice našem igranju Boga, drugim riječima neograničenom manipuliranju svime, pa tako i raznim virusima, genima, stanicama, bakterijama...?

Danas je Cvjetna nedjelja. Svoja razmišljanja vezana uz esencijalna životna pitanja, duhovna, egzistencijalna i vjerska koja se ovih dana vrzmaju u ljudskim glavama i srcima ponudio je dr. sc. Josip Grbac, profesor moralne teologije na Teologiji u Rijeci i župnik župe Sveti Pelegrin u Umagu.

- Kad je zadnji put u povijesti crkva bila zatvorena pa nije bilo bogoslužja, svetih misa, ispovijedi, sakramenta kao sada?

- Koliko nam je iz povijesti poznato nikada se takav slučaj nije dogodio, kako u vrijeme velikih epidemija kuge, tako i tijekom brojnih ratova. Međutim, i to ima svoje objašnjenje. Naime, kada je vladala epidemija toliko spominjane španjolske gripe umrli su milijuni ljudi, prvenstveno zato jer nisu mogli imati adekvatnu zdravstvenu skrb. Zaraza se tada širila zbog nedostatnih higijenskih uvjeta. Tada ljudi nisu imali mogućnosti saznati kako spriječiti zarazu. Da bi se zaraza ograničila nužno je saznati o kakvom se virusu radi i kako napada ljude. Mi danas to znamo. Pa ako je jedan od načina ograničavanja zaraze spriječiti masovna okupljanja ljudi, logično je da se to tiče i Crkve. Da su ljudi tada znali i mogli znati ono što mi znamo vjerojatno bi tada postupili jednako kao mi danas. A možda je tada postojalo uvjerenje da bi se zatvaranjem crkvi uvrijedilo Boga, kao da je Bog tvorac epidemije ili kao da Bog kažnjava epidemijom za naše nepodopštine. Mi danas o tome razmišljamo drugačije i vjerujem da smo ispravno postupili kada smo zatvorili crkve.

- Kako se obavlja obred posljednje pomasti – bolesničkog pomazanja? Je li dopušten? A pogrebi? Smijete li nazočiti ili su to okupljanja izričito za najuže članove obitelji? U Italiji nisu dozvoljeni pogrebni ispraćaji niti uz prisustvo članova obitelji.

- Sve ono što se obavlja uz prisustvo većeg broja ljudi sada je obustavljeno. Što se tiče sakramenta pomazanja postoji iznimka da je dopušteno dati pomazanje čovjeku na umoru, uza sve mjere predostrožnosti. Naravno da tu može postojati mogućnost zaraze. Ali i tisuće zdravstvenih djelatnika su danonoćno u situaciji u kojoj će se u takvoj prilici naći svećenik. Uostalom, ova pomazanja kada je čovjek na umoru nisu tako česta. Ipak, kao Crkva ne možemo jednostavno zanemariti želje i potrebe čovjeka na umoru da mu pomazanjem olakšamo umiranje, bez obzira na sve rizike. Naravno da se to tiče i pogreba. Kod nas je kod pogreba prisutno tek nekoliko osoba. U odnosu na ono što se događa u Italiji, gdje se mrtve kamionima vozi u krematorije bez ikakva prisustva rodbine, mi smo u boljoj situaciji. Ipak je ne sudjelovanje mnoštva na pogrebu manje bolno od mogućnosti zaraze većeg broja ljudi.

- Veliki je tjedan pred nama. Od Cvjetne nedjelje do Velike subote, blagoslov hrane, Uskrs i Uskršnji ponedjeljak sve je obustavljeno. Žale li se vjernici? Ima li onih koji bi uz Božju pomoć željeli da se obredi ipak održe?

- Vjernici su pametni ljudi i shvaćaju prioritete. Prioritet je zdravlje, i to zdravlje milijuna ljudi. Ne možemo “uz Božju pomoć” činiti nešto što bi moglo ugroziti zdravlje i živote drugih. Istinski vjernici znaju da je molitva unutar četiri zida također vrijedna u Božjim očima. Mi svećenici smo prvi kojima je žao što smo zatvorili crkve, i to u najsvetije vrijeme Uskrsa. Međutim, kako bih se ja kao svećenik osjećao kada bi se kasnije ispostavilo da je, zbog kontakata ljudi u crkvi došlo do masovnog širenja zaraze, do opasnog obolijevanja ljudi, pogotovo onih starijih, mladih, djece? Bi li to Bogu bilo drago? Prizivati Božju pomoć je dobro, ali najprije moramo učiniti sve što je u našoj moći da bude dobro. I Sveti Otac papa molio je na praznom trgu Božju pomoć. Ali je njegova rimska biskupija, bila među prvima koja je zatvorila crkve. Svatko tko nam zamjera što smo zatvorili crkve i obustavili sve ono što može pospješiti zarazu mora biti svjestan da time radikalno razdvaja vjerski život, život vjere, od ovozemnog materijalnog života. Morao bi biti svjestan i činjenice da bi naše oglušivanje na vapaj onih koji su zaraženi i bore se za život zapravo bio znak egoizma. Ja sam uvjeren da su svi naši vjernici toga itekako svjesni.

- Ima li među našim župljanima napuštenih i samih sugrađana, osobito starijih osoba te ostalih kojim treba duhovna pomoć u izolaciji jer se osjećaju osamljeno? Nazivaju li Vas? Kako se Crkva uključila u dobrovoljni rad i pružanje raznih oblika pomoći, konkretno u Umagu?

- Ja sam napisao pismo našim vjernicima koje smo stavili na naslovnu stranicu naše internetske župne stranice kao i na ulaz u crkvu u kojoj sam rekao da smo mi svećenici, bez obzira na to što su župni uredi zatvoreni odlukom Hrvatske biskupske konferencije, svima na raspolaganju, da nam se mogu obratiti u bilo kakvoj potrebi se nađu. Naravno da ćemo pritom paziti na propisane mjere postupanja. Naš Župni caritas ne prestaje djelovati i pomaže obiteljima u nevolji. Nama se ljudi obraćaju u njihovim duhovnim i materijalnim potrebama tijekom cijele godine, i ova epidemija u tom smislu ne mijenja puno. Jasno, sve to ostaje iza zavjese neke velike pozornice ili medija i dobro je da je tako. Pa nećemo valjda mi nastojati postići popularnost na račun ljudske nevolje. Trebali bi se svi mi pomalo ugledati na naše zdravstvene djelatnike kojima je služba bližnjima, uz veliki rizik zaraze, svakodnevna obveza, a u javnosti su nam njihova lica uglavnom nepoznata. Oni su istinski heroji današnjice i vjerujem da ćemo ih u godinama koje nadolaze pamtiti po dobrome i uzeti kao primjer.

- Što mislite o pojavi ove virusne infekcije. Neki stariji ljudi govore da je ovo Božja kazna ili pravda i scenarij kraja svijeta – jedne ovakve nehumane civilizacije prepune egomaničnih ljudi koji vladaju i upravljaju ljudskim sudbinama, koji prije svega ne poštuju svoga bližnjega i prirodu.

- Moderan čovjek nije naučio suočiti se s vlastitom nemoći. Moderan čovjek zgražava se pred činjenicom da je nemoćan u odnosu na jedan virus koji naizgled nalikuje na običnu gripu, a zapravo je smrtonosan. I onda počinje tražiti razna objašnjenja kako bi sa sebe skinuo eventualnu odgovornost. U takvom stanju čak i religioznost čovjeka poprima drugačije naličje. Koliko god se koronavirus bude i dalje širio i kosio ljudske živote i sama religioznost riskira da počinje nalikovati na praznovjerje. Na društvenim mrežama pojavljuju se poruke kako je ova najnovija epidemija zapravo kazna za nepoštivanje prava čovjeka u Kini ili kazna za naše neodgovorno ponašanje prema prirodi, okolišu, čovjeku. Kao da se događa onaj slučaj kada je Jahve elementarnim nepogodama kaznio Egipat jer faraon nije htio Židovima vratiti slobodu. Kao da Bog kažnjava ljude zbog grijeha njihovih predaka, što sam Krist jasno odbacuje. Kada su apostoli susreli slijepca od rođenja postavljaju Isusu pitanje je li sagriješio on ili njegovi roditelji, a Isus odgovara kako nisu sagriješili ni on ni njegovi roditelji nego je rođen takav kako bi ljudi u njegovom ozdravljenju mogli spoznati da je nastupilo Kraljevstvo Božje. Misliti kako je neka epidemija kazna za grijeh čisto je poganstvo. Ali nije isključeno da nam Bog putem ove epidemije može odaslati neke poruke. Možda je to poruka da smo se previše umislili kako smo svemoćni. Ili poruka kako je cijela zemlja samo jedno obično selo, koje jedan običan virus može prevaliti u nekoliko dana. Možda je to poruka o potrebi veće međuljudske globalne solidarnosti. Nije isključeno da i ova epidemija neće dati dodatni impuls modernom čovjeku da se zamisli nad svojim manipuliranjem prirode i njezinim bezočnim iskorištavanjem.