Optant Luciano Laurino kupio je štalu da bi VRATIO DJELIĆ SVOG POSJEDA I DIO SEBE

Rodna kuća Luciana Laurina u Funtani

Štala je preuređena u vikendicu i zadovoljava sve naše potrebe, kaže Luciano Laurino koji redovito posjećuje rodni kraj dolazeći iz Torina gdje se obitelj preselila 1966. godine. Kada su djed i otac optirali za Italiju Luciano je imao 17 godina. "Srce mi je puklo. Prije odlaska uzeo sam čekić i na kameni okvir obiteljske kuće uklesao svoje inicijale. Bio sam ljut i tužan," prisjeća se Luciano

Mjesto i općina Funtana dobila je naziv po izvorima pitke vode koji se slijevaju u more. Potječe od talijanske imenice fontana koja u venetskom dijalektu označava upravo prirodni izvor, a autohtoni venetski naziv današnje male općine je izvedeno iz imenice u množini, Fontane. Kroz naziv mjesta čitaš sudbinu prostora. Moj sugovornik, Funtanjan Luciano Laurino, kaže da su mještani dolazili vozom na izvore i punili kaštelade, vode je bilo i u vrijeme najgorih suša.

- Vi ste Rovinjci muku mučili s vodom, gradili ste šterne kopajući u kamenu dok je nas priroda podarila vodom u izobilju, veli mi Luciano. Njegovo je prezime čedo surove istarske zbilje. Da je istarska povijest slijedila miran, tih i nenametljiv tok životnog izvora vode on bi danas bio Lovrinović ili slijedom pisanih tragova u austrougarskoj knjizi o stanju duša - Lovrinovich. Luciano se jednako dobro služi venetskim dijalektom i čakavštinom, dvojezičan je do najskrivenijeg djelića duše kao dobar dio autohtonih Istrana. Da nije došlo do komunističkog prevrata 1945. Luciano bi danas bio vlasnik dijela velikog privatnog posjeda funtanjanske obitelj Lovrinovich koja je između Funtane i Fuškulina upravljala imanjem od preko 300 hektara zemlje. Iza obiteljske kuće u srcu starogradske jezgre u kojoj je rođen 1949. godine prostirao se ogroman vrt u kojemu je Luciano proveo djetinjstvo. Na toj zemlji niknule su kuće i vikendice, u donjem dijelu posjeda općina je izgradila lijepu zgradu općinskog vrtića.

Vraća se u rodni kraj

Lovrinovića u Funtani više nema, povijest ih je izbrisala. Ostao je Luciano Laurino koji redovito posjećuje rodni kraj dolazeći iz dalekog Torina gdje se obitelj smjestila nakon što je 1966. napustila Funtanu iskoristivši zadnju priliku za optiranje. Kada su djed i otac optirali za Italiju Luciano je imao sedamnaest godina.

- Srce mi je puklo. Prije odlaska uzeo sam čekić i na kameni okvir obiteljske kuće uklesao sam svoje inicijale. Bio sam ljut i tužan, priča mi Luciano. U vrijeme talijanske vlasti prezime Lovrinovich talijanizirano je u Laurino. Kad je došla Jugoslavija vlasti su vratile staro prezime uz meko ć no, kad su stigli u Italiju uknjiženi su kao Laurino.

Otac Armando i majka Anna, rođena Jurković iz sela Fuškulin pokušali su sve kako bi ostali u rodnom kraju, ali nije išlo. Shodno zakonima tadašnje jugoslavenske države obitelji je ostalo dvadeset hektara zemlje (tadašnji dozvoljeni maksimum) i obiteljska kuća. Par dana nakon njihovog odlaska država je nacionalizirala i tih dvadeset hektara, a kuću su zaposjeli bivši koloni, podijelili su si stambeni prostor i sve što su Lovrinovići ostavili u njemu. Srećom djed i otac, prije odlaska, uspjeli su prodati jednom Slovencu bivšu štalu s oko dvije žurnade zemlje. Kada je Jugoslavija nestala Luciano je zatražio i dobio hrvatsku domovnicu. Vratio se u Funtanu, pokucao na vrata slovenskog bračnog para koji se spremao prodati uređenu vikendicu i smjesta platio iznos kojeg su tražili. Platio je da bi vratio djelić svog posjeda, a tim novcem vratio i dio sebe, vratio je mladića koji je 1966. bio prisiljen napustiti rodni kraj.

- Štala koja je pretvorena u vikendicu zadovoljava sve naše potrebe, ljeti dolaze kćeri, sad je tu i unučica koja obožava Funtanu. Dio okućnice prodao sam jednom građevinaru koji je izgradio dvije kuće, a da bi me isplatio dao mi je tri apartmana koje danas iznajmljujem turistima i zaradom pokrivam troškove boravka u svom rodnom kraju, objašnjava Luciano.

Umoran od svega

Pitam ga što osjeća kad obilazi polja svojih predaka, kad prolazi pokraj kuće u kojoj je rođen.

- Umoran sam od svega, sve je prošlo. Nekad bih se bio tukao za to. Sada više ne. To su samo četiri grote. Vjerujte mi ova štalica me ispunjava, imam oko tisuću metara okućnice i volim gledati kako se unučica igra ispod visokih borova.

Lovrinovići su stigli u Funtanu iz dalekog Bara 1.590. godine (nakon turskog osvajanja važne južnojadranske luke) u pratnji imućne obitelji Borisi kojoj je mletačka vlast dodijelila funtanjanski feud i 1648. podarila ih je plemičkom titulom grofa. Luciana sam upoznao zahvaljujući Branimiru, potomku nekad imućne obitelji Červar iz sela Červari iz koje su niknuli istaknuti predstavnici istarskog hrvatskog preporoda Šime i Đuro Červar. U obitelji istarskih narodnjaka rođena je i Luca (Lucia) Červar koja se u drugoj polovici 19. stoljeća udala za Mattea Lovrinovicha. Funtanjanski Lovrinovići bili su istaknuti predstavnici talijanskog iredentizma na Poluotoku, Červari su bili vatreni narodnjaci ali to se nije ispriječilo da se krvno povežu pa su Branimir i Luciano rođaci. Poslijeratna povijest Istre prekinula je obiteljske veze između Funtane i Červari koje je Branimir vratio nakon dugog lutanja, jer nije bilo lako iz Lovrinovića stići do Laurina u srcu prijestolnice Piemontea.

Luciano je jako ugodan sugovornik, dok sam ga slušao kako je prirodno i spontano prelazio iz venecijanskog dijalekta na čakavštinu pratio sam njegove pokrete. Na kraju susreta dok smo se vraćali u Rovinj posložio sam konačni utisak. Gospodinu možeš uzeti sve osim duše, i u maloj štalici gospodsko držanje izvire iz svake riječi, iz svakog pokreta. Ruralna aristokracija je ustuknula pred udarcima socijalizma, ona pripada povijesti i svako razmišljanje o nekoj drugoj Istri je bespredmetno. Razumno je razmišljati o civilizacijskim pomacima ili nazadovanjima, o dobivenom i propuštenom...

Pjetlić u srcu Torina

Kada su stigli u Torino Lovrinovići nisu mogli bez zemlje pa su korak do središta grada kupili uz kuću i nekih četiristo kvadratnih metara zemlje. Lucianov otac je slijedom tradicije i istarskog duha kupio pijetla i nekoliko kokoši. Pijetao je dan danas živ i zdrav, ali i dalje je osuđen na noćnu segregaciju. "S obzirom da njegovo pjevanje uznemiruje susjede svaku večer ga smjestimo u gajbu i zaključamo u mračni podrum, objašnjava Luciano. Pjetlić Lovrinovića u srcu Torina može poslužiti kao amblem istarske sudbine, dakako, uz uvažavanje diskretne autoironije koja je primjerena gospodinu.

Kultnu kavanu San Marco u Trstu otvorili su Lovrinovichi iz Funtane

Početkom prošlog stoljeća funtanjanska obitelj Lovrinovich djelovala je u Trstu. Braća Marco i Matteo (Lucianov prapradjed) s ocem Marcom trgovali su drvom i vinom. Sjedište poduzeća nalazilo se u rodnoj Funtani, a 1901. godine u Trst dolazi mladi Marco Lovrinovich (1876- 1969) kako bi, po nalogu oca otvorio firmu u tada bescarinskoj luci. Početkom prošlog stoljeća obitelj otvara u Trstu velebni magazin gdje se pohranjuju vina iz cijele Istre i postaju najveći trgovci vinom i drvom u Trstu. Kupuju nekoliko tršćanskih gostionica, žive na visokoj nozi i kao svi dobri Istrijani vrlo su radišni tražeći nove mogućnosti za ulaganje obiteljskog kapitala. U to doba niču kavane na sve strane, gotovo svaka etnička skupina traži svoj lokal, Nijemci, Švicarci, Turci, Česi, Židovi, svi se okupljaju u određenim kavanama koje postaju kulturno i političko okupljalište. Marco Lovrinovich želi svoj lokal, uvjerava oca u profitabilnost investicije i nakon nekoliko godina birokratskih zavrzlama napokon pronalazi lokaciju u prometnoj ulici Corso Stadion (današnja ulica Battisti). Marco predlaže općinskim vlastima naziv lokala “Caffe' San Marco”, austrijski činovnici odbijaju, predlažu naziv San Giusto po svecu zaštitniku Trsta, ali Marco ustraje objašnjava im da je ime Marco izabrao u čast ocu iako svi dobro znaju da je obitelj povezana s talijanskim iredentističkim kružocima i da je naziv lokala San Marco izabran u čast zaštitnika bivše venecijanske republike koju su iredentisti pretvorili u simbol talijanstva Jadranskog mora. Vrli austrijski činovnici na kraju pristaju pa gradnja lokala može započeti. Kavana San Marco svečano se otvara 3. siječnja 1914. godine, sedam mjeseci prije početka rata. Marco Lovrinovich ostvario je svoj san, ambijent je vrlo elegantan, dan danas sve je unutra ostalo gotovo netaknuto pa je kavana zaštićena kao kulturno dobro. Na svim stranama dominiraju simboli iredente, krilati lav venecijanske republike krasi stropove i veliki drveni šank. Protalijanski orijentirana buržoazija smješta se u salama kavane, tu se skupljaju umjetnici i književnici i mladi iredentisti koji u kavani nalaze zabranjene novine. Neposredno nakon početka rata u toj kavani djeluje skupina falsifikatora koji izrađuju lažne putovnice za mladiće koji se spremaju dezertirati kako bi se uključili u talijansku vojsku. Kada je 23. svibnja 1915. Italija promijenila saveznike u ratu u Trstu dolazi do strašnog vala nasilja. Grupa proaustrijski usmjerenih građana naoružani željeznim šipkama provaljuje u sve javne lokale gdje se skuplja iredenta. Kavana San Marco prva je na udaru, u nekoliko minuta biva totalno devastirana. Marco Lovrinovich se tog dana nalazi u Ljubljani i austrijski žandari ga uhite pod optužbom da je talijanski špijun te ga smjeste u logor negdje pokraj Graza. Kavana će opet oživjeti nakon 1918. godine dolaskom Talijana. Dvadesetih godina prošlog stoljeća Marco Lovrinovich ustupit će vlasništvo lokala nekom novom ugostitelju, umrijet će u dubokoj starosti u Trstu 1969. godine. Danas je kavana San Marco kulturno dobro, zaštićena posebnim zakonom. (Elio VELAN)