Andrija Šimić
Ne upirem prstom ni u koga. I ja se sutra mogu zaraziti u nekom restoranu ili liftu, ali ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to ne dogodi, neću srljati u glupost. Držat ću se pravila, kao i svi koji me okružuju. Znali smo i prije, a sad smo sigurni u to, da Covid ostaje među nama, ljeto ga nije ubilo. Znamo i da moramo dalje, da turizam ne može stati
Ovo nije priča o ratu i vojnicima, ali ću je početi upravo tako: u riječkoj 111. brigadi bio sam ročnik, a sve što mi se tamo događalo može se opisati u Balaševićevom stihu: "A u vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba''. Ja sam pak stekao svog druga do groba Marka Čiču. I, da, popušio sam kronični bronhitis.
Nemam o tim danima ništa ružno za reći. Imam par genijalnih priča te jednu, posebnu, koje sam se sjetio prije par dana, kada je ponovno počelo biti gusto s Covidom. Krenimo ovako: jedna stvar u vojsci mi je išla jako na živce. Radi se o grupnom kažnjavanju. Moja generacija, a starije još i više, sjeća se da je to bila normalna stvar, po principu - jedan zezne, a svi najebu. Imali smo nekog tipa iz Zagreba (da se netko iz Zagreba ne uvrijedi, mogao je tip biti i iz Rijeke, ali fakat je bio iz Zagreba), koji je konstantno radio pizdarije. No ne duhovito i duboko pa da i ja nakon vojske mogu napisati nešto slično filmskoj "Karauli", nego uvijek nešto uistinu glupo i plitko. Puno sam se puta znao zapitati kako je taj tip uopće uspio proći liječnički za vojsku. U mojoj brigadi mu definitivno nije bilo mjesto.
Zapovjednik voda nam je bio iz Bibinja. Ne mogu mu se više sjetiti imena, ali za cijeli ću život zapamtiti da je bio vojnik od glave do pete, strah i trepet. Clint Eastwood u "Vojničini". I kada bi god Zagrepčanin napravio neku glupost, Bibinjac bi dizao cijeli vod na noge i krenula bi rasturačina svih nas. Nije imao milosti.
Jednog proljetnog jutra puknuo mi je film. Rekao sam zapovjedniku, Clintu iz Bibinja, da više za kaznu neću raditi sklekove, neću više trčati niti ću držati vodoravno pušku u rukama za svaku glupost koju onaj idiot napravi. Sada i na ovom mjestu želim vam dati najvažniji savjet u životu, vjerujte mi, krajnje dobronamjerno. Molim vas da ga zbog sebe poslušate. Dakle, nikad, ali baš nikad, ni u bilo kojem slučaju nemojte se zamjeriti Bibinjcima! Progutajte ponos, krenite dalje! Ako ste nešto krivo napravili, pokušajte to ispraviti na vrijeme. Ja sam lekciju, kroz mukotrpan vojni dril, naučio na teži, najteži način.
Moram reći još jednu stvar. Nakon toga nas nikada više nije grupno kažnjavao! Za nekoliko tjedana se dogodilo čudo i Zagrepčanin se smirio! Bibinjac mu je svojim pedagoškim metodama, prakticiranim na nama ostalim vojnicima, u tome puno pomogao.
I sad se vi sigurno pitate kakve veze Zagrepčanin, Bibinjac i 111. brigada imaju veze s Covidom. Pa ljudi moji, nakon 25 godina ponovno imam osjećaj da pumpam sklekove radi nekog drugog, iako nisam ni kriv ni dužan! Čitam u novinama da se opet povlači pitanje jesmo li se trebali otvoriti i je li sve ovo bilo potrebno. Pa naravno da je. Otvorili smo se po jasnim pravilima, samo ih se trebalo držati i situacija je mogla ostati relativno normalna, kakva je bila u svibnju. Stožer je donio odluke koje će ostati zapamćene u hrvatskoj povijesti. Davor Božinović, Alenka Markotić, Krunoslav Capak, Dino Kozlevac i svi ljudi u njihovim timovima ostat će zapamćeni kao heroji, ali nažalost nitko to neće shvatiti sada nego tek u budućnosti. Danas će ljudi sumnjati u svaku njihovu odluku i ubrzo će se zaboraviti da smo do prije 15 dana bili čuđenje u svijetu, jedina zemlja, osim možda skandinavskih država, koja je u ovom ratu živaca normalno funkcionirala.
Dopušteno nam je, mnogima od nas, da radimo, da se borimo za svoja radna mjesta. Samo se trebalo držati pravila, no nisu ih se svi držali i sada, simbolički, pumpamo sklekove!
Pokušajte razumjeti frustracije moje industrije: nautika je napravila sve što je bilo u njezinoj moći da se ova sezona dobro odvija. I odvijala se. Rezultati su fenomenalni, ponos smo hrvatskog turizma. Prije 20-ak dana jedna od najvećih jahti u svijetu je počela charter u Hrvatskoj. Samo za PDV na taj charter uplaćeno je u naš državni proračun 2,7 milijuna kuna! Ostale troškove neću ni spominjati. Takvih je ove godine u Hrvatskoj, unatoč koronavirusu, bilo puno. Nevjerojatno, ali nikada ih u povijesti nije bilo toliko.