Sve je manje škola koje mirišu na stare spomenare, na dašak vremena koje bezbrižnost djetinjstva crtaju nekim drugim bojama, onima koje na sebi imaju patinu tradicije i toplinu prepoznavanja. OŠ Divšići jedna je od takvih malenih, seoskih škola, gotovo zaustavljenih u vremenu, a opet ponosno prisutnih. Odškrinutog prozora s kojeg mahnu velikom svijetu, čuvajući svoj maleni kolektiv od zaborava. O školi, ovoga puta, pišemo rođendanski, premda bi ovakve škole mogle biti povodom mnogih, dobrih priča.

OŠ Divšići s nastavom je započela davne 1911. godine, sagrađena je godinu ranije 1910. godine, a ovih dana svečano je obilježila 110 postojanja. U godinama osnivanja prve škole u selu Divšići učenika je bilo više od stotinu. Zapravo, bilo ih je toliko da su nastavu pohađali i u okolnim selima, u prenamjenjenim obiteljskim kućama, budući da nisu svi mogli stati u novu zgradu škole, informirao nas je učitelj hrvatskog jezika Darian Divšić. Do 1970-ih broj učenika je još uvijek bio veći od stotinu, a tada započinje pad.

Prijelomna je bila 2010., kada je učenika bilo manje od 50. Za pola upisnog područja organiziran je prije desetak godina prijevoz u drugu školu (OŠ Barban i Juršići) te oni više ne polaze ovu školu, veli nam. Bez obzira na silan trud i rad djelatnika, uspjeh u radu, ulaganja u kvalitetu samog prostora škole, broj učenika je taj koji je ključan i oni u konačnici jedini daju život školi, kaže Divšić.

- Trend upisa učenika iz malih seoskih škola u velike sredine posljednjih je godina vidljiv ne samo na našem području, nego u Istri općenito. Istovremeno je poznato da roditelji učenika velikih kolektiva u školama rado izabiru manje sredine. U našem slučaju odljev domaćih je stvarnost, dok smo za dolazak novih učenika iz većih i prenatrpanih škola onemogućeni prijevozom. Interes doista postoji, ističe Divšić. Ne promjeni li se ubrzo taj trend, mišljenja je, svjedočit ćemo gašenju najmanje matične škole u Istri.

Iako razlozi za brige uvijek postoje, ono što ovu školu čini ponosnom stogodišnjakinjom, jesu entuzijazam i kreativnost koji ni jednog trenutka nisu nestali.

Mala je to škola, posebno šarmantna i topla, a trenutno broji 23 učenika, saznajemo od ravnateljice Emilijane Fabijančić. Učenici dolaze iz Divšića, ali i obližnjih mjesta, a ima i "vanjskih", kako veli, koji dolaze iz Fažane, Pule, Vodnjana, Medulina i Pazina. Četrdesetak je djelatnika, učitelja, administrativnog i tehničkog osoblja. Prednost malog kolektiva, ističe nam, jest doslovno rad jedan na jedan, što uvelike znači povezanost i bliskost te, za razliku od velikih kolektiva, ovdje ništa ne može proći neopaženo.

- Naša seoska škola je najmanja matična škola u Istri, što nosi svoje prednosti i nedostatke, kao i svaka škola. Kao najveću prednost vidim to što se u potpunosti možemo posvetiti djetetu i njegovim potrebama te izvući ono najbolje od njega, veli učiteljica informatike i razredne nastave Iva Percan Braković.

Kulturno-umjetničkim programom, kojim su obilježili ovu veliku obljetnicu, ne bi se posramile ni puno veće i brojnije škole, a svatko od djelatnika, ostavio je, veli ravnateljica, svoj trag. Tako su učenici i djelatnici škole priredili izložbu fotografija, spomenica škole te radova učenika. Učenici škole recitirali su svoje pjesme od kojih su neke i tiskane u zborniku "Kako ča zvoni va Žminje 2022.", a cjelokupnim programom i sama su djeca, zbog kojih se sve ovo i radi, bila prezadovoljna i puna dojmova kaže Fabijančić.

Prikazane su i zanimljive videoprojekcije, a pozvani su i bivši učenici škole, koji su aktivno sudjelovali u programu. Neka od tih zvučnih imena su naš poznati pjevač Alen Vitasović, voditeljica Dorina Tikvicki, koja je i ovom prigodom vodila program, te Nensi Licul, koja je recitirala svoju pjesmu nadahnutu prisjećanjem na školske dane. Nekadašnji ravnatelji škole Zora Lončar i Vladimir Kadum svojim su se govorima prisjetili vremena kada su oni vodili školu.

- Mala škola je produžena ruka obitelji. Atmosfera je bliska i pozitivna, a u takvoj atmosferi nastaju najbolje stvari. Tako je nastala i ova obljetnica. Svaki djelatnik i učenik škole bio je važan kotačić u tome, kratko je komentirala učiteljica glazbenog Sonja Milović koja je zajedno s učiteljem Goranom Brakovićem vodila glazbeni dio programa.

A kad smo kod glazbe, uz školu u Divšićima neminovno spominjemo i poznatog istarskog pjevača Alena Vitasovića. Emotivno je ustvrdio da je to, iz današnje perspektive gledajući, bilo njegovih najljepših osam godina života. U njegovom razredu bilo je devet učenika, a Alen se svakog od njih rado sjeti i zna što danas rade.

- Naši su učitelji bili divni, starinskih običaja, predivni, kao prava obitelj. Puno sam od njih naučio, a prvenstveno o skromnosti, kulturi i pristojnosti, kaže Vitasović.

U školi je vladala opuštena atmosfera, bilo je to uobičajeno stanje, a Alen je već tada s harmonikom, uz profesoricu glazbenog Oliveru Radonić, pomagao u vođenju školskog zbora.

- Jedini mi je hendikep bio kad sam došao u gimnaziju u Pulu, da nisam navikao na strogoću i disciplinu koje sam tamo doživio, jer je to u Divšićima bilo puno manje izraženo, prisjeća se pjevač koji smatra da male, seoske škole nemaju takav oblik pritiska s kojim se susreo tek kasnije u životu.

Za sve važnije obljetnice i obilježavanja OŠ Divšići Alen uvijek dobiva poziv, na koji se, veli nam, od srca odazove. Na ovoj obljetnici bio je posebno dirnut i nije nam krio da je zaplakao. Kako se trenutno oporavlja od zdravstvenih problema, zapjevati za svoju osnovnu školu, kaže, bilo mu je iznimno zahtjevno, ali nije to nikako htio propustiti. - Susreti, koji se dogode tim povodom, uvijek su povratak doma, zaključuje Alen.

Dorina Tikvicki (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

- To je moja mala škola velikoga srca! Ulazne škaline na kojima su nastajale brojne razredne fotografije, igra graničara na odbojkaškom igralištu, zvijezda i stoj na rukama na travi uz čemprese, šuma i livadica iza škole u kojoj su s proljeća mirisale ljubičice. Na velikom odmoru znala sam na brzinu ubrati buketić i pokloniti nekoj od omiljenih učiteljica. Sva sretna i razdragana zbog osmjeha naklonosti i odobravanja s druge strane, emotivno se prisjeća bivša učenica, voditeljica Dorina Tikvicki.

- Ova obljetnica za mene znači prije svega zahvalnost njenim sjajnim učiteljima, nastavnicima, ravnateljima. Sigurna sam da se moja i brojne druge generacije s posebnom emocijom sjete naših predivnih učiteljica Ljiljane, Olge, Meri, Nerine, Olivere, Deve, ravnatelja Vlade.... Svojim ponašanjem i međusobnim odnosom koji traje i dan danas bili su i ostaju primjer koji treba slijediti.

Alen Vitasović (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Strpljivo i s razumijevanjem prenosili su nam znanje, ali često bili i naši drugi roditelji. Znali su naše slabosti i prepoznavali talente, potičući nas da idemo za svojim snovima i rastemo u najbolje verzije sebe samih. Bili su i ruka potpore kad nam je najviše trebalo. I moje nećakinje, Dea i Karla, pohađale su ovu školu. Njihove i priče njihovih školskih kolega potvrđuju da i danas ondje rade prosvjetni radnici s posebnim senzibilitetom, kaže Tikvicki.

Kaže da biti među njima povodom 110. rođendana škole bio posebno emotivan trenutak, povratak u dane djetinjstva, nikako uobičajen voditeljski posao.

- Mojoj školi, koja je uvijek bila relativno mala po broju školaraca, ali nažalost nikad kao posljednjih godina, želim više dječje galame u učionicama, na igralištima i u hladu ogromne jele koju je davnih dana zasadio tadašnji ravnatelj Vlado. Sretan ti 110. rođendan stara prijateljice! U tebi su najzad i počela moja prva iskustva istupanja pred drugima. Bez mikrofona doduše. Nismo ih imali i nisu nam trebali. Male i intimne učionice bile su dovoljno akustične, inspirativno je zaključila Tikvicki.

Povezane vijesti

• Glover: Promjena kulture gubljenja u kulturu uspjeha
• "Istra, lav i orao" u potpuno inovativnom postavu
• FOTOGALERIJA / OTVORILI SU SE KAFIĆI Alen Vitasović među prvim gostima