OBITELJ RADEŠIĆ U KRASICI VODI USPJEŠAN AGROTURIZAM
Mi smo s gostima jedna velika obitelj
Obitelj Radešić je kuću u Krasici počela graditi devedesetih godina. Braća Manuel i Romano tada su još bili djeca. Roditelji su ih pitali što bi htjeli raditi u životu. Manuel je već s deset godina htio svoju pizzeriju. Znao je oduvijek da želi upisati ugostiteljsku školu. Napravili su nacrt za ugostiteljski objekt. Gradilo se godinama. Cijela je obitelj, da zaradi novce za investiciju, radila u Italiji
Fuži, rezanci, njoki, ravioli punjeni blitvom. Domaće proizvodnje i ručno oblikovani. Zaliveni poštenom količinom domaćeg maslinovog ulja. Sir lokalnog proizvođača, povrće iz netretiranog vrta, meso i šugo od divljači, crni i bijeli tartufi, čripnja, fritaje. Kobasice kako su se nekada radile. Sve to možete pojesti, s guštom, u Krasici, malom mjestu otprilike pet kilometara od Buja. Točnije, u opuštenoj atmosferi i meditativnoj hladovini s pogledom na vinograd i višestoljetni maslinik obiteljskog agroturizma Radešić. Ipak, ono najbolje što možete dobiti od obitelji Radešić njihova je ljubav prema poslu. "Mi ovdje dajemo sebe i svi smo s gostima jedna velika obitelj", govori nam vlasnik Manuel Radešić.
Gosti iz Trsta
Tri gospođe, kako kasnije doznajemo, sestre, iz Trsta, tog su kolovoškog dana bile prve gošće Manuela Radešića. Već na prvi pogled jasno nam je da ovdje nisu prvi put. Manuel s njima priča na talijanskom, nasmijava ih, one se hihoću. Ne pita ih što će popiti, ne pita ih što će pojesti.
"One će fuže s tartufima i fuže sa šugom od kokice. Uvijek isto. Dolaze već godinama. Uvijek piju vino. Uvijek nešto proliju", govori nam i pritom namiguje sestrama.
Manuel nakratko nestaje. Odlazi u kuhinju. Potrebno je napraviti kruh. I to je, kod Radešića, domaće. Manuelu je mama Alida davno pokazala sve tajne zanata. Kuhati je naučio kao mali. Omjer koji koristi dostatan je za 16 štruca. Inače imaju kuharicu, Ljilju, ali ona dođe kasnije.
Iako službeno rade tek od 18 sati (izuzev ponedjeljka koji je neradni), ljudi često navrate ranije. U vrijeme ručka. Potpuna je tišina. Čuju se samo kokice koje trčkaraju uokolo po imanju. Tu i tamo začuje se pokoji meket koze. Tu su još i ovce, prasci i jedan tovar. Magarac je čisto za figuru, veli nam Manuel.
Obitelj Radešić je kuću u Krasici počela graditi devedesetih godina. Braća Manuel i Romano tada su još bili djeca. Roditelji su ih pitali što bi htjeli raditi u životu. Manuel je već s deset godina htio svoju pizzeriju. Znao je oduvijek da želi upisati ugostiteljsku školu. Napravili su nacrt za ugostiteljski objekt. Gradilo se godinama. Cijela je obitelj, da zaradi novce za investiciju, radila u Italiji. Točnije, u Trstu. Otac Romano i brat, također Romano, radili su u luci, dok je on je radio iskope i bravariju. Tako su, prisjeća se Manuel, upoznali veliki krug ljudi iz Trsta.
Trieštine. Oni su, veli nam Manuel, njihovi primarni gosti. Domaći dolaze, ali ne previše. Uglavnom za krizme jer su cijene pristojne. Za grupe je po cijeni od 120 kuna po osobi sve uključeno.
Ljetna rupa
Agroturizam Radešić je svjetlo dana ugledao 2006. godine. Ponuda je tada bila osjetno manja. Izbor se svodio na gulaš, gljive i šaruge kad je sezona, ombolo i kobasice na žaru i koja peka po narudžbi. Usmena predaja jedina je reklama obitelji Radešić. Iako su, kaže nam Manuel, ove godine na glavnoj cesti u Krasici izvjesili tendu kako bi ljude naveli na "pravi put". Najviše zbog toga što ljeti nema toliko posla kao u ostatku godine. Radešići najbolje posluju u jesen i na proljeće.
-Ljeti imamo rupu. Zato jer naši primarni gost, Trieštini, ne dolaze zbog gužve, i daleko smo od mora. Turisti koji dođu tu, teško nas nađu. Iako sada na internetu ima tih TripAdvisora i ostalog. Meni se iskreno taj sistem marketinga ne sviđa, priznaje nam Manuel. Bolje je od usta do usta, kaže.
Laganini. Bolje imati kompaktnog gosta. Jer kad dođu preko TripAdvisora, očekuju nešto sasvim drugačije od onog što mi pružamo.
Radešići sada već imaju stalne obožavatelje. S obzirom na to da prometa nema te da imaju manji
parkić za djecu, uglavnom se radi o obiteljskom điru. Tome je tako, nagađa Manuel, i zato što cijela njegova obitelj sudjeluje u radu. Svi su Radešići marljivi i predani poslu.
- Ne volimo se ulizivati. Profil gostiju koji dolazi k nama je jako opušten. Isto kao i mi. Dođu jesti i piti. Većina ne traži jelovnik, dođe, sjedne i pita nas što preporučujemo. Kao što sam rekao, tu smo svi jedna velika obitelj. Nema krinke, kaže.
Obilje tartufa
Gospođa koja sjeda za stol pokraj nas radoznalo sluša kako Manuel priča o domaćem vrtu kojeg njeguju roditelji. Došla je ovdje sasvim slučajno. Vidjela je natpis na cesti. Iako se već deset godina svaki dan vozi na relaciji Buje-Rijeka, nikada nije skrenula sporednom cesticom koja kroz maslinike vodi do Manuelovog agroturizma.
Niti njoj se, izgleda, ne žuri. Naručila je fuže s tartufima. Već nakon prvog zalogaja hvali obrok: "Odmah se osjeti da nije tartufata ili ulje od tartufa. Ovo su pravi tartufi. Iskreno, često jedem vani, ali nikada nisam vidjela ovoliku količinu tartufa u porciji", govori nam Antonia Tomić-Jurkić.
- Najviše se prodaju upravo fuži s tartufima ili pak fuži sa šugom od kokice, pripovijeda nam Manuel. Inače, on je lovac. Stoga svu divljač lovi sam u obližnjoj šumi.
- Meso od divljači radimo i na žaru. Najviše idu divlje svinje. Od ovih manjih, od 60 kila, napravimo kremenadle, stoje par dana u pacu, pa ih napravimo na žaru. Jako su, rekao bi vam moj prijatelj,
comoventi.
Manuel ne bi iz ponude izdvojio ništa posebno. Najbolje je, kaže, kad je veća grupa ljudi pa može
poslužiti od svega pomalo. Ali, kobasice su, dodaje, stvarno odlične. I vino je, dodali bismo, za pohvalu. Rade ga sami, od svog grožđa, i bijelo i crno. Od pića u ponudi manjka jedino pivo. Manuel čeka nekog lokalca da počne proizvoditi domaće.
Oslikani pladnjevi
Agroturizam Radešić u ponudi ima i široku paletu obroka za vegetarijance. "Ljeti su u ponudi lazanje od povrća, u proljeće punjene paprike s povrćem i krumpirom, povrće na žaru, juhe i salate". Vrt je odmah podno restorana. O njemu brinu roditelji. U mirovini su, ali na zemlji i dalje rade.
- Dođu u kontrolu, svakodnevno, priznaje nam Manuel kroz smijeh. Brat je zadužen za vinovu lozu i
maslinike te apartmane smještene pokraj ugostiteljskog objekta. Manuel sa suprugom vodi restoran, brine o peki i konobari.
Zidovi terase ukrašeni su oslikanim drvenim pladnjevima. Jednom godišnje obitelj Radešić pozove manje poznate slikare iz regije na višednevno druženje. Uz hranu i piće umjetnici slikaju po daskama za predjela. Ta djela potom ostavljaju obitelji Radešić na poklon. U takvom ambijentu, u sjeni krošnje velike smokve, za kraj smo se osladili kolačem. U ponudi su štrudla od jabuke, torta i tiramisu. Uz čašu domaćeg soka od bazge, odlučili smo se za ovo potonje i nismo požalili.
(Napisala i snimila Chiara BILIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
