NAJNOVIJE



ŽIVOTNA PRIČA: LJUPČE BOŠKOSKI

ON JE MAKEDONSKI MANDELA Deset je godina nevin robijao u Haagu, s Gotovinom i Miloševićem, a zatvaran je i u Makedoniji u montiranom procesu. Danas je specijalni savjetnik makedonskog premijera Zaeva i SRETNO ŽIVI U BALAMA, gdje s obitelji vodi Vilu Lav

| Autor: Robert FRANK
"Tuđmana sam, inače, jako cijenio i volio. Za mene, on je jedini pravi hrvatski predsjednik" (Milivoj MIJOŠEK)

Jedna makedonska parapolicijska postrojba tada je ušla u selo. Oni nisu bili pod mojom komandom već su bili u dogovoru s tadašnjim makedonskim predsjednikom Borisom Trajkovskim.

On im je rekao da uđu u selo i uspostave red, ali da se mene kao ministra unutarnjih poslova zaobiđe. Predsjednik Trajkovski je želio mene žrtvovati za šest, sedam albanskih žrtava, sa čime ja nisam imao nikakve veze. Upravo suprotno, s policijom kojom sam upravljao spriječio sam da u selu ne dođe do međuetničkog otvorenog sukoba i krvoprolića.

Nisam želio dopustiti da moji ljudi naprave odmazdu. S moje strane sve je napravljeno po pravilima, osveta se nije dogodila, a ja sam očekivao priznanje, prisjeća se Trajkovski događaja iz 2001. i sukoba s OVK, zbog kojeg je završio u Haagu

Ono što je Ljupče Boškoski proživio u svojih nepunih 60 godina, i više je nego dovoljno za snimanje filma u čiji se scenarij mimo njegovog života ne bi trebalo ubacivati ništa drugo. Njegov život je toliko sadržajan, prepun preokreta te suludih situacija da samo treba slijediti njegovu nit. Život Ljupče Boškoskog je triler nevjerojatnih zavrzlama i još luđih raspleta u kojem nakon mnogo zla ipak pobjeđuje dobro. No put je težak, posut preprekama, per aspera ad astra. Čovjek je, može se tako reći bez imalo pretjerivanja, makedonski Nelson Mandela.

Za svoju je državu odrobijao 10 godina. Nevin! Obje presude su potvrdile, nakon 3.500 dana po ćelijama Haaga i makedonskih zatvora, da je bio zatvoren nevin te da za ništa nije kriv. I lijepo mu je sudbina raspodijelila zatvorske dane - pola u Haagu, pola u svojoj, rodnoj Makedoniji. Dobro, otprilike pola godine više proveo je u makedonskom zatvoru tako da se potvrdi stara, ofucana, ali i istinita priča da nitko nikome ne može namjestiti priču koliko svoj svome. Tako je i on prošao: loše od tuđih, još gore kod svojih.

Ljupče Boškoski u ozbiljan život zakoračio je kao pravnik, bio je ministar unutarnjih poslova Makedonije, haški osuđenik, pa kandidat za makedonskog predsjednika kojeg se sustav brzo potrudio pretvoriti u makedonskog političkog zatvorenika. Srećom za njega, u mnogim preokretima kojima mu život obiluje, postoji jedna konstanta - istarske Bale. S obitelji je tu vlasnik prekrasnog OPG-a pod nazivom Vila Lav. Tu se, recimo, ženila i Severina. U Vili Lav je stalno veselo. Svadbe, zabave, gosti iz cijelog svijeta. Boškoski ovdje uživa, opušta se kroz rad s ljudima. Organizira posao, ali i poslužuje. I tako svaki vikend. Tjednom uglavnom odleti za Makedoniju. Opet joj se vraća, iako iza sebe, baš zbog nje, ima dva montirana sudska procesa. No dobro, sad je savjetnik makedonskog premijera Vlade Zorana Zaeva za razvoj i gospodarstvo. Stalno je na putu između Bala i Skopja. Cilj mu je pobratimiti Ohrid i Bale. Objasnit će da je Ohrid balkanski Jeruzalem s 365 crkava, grad u kojem su freske četvorice rimskih papa, što simbolizira jedinstvo kršćanstva. Bale s okolicom pak imaju puno crkava i vjerskih ostavština i po mišljenju Boškoskog su turističko čudo, ne samo hrvatsko, nego i europsko. Pojasnit će Boškoski kako sve ono što je ostvareno u Balama u kratkom vremenu, Ohrid po tim pitanjima želi slijediti...

Ovo je životna priča iznimno zanimljivog Makedonca koji se davno sa svojom obitelji skrasio u Balama. Istra i Hrvatska njegova su druga domovina već 45 godina

Od 1974.

U Istru i Bale dolazim od 1974. godine. Tata je u Makedoniji, odakle je došao raditi vodovod u Balama, imao privatnu građevinsku firmu s pedesetak zaposlenih. Dobro se sjećam tog vremena jer sam već imao 14 godina i jasnu sliku onoga što se događa. Sjećam se i da smo u Balama tada kupili malu kamenu prizemnu ruševinu do koje se moglo doći samo ako bi se put raskrčio. Mislili smo da je to bila štala u kojoj nitko nikada nije živio. No prilikom rekonstrukcije smo utvrdili da je pod ruševine, na kojem su bile velike kamene ploče, ustvari karakterističan za istarske kuće. Shvatili smo da je netko tu morao živjeti, a potvrdu smo dobili tek prije tri, četiri godine. U Bale je tada iz Argentine nakratko došla talijanska obitelj. Jedna gospođa iz te obitelji u 80-im godinama života tad nam je rekla da je ona 40-ih godina prošlog stoljeća živjela u toj kući, da su tu gdje je sada bazen imali svoj vrt, masline, voće, trešnje… Rekla nam je da je u kući živjela njena obitelj sa sedam djece i da joj je drago da je kuća opet puna života. Uglavnom, moj otac je imao plan: kad u Makedoniji ode u mirovinu, namjeravao se preseliti ovdje u Bale, kupiti ovce, raditi svoju proizvodnju sireva i prodavati ga turistima. Meni je to bilo nestvarno. Želio sam da radije kupimo kuću negdje na moru. No tata se nije dao. Njemu su Bale bile idealan izbor jer smo odavde samo par minuta udaljeni od mora, a mogli smo nesmetano raditi s ovcama. Moram priznati da je tata uspio u svojem planu. San mu se ispunio - u jednom trenutku smo preselili u Bale, imali smo 300 ovaca, proizvodili svoje sireve i prodavali ih turistima. Sve dok je tata bio živ, do 2002. godine, mi smo imali taj biznis. Ja sam već bio ministar unutarnjih poslova u Makedoniji, a tata je ovdje vodio naš posao. Štale za ovce bile su 300 metara odavde, gdje je sada Vila Lav. S vremenom, kad sam već žestoko ušao u politiku, a tata je umro, morali smo odustati od proizvodnje sira. Više nije bilo vremena i prioriteti su se promijenili.

 

Velika Makedonija

U Makedoniji sam u politiku ušao još 90. godine kad smo formirali VMRO-DPMNE s Ljubčom Georgievskim. Bio sam njen prvi međunarodni predstavnik. Kroz povijest, tradicija te stranke bila je da netko bude na takvoj funkciji. Sjećam se da smo 89. godine radili na političkom projektu rušenja Jugoslavije i stvaranja novih država. Surađivali smo s Franjom Tuđmanom, Markom Veselicom, Jevremom Brkovićem iz Crne Gore i Harisom Silajdžićem iz BiH. Radili smo protiv velikosrpskog ludila i već tada pomahnitalog Slobodana Miloševića. Nismo radili protiv srpskog naroda, no postavljali smo temelje borbe protiv opasne srpske politike. Početkom 90-ih u Makedoniji je protiv nas bio Kiro Gligorov i tamošnji SDP, Socijaldemokratska partija. S njima sam danas, eto, u koaliciji. VMRO-DPMNE je tada kao moja stranka i politički izbor živjela romantičarski, bili smo nacionalno osviješteni nadajući se da će Makedonija vratiti svoje izgubljene teritorije. No to su ipak bili samo nerealni snovi.

Kad smo 2001. imali konflikt u Makedoniji, koji je s krizom skoro eskalirao u građanski rat, bio sam ministar unutarnjih poslova. Srećom, Ohridskim sporazumom smo prebrodili krizu. No bila su to teška i napeta vremena kad smo nasuprot sebi imali kosovski OVK na čelu s Alijem Ahmetijem. Kritično je bilo u velikom dijelu Makedonije: od Gostivara i Šar planine te Kumanova pa do granice sa Srbijom i Kosovom. Sukob je bio refleksija srpsko-kosovskog rata. Mi smo tada primili preko 300 tisuća izbjeglica s Kosova i nismo ni sanjali da bi nam se kriza mogla prebaciti u Makedoniju. Naš teritorij je bio ugrožen, no uspjeli smo obraniti domovinu. Ubrzo smo, uz sve to što smo prošli, shvatili da ne možemo osvojiti niti jedno brdo, a kamoli vraćati davno izgubljene teritorije. Okrenuli smo se pragmi i takav sam pristup zdušno podržavao. Počeli smo graditi novi makedonski patriotizam. Kroz moje kasnije zatvorske godine i sve godine proganjanja shvatio sam da je naš novi patriotizam pokušaj zadržavanja što više Makedonaca u Makedoniji. Shvatio sam da je patriotizam da im se osiguraju radna mjesta i mogućnost da se bave privatnim poslovima te da od svog rada mogu živjeti, umjesto da se sanja velika država Makedonija.

Iskompleksirana Carla

Problemi s haškim sudom počeli su odmah nakon potpisivanja Ohridskog sporazuma i prekida sukoba Makedonaca i Albanaca s Kosova, koje je predstavljao vođa OVK, Oslobodilačke vojske Kosova, Ali Ahmeti, s kojim sada, gotovo 20 godina od tih događaja, imam korektne odnose. Koliko je politika luda i nepredvidiva, koliko se često ipak dogode situacije koje ti se čine nezamislive, govori i to da smo sada, preko makedonskog SDP-a, u neformalnoj koaliciji. To je ta pragma u politici, to možda nije uobičajeno i uvijek prihvatljivo, ali se događa i treba to poštivati kad su viši interesi u pitanju. Pravi problemi s haškim sudom vezani su i počeli su s jednim događajem u skopskoj crnoj gori, u selu koje se zove Ljuboten. Tamo se 2001. godine, samo tri dana prije potpisivanja Ohridskog sporazuma, dogodio jedan strašan događaj. Iz zasjede je ubijeno deset pripadnika redovne makedonske vojske. Ubili su ih pripadnici OVK. Onda je naša vojska povela akciju protiv njih, a ja sam kao ministar unutarnjih poslova morao osigurati da se nakon završetka te akcije naši ljudi, Makedonci, u znak revolta ne osvete tamošnjim Albancima. U tijeku akcije naše vojske protiv pripadnika OVK bilo je nekoliko kolateralnih žrtava, čak je i jedno dijete stradalo u bombardiranju, no to nije imalo veze sa mnom jer se radilo o klasičnom vojnom sukobu. No jedna makedonska parapolicijska postrojba tada je ušla u selo. Oni nisu bili pod mojom komandom već su bili u dogovoru s tadašnjim makedonskim predsjednikom Borisom Trajkovskim. On im je rekao da uđu u selo i uspostave red, ali da se mene kao ministra unutarnjih poslova zaobiđe. Predsjednik Trajkovski je želio mene žrtvovati za šest, sedam albanskih žrtava, sa čime ja nisam imao nikakve veze. Upravo suprotno, s policijom kojom sam upravljao spriječio sam da u selu ne dođe do međuetničkog otvorenog sukoba i krvoprolića. Nisam želio dopustiti da moji ljudi naprave odmazdu. S moje strane sve je napravljeno po pravilima, osveta se nije dogodila, a ja sam očekivao priznanje.

Obzirom da sam u to vrijeme u Makedoniji imao političku snagu i popularnost, često sam putovao van države. Na aerodromu u Cirihu sretnem tako Carlu Del Ponte. Kaže ona meni da će me, ako se ne prestanem baviti politikom, u Haagu optužiti za ratne zločine! Gledam je u čudu i ne mogu vjerovati što ta žena priča! Kakav Haag, kakva optužnica! Rekao sam joj da može optužiti nekog drugog u Makedoniji, a mene nema za što. Čak sam se našalio, onako u prolazu, u toj minuti-dvije razgovora s nogu, da ako me želi dovesti u Haag jer sam šarmantan, za to nema potrebe. U prijevodu, zezajući se rekao sam joj da nije moj tip žene i da kod mene nema šanse. Ona je, nažalost, iskompleksirana žena, umišljena da je svjetska tužiteljica. Bila je u nekom svom ludom filmu i bogami - optužila me! Optužila me za nebuloze, neodgovorno i neargumentirano, kao da smo na divljem zapadu prije 150 godina! Na mene je išla doslovno silom, optužnica je bila tragikomična, puna rupa i nepostojanja dokaza, ali sam zbog nje završio u Haagu, i to na 4 i pol godine! Završilo je oslobađajućom presudom za mene: i to i prvostupanjskom i drugostupanjskom. Dakle, ni trunke sumnje nije ostalo u moje poštenje i ispravnost mojih odluka dok sam bio ministar unutarnjih poslova Makedonije, ali sam svejedno zbog te žene gotovo 1.800 dana proveo u haškom zatvoru. Do danas mi nije jasno zašto me optužila. Možda je politički insistirala na reciprocitetu. Tada su, naime, u Haagu završila četiri Albanca, pa je zbog pariteta trebalo zatvoriti i optužiti jednog Makedonca. Ne znam, ne isključujem da je ona i tako funkcionirala. No Albance su brzo pustili, zbog amnestije, a ja sam ostao u Haagu. Iz ove sadašnje perspektive mogu odgovorno reći da je ona bila tendenciozna i da je svoj rad jako politizirala. U vrijeme kad je ona 2002. godine očito pripremala optužnicu protiv mene, u nekoliko smo se navrata vidjeli u Skopju. Mislio sam da ona dolazi zbog stvarno problematičnih osoba i zbog definitivno počinjenih zločina. Bio sam uvjeren da se zato nalazimo, a kad ono…. Nitko za ništa nije kriv nego ja! Uglavnom, najprije sam po nalogu haškog suda osam mjeseci bio u zatvoru u Hrvatskoj, a onda sam 2005. završio u Haagu. Tek 2010. sam pravomoćno oslobođen svega što mi se stavljalo na teret. Ti haški dani, iz perspektive čovjeka koji je svjestan svoje nevinosti, nimalo nisu jednostavni ni laki. Kad sam imao prvi susret s direktorom zatvora, insistirao sam da ne budem u istom krilu sa Slobodanom Miloševićem. Godinama sam ga predstavljao balkanskim krvnikom, čak sam napisao i knjigu gdje ga tako nazivam. Rekao sam direktoru zatvora da će biti jako neugodno ukoliko Milošević i ja budemo zajedno. Direktor mi je rekao da ovdje nemamo priliku birati s kime ćemo biti, da smo upućeni jedni na druge te da to shvatim kao realnost. Tako sam završio u istom krilu zatvora kao Milošević. Drugi dan po dolasku u Haag nije bilo druge nego ga upoznati. Tad sam kompletirao sve vođe: Tuđmana i Izetbegovića sam znao dok smo pripremali rušenje Jugoslavije, a sada sam, eto, morao upoznati i Miloševića. Tuđmana sam, inače, jako cijenio i volio. Za mene, on je jedini pravi hrvatski predsjednik.

Miloševićevi savjeti

Onako, gledano s ljudske strane, izoliran od politike, Milošević je nesporno u sebi imao nešto intelektualno. Sugerirao mi je da čitam klasike svjetske književnosti, Dostojevskog i Tolstoja. Znao bi reći da je jedna dimenzija njihovih djela kad ih kao gimnazijalac čitaš za ocjenu, a druga kad se tih knjiga uhvatiš u zrelijim godinama. Velika je razlika čitati Braću Karamazove s 18 ili 45 godina. Milošević je imao dosta dobrih sugestija. Živjeli smo zajedno, otvarali razne teme, ali smo ratne zaobilazili. Ipak, jednom sam ga pitao zašto me stavio na svoju crnu listu pa nisam mogao prolaziti Srbijom, što mi je znalo otežavati putovanja, a on mi je rekao da to nije napravio on, nego njegove službe. I onda mi je, ljutito, odbrusio: "Znam da si me nazivao balkanskim kasapinom!" Ne, nisam, odgovorio sam mu: "Nazivao sam te balkanskim krvnikom, a ne kasapinom". Tad sam mu poklonio tu svoju knjigu koju je pročitao za jednu noć. No nismo o tome raspravljali. Njega, inače, dugo vremena nitko nije posjećivao. Očekivao je da će mu doći unuk Marko, ali se to nije događalo. Tu zadnju večer, prije nego će umrijeti, sjećam se da su on i Tuta Naletilić spremali neki, kako je Slobo rekao, srpski specijalitet s palentom i slaninom. Insistirao je da to probam, da vidim kako su to dobro pripremili. OK, pristao sam. Tu večer sam mu vidio suze u očima. Pokazivao mi je neke slike koje je nacrtao njegov unuk Marko. Bile su zalijepljene na zidu ćelije. Na Miloševiću se tada vidjelo da napušten od obitelji strašno pati. Sredinom tog mjeseca unuk mu je konačno trebao doći u posjet i tome se veselio. Čak je, u toj nekoj obiteljskoj dimenziji, znao pokazati da je čovjek i da ima nekakvu emociju, no u politici je bio monstrum. Dulje vrijeme prije smrti žalio se na bolove u prsima i glavi. Tu večer je bio izrazito depresivan, potišten i tužan. Nije bio dobro. Nikad ga nisam vidio takvog. Drugog jutra bio je mrtav. Upravo sam ja, tako je ispalo, bio njegov zadnji kontakt sa svijetom.

 

Heroj Gotovina

Jako dobar kontakt imao sam s generalom Gotovinom, pravim hrvatskim herojem. Zajedno smo igrali nogomet, ručali, kuhali, razgovarali i družili se. Živjeli smo u istom prostoru. Gotovini sam sugerirao da mu žalbu na prvostupanjsku presudu pripremi moj švicarski odvjetnik Guenael Mettraux koji je mene izvukao. On je doktorirao zapovjednu odgovornost i jedan je od najvećih svjetskih eksperata za to. Gotovina je u haškom zatvoru bio čvrst, kakvog ga se opravdano i doživljava. Rastanak nam je bio tužan. Kad ti odlaziš, a netko drag ti ostaje, nije ti drago. Osjećaš neku grižnju savjesti kao da si ti kriv što on mora još ostati, i ne zna se kad će i hoće li ikada izaći na slobodu. U mom bloku u kojem sam živio bio sam s Gotovinom, Tutom i Miloševićem. Bili su tu i neki srpski generali. Prisiljen si sa svima imati određene kontakte. No s Gotovinom je to bilo nešto sasvim drugačije. Učio me crtati. On je genijalac, kako je samo crtao portrete… Pokazivao mi je kako se to radi na platnu. Ja sam u jednom razdoblju radio plavu fazu od Picassa, no Modigliani mi je bio posebna inspiracija. Napravio sam preko 100 crteža koji nemaju umjetničku, ali zato imaju emotivnu vrijednost. U toj borbi sa samim sobom i s vremenom koje je svakom robijašu najveći neprijatelj - ja sam crtao. Ako pobijediš vrijeme, izlaziš iz zatvora kao pobjednik. U suprotnom, možeš i izaći, ali si gubitnik. Zamislite da vas netko na samo deset dana negdje zatoči i samo vas to kratko vrijeme ograniči u kretanju. To je da poludiš. A ja sam tako proveo četiri i pol godine u Haagu i još pet i pol godina zatvora u Makedoniji zbog nečije nečiste savjesti. Dok sam bio u Haagu moram priznati da sam pomišljao da nikada neću izaći. Postaviš si to kao realnost i neminovnost. Pa ako izađeš - odlično. Ali pripremaš se da ostaješ dugo, jako dugo, možda i zauvijek…   Borba s vremenom je tvoj ispit života. Ne postoji ljudsko biće koje u svakodnevnom životu nema oscilacija. Možete misliti kako je onda u zatvoru. Padaš i dižeš se. Problem je kad osjećaš da si nevin. U redu, to misli svaki robijaš, ali ako si stvarno i pravedno uvjeren u to, onda ti je nevjerojatno teško biti u zatvoru. Ali ima neka jaka sila, jača od nas, koja će nevinome pomoći da pravda pobjedi. To je istina.

 

Novo ime je dobro

 

Nakon što sam kao nevin pušten iz Haaga, vratio sam se u Makedoniju i 2009. godine kandidirao za predsjednika. Napustio sam svoju dotadašnju stranku VMRO-DPMNE i formirao svoju stranku Ujedinjeni za Makedoniju. Žestoko sam napao tadašnji makedonski režim na čelu s Nikolom Gruevskim, kandidirao se za predsjednika i bio treći. Ukrali su mi dovoljno glasova da ne uđem u drugi krug. Obzirom da sam vrlo negativno, ali argumentirano krenuo govoriti istinu o ljudima koji su tada vodili Makedoniju, oni su mi uzvratili izmišljenom optužnicom za nelegalno financiranje stranke. Jedini sam u povijesti Makedonije zbog toga optužen, zatvoren i osuđen. Dok sam bio na odsluženju petogodišnje zatvorske kazne, namještali su mi nove montirane optužnice. I tako je bilo sve do 2015. kad je u medijima konačno počela izlaziti istina. Postalo je jasno što mi se sve montiralo kako bi me suparnici politički kompromitirali i eliminirali. Sad se protiv mojih progonitelja, među kojima je i šef tajne policije, vode postupci. U zatvoru sam bio punih pet godina i bez prava da izađem samo na jedan dan. Dok sam bio zatvoren nad mnom su provodili teško zlostavljanje. Davali su mi lijekove koje sam morao pred njima piti. Htjeli su kod mene stvoriti ovisnost. Spasio me odlazak na održavanje kazne u drugi zatvor. Dok te u Haagu nitko ne percipira kao nekog heroja ili zločinca, u makedonskom zatvoru percipiran sam kao nacionalni heroj. Ljudi su me podržavali, ali unatoč tome nije bilo jednostavno. Najviše je boljelo što su me prodali moji. Kad te nagazi neka Carla Del Ponte, to nekako preživiš, pomiriš se s time. No kad te prodaju tvoji, tvoja država za koju si nevin robijao u Haagu, onda je to druga priča i baš zato to nije lako. Činjenica da sam sada specijalni savjetnik makedonskog predsjednika Zaeva još je jedan dokaz koliko je život nepredvidiv.

Moram priznati da sam s godinama politički evoluirao. Shvatio sam da naš novi naziv Sjeverna država Makedonija, što smo sada postali, znači konačni razlaz s onom nesretnom kovanicom "bivša jugoslavenska republika Makedonija". S tim dodatkom "Sjeverna" mi nismo izgubili identitet, a takvo razmišljanje je jeftina politička fraza. Sad, kad smo konačno razriješili pitanje imena, s velikim napadima na oba premijera koji su postigli dogovor, a to je Zaev u Makedoniji i Tsipras u Grčkoj, korak smo bliže euroatlantskim integracijama. Naravno da sam od velikih "makedonskih patriota" doživio napade, no za razliku od njih svjestan sam da je propalo puno država i imperija, a da ne bi mogla i jedna Makedonija… U životu treba biti realan…


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini
Webcams provided by webcams.travel add a webcam