Za svoje godine nevjerojatno vitalan, Ivan Mišković Brk, 98-godišnji general pukovnik vojske bivše države prisjeća se svakog detalja svog sadržajem i događajima i više nego bogatog života. Uoči stogodišnjice završava knjigu na čijem rukopisu radi već dulje vrijeme, no moždani mu je udar, priznaje, usporio pisanje. Nevjerojatna lakoća komuniciranja samo je na trenutke otežana jedva vidljivim, ali ipak prisutnim posljedicama moždanog udara. Bez obzira na to, puna je dva sata, u svom jednostavnom stanu u jednom pulskom neboderu gdje inače živi, koncentrirano i otvoreno prepričao svoj život. Njegova ispovijest je fascinantna. Razotkrivajuća.

Tajne koje prepričava iz samog vrha bivše države su složene. Dok govori, ponekad krajnje oprezno, važući svaku izgovorenu riječ, na trenutke se može osjetiti opasnost koja ga je pratila čitavu njegovu karijeru. Posebno dok je bio oko Tita koji ga je, na zgražanje i nezadovoljstvo mnogih političkih struktura, imenovao, kako se to onda zvalo, specijalnim savjetnikom za bezbjednost. Takva povlaštena pozicija podrazumijevala je veliku moć, ali i odgovornost. Iako on to neće baš tako prikazati, život s Titom i oko Tita bio je kao hod po minskom polju. Moglo se nastradati zbog mnogočega i u svakom trenutku. Svjedok i akter povijesnih događaja, Istranin porijeklom, dušom i srcem, general Ivan Mišković Brk, bez bilješki ili natuknica, u dahu je, samo s malim, tek povremenim pauzama, objasnio puno toga. Možda malo nenovinarski, tekst o njemu ne započinjemo s onim najvažnijim i najzanimljivijim, kad je u predratnom i (po)ratnom razdoblju ispisivao povijest bivše države. Priču, nasuprot tome, prenosimo baš onako kako je tekla, od samog početka?

Istranin i antifašist

"Rođen sam tu, u blizini, u Premanturi 1920. godine. No već s mojih deset mjeseci morali smo otići odavde. Otac Mate, majka Ana, brat Milan, sestra Ana i ja pobjegli smo u Kraljevinu SHS, u Zagreb. Otac je, naime, bio zadnji tajnik Hrvatske čitaonice u Premanturi, ugledan i napredan čovjek, Hrvat. Bježali smo poslije Londonskog ugovora, očekujući jačanje već prisutnih talijanskih fašističkih snaga u Istri. Ocu je prijetilo da će ga deportirati u logor na Sardiniju i nije bilo izbora nego sve napustiti i otići. U Zagrebu je bio prihvatni logor, no ubrzo smo završili u Slavonskom brodu, gdje je otac zidao crkvu i zaradio novce kojima je 1922. godine za nas sagradio kuću. Do poslije Drugog svjetskog rata živio sam u Slavoniji, tako da sam naturalizirani Slavonac, ali sam u duši Istranin. I da, antifašist sam. A postao sam to, htio ne htio, još prije prve godine života, još dok sam bio beba, kad smo pobjegli od Talijana i njihovog fašizma. Kao što sam bio i ostao Istranin, tako sam bio i ostao antifašist. Obje su vrijednosti i oba identiteta duboko usađena u mene. Sjećam se da je život u Brodu bio težak, surov, no otac je bio pragmatičan. Zarađivao je kao zidar, ali se zaposlio i na željeznici na održavanju pruga. Kupio je i dva hektara zemlje koju smo obrađivali i to nas je spašavalo da preživimo. Osjećalo se da se približavaju teške godine. Na 1. maj 1935. godine uhapšen je moj brat Milan, kao maturant s tek 17 godina i 5 mjeseci. Bio je među najboljim učenicima brodske gimnazije, a uhapšen je zbog letaka koje su bacali. Imali su ispisane parole poput "Živio 1. maj, živjela revolucija", "Dolje krvavi Jeftić" i

"Živjela slobodna Hrvatska". Povod za parolu "krvavi Jeftić" bilo je smaknuće takozvanih sibinjskih žrtava, 35 neposredno prije toga pobijenih ljudi u mjestu Sibinj kraj Slavonskog broda. Uglavnom, njih devet među kojima je bio i moj brat je uhapšeno i prebačeno iz Broda u Požegu. Prethodno su premlaćeni. Prizor kad su ga krvavog doveli na pretres kuće bio je jeziv. Kao mlađi maloljetnik dobio je maksimalnih godinu i pol zatvora. Odležao je godinu dana, istjeran je iz svih škola u državi, bez prava na polaganje mature. Dok je bio u zatvoru, posjećivao sam ga. Odlukom SKOJ-a i Partije, a da toga nisam ni bio svjestan, prenosio sam ne samo hranu nego i određene poruke. Nisam shvaćao da sudjelujem u važnoj partijskoj akciji za koju su mi naknadno rekli da je dobro odrađena.

Tada, s 15 godina, postao sam kandidat za člana SKOJ-a u koji sam primljen već u 16-oj. Neposredno nakon napada Njemačke u travnju 1941. Partija me postavila na mjesto Sekretara okružnog komiteta SKOJ-a za vrijeme okupacije Jugoslavije. Već sam imao 4 godine ilegalnog rada te veliko iskustvo u radu s gimnazijskom i radničkom omladinom. Ilegalan rad je imao svoja pravila: ništa ne pitaš, radiš i znaš samo ono što ti se kaže. Vladala su pravila konspiracije, a da bi se znali ponašati, prolazili smo razne tečajeve".

Rom Albin Nikolić

"Od kapitulacije Jugoslavije u travnju do napada Njemačke na Rusiju u lipnju pripremali smo se za oružani sukob. U lipnju 1941. održana je u Slavonskom brodu Okružna SKOJ-evska konferencija na kojoj je bilo nas 30 SKOJ-evaca. Održana je i Okružna konferencija Partije na kojoj je bio i Sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Rade Končar. Dok je govorio, prišao sam mu i diskretno šapnuo: "Napadnuta je Rusija". Bio je to 22. lipnja 1941.

Započela je njemačka ofanziva na Rusiju - operacija Barbarossa. Končar nam je tada rekao: "Od ovog trenutka stupamo u oružanu borbu, ne spavajte kod kuće i čuvajte se da ne budete uhapšeni". Znali smo da krećemo u konačni obračun s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom. Po planu, grupa SKOJ-evaca u kojoj sam i ja bio zaposlila se na popravljanju mosta između Slavonskog i Bosanskog broda. Stalno smo, većim ili manjim akcijama, sabotirali njemačku gradnju, posebno na željeznici, ali i gdje god se to moglo. Cilj je bio uništavati neprijateljske snage, slabiti im moć i smanjivati im moral. Praktično od tog dana kad nam se Končar obratio bio sam u partizanima.

Vjerovali smo da će rat trajati kratko i da će Rusija brzo pobijediti Njemačku. O kako smo se samo grdno prevarili! Braća Milan i Branko i ja sve smo četiri godine rata proveli u partizanima, boreći se po cijeloj Slavoniji. Za mene su to bile četiri najteže i najljepše godine života. Gledao sam smrti puno puta u oči. Oko mene su ginuli. U jednom napadu njemačkih aviona u proljeće 1943. u kotaru Slavonska Požega bomba koja je pala na kuću doslovno me iz nje izbacila. Trčao sam, ništa ne osjećajući. Izvukao sam se iz pogibeljne situacije, no stradao mi je centralni živac i leđa. Oslabljen, neishranjen, uskoro sam dobio pjegavi tifus. Noge su mi potpuno otkazale. To je strašna bolest koja napada moždani sustav. Čovjek ne zna što radi i deset dana nisam znao za sebe. Svih deset dana na svojim me leđima nosio Rom Albin Nikolić, bjegunac iz Jasenovca kojem su u logoru, pred njim potpuno bespomoćnim, ubili ženu i dvoje djece od 4 i 7 godina. Nikolić je bio strašan borac, nevjerojatan, gotovo polulud. Zbog osobne tragedije koju je prošao ničega se nije bojao. U jednom napadu osobno je teškim mitraljezom, ispucajući u njih sve metke, sam pobio dvadeset neprijateljskih vojnika! Poginuo je kao politički komesar čete 1944. godine. Taj čovjek mi je spasio život, ali posljedice pjegavog tifusa i avionskog bombardiranja bile su tolike da više nisam mogao sudjelovati u borbama na prvoj liniji, pa sam postao politički komesar i počeo sam se baviti obavještajnim radom."

Brat i Ivica Račan

"Boreći se protiv okupatora, Nijemaca i NDH, naš je život imao smisao. Boreći se za ono u što smo vjerovali, disali smo punim plućima. U okolici Voćina stvorili smo slobodni teritorij. Nijemci su pokretali ofanzive i osvajali to područje, a mi bi se nakon toga uporno vraćali. Čekali smo ih u zasjedama, pucalo se na sve strane, ubijali smo ih, kao i oni nas. S vremenom smo u Slavoniji imali oko 10 tisuća naših vojnika raspoređenih u 3 divizije, 6 partizanskih odreda i jedan korpus. U ono vrijeme golema sila, no imali smo i goleme gubitke. Završetak rata dočekao sam na dužnosti Načelnika OZN-e 3. Armije u Novom Sadu. Trebalo se izjasniti što sada želimo, gdje se vidimo, kakvi su nam planovi za budućnost. Kako sam prije rata već upisao studij prava, i već sam bio intelektualac unatoč svim teškim ratnim zbivanjima, želio sam taj studij nastaviti i završiti. Odjednom, zove me šef kabineta svemoćnog Aleksandra Rankovića. Kaže: "Hitno u Beograd". Nije mi se to sviđalo. Pitao sam se što me sad taj zove, što sam sad zgriješio. Nije bilo izbora nego u Beograd. Ulazim u njegov kabinet. On se ne diže sa stolice, ne diže ni glavu. Samo kaže: "A ti si taj koji želi studirati?" Pitao je i odmah nastavio: "Ne dolazi u obzir. Trebaju nam kadrovi, a mi ih nemamo. Zato nemoj ni pomisliti na studij". Shvatio sam poruku. Nisam imao izbora. Krenuo sam i završio vojne škole i ostao u vojsci sve do 1980. kad sam umirovljen kao general-pukovnik.

Dvije godine prije toga, 1978., dogodila se strašna tragedija. Imali smo sastanak u Slavonskom brodu oko godišnjice smrti Đure Salaja. U dva sata po noći zazvonio mi je telefon. Znao sam da nešto nije u redu. Poginuo je moj brat Milan, bivši član predsjedništva Jugoslavije i savezni sekretar unutarnjih poslova. Neki Turčin, gastarbajter koji se vozio iz Njemačke put svoje domovine, vozio je autom ispred njih. Izgubio je kontrolu i udario u kamion čija se prikolica od snage tog udara odvojila i udarila u auto. Moj brat je poginuo na licu mjesta, kao i Franjo Sertić. U autu je bio i Ivica Račan koji je bio ozlijeđen, ali živ. Obzirom da se smrt mog brata počela mistificirati i dovoditi u pitanje ono što se stvarno dogodilo, sve sam odlučio detaljno istražiti. Zaključak je bio jasan - nepažnja Turčina dovela je do smrtonosne nesreće." . (Robert FRANK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• "GENERAL IZ PREMANTURE" IVANA MIŠKOVIĆA-BRKA I ANDREJA BADERA: Knjiga sa stenogramima Titovih misli koji nikad nisu objavljeni danas predstavljena u Premanturi