Dvadeset i pet godina prošlo je otkako je zadnji pričuvnik demobiliziran iz sastava 35. Inženjerijske bojne, postrojbe koja je tijekom Domovinskog rata aktivno sudjelovala u obrambenim aktivnostima na području Ličko-senjske županije odnosno Zbornog područja Gospić. Iako se rijetko javno eksponiraju, njihove zadaće u Domovinskom ratu bile su vitalne za normalno funkcioniranje infrastrukture i ostalih potreba postrojbi koje su bile na prvoj crti bojišnice.

Ova postrojba je ustrojena u lipnju 1993. godine u Puli, te se popunjavala pričuvnim sastavom iz cijele Istarske županije. Od osnutka, pa do 30. lipnja 1996. izvršavala je zapovjedne zadaće prvenstveno na ličkoj bojišnici, a aktivno je sudjelovala i u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Nebojša Šverko.

Nakon VRO Oluja, postrojba je bila zadužena na poslovima razminiranja i saniranja terena, a nakon izvršenih zadaća se vraća u Pulu da bi se tijekom 2002. godine ponovno vratila u Gospić te u mirnodopskom vremenu pomagala u uređenju prometnica na području Like i Gorskog kotara.

Selektivan izbor

Danas su pripadnici ove postrojbe okupljeni u Udruzi branitelja Klub 35. Inženjerijske bojne Hrvatske vojske, koja ima sjedište u Puli, a o povijesnom putu ove postrojbe razgovarali smo s njenim pripadnicima, ratnim zapovjednikom Davorom Pavelićem, Dariom Blaškovićem i Serđom Krizmanom.

- U lipnju 1993. godine postrojba je oformljena, te su svi pričuvni pripadnici za formiranje ove postrojbe bili su mobilizirani s područja cijele Istre kao i radni strojevi koje su koristili u izvršenju primljenih zadaća. Imali smo džentlemenski dogovor s uredima za obranu da ljudi koji su se bavili inženjerskim poslovima ili su pak upravljali kamionima i strojevima i u civilnom sektoru, da s istim strojem s kojim su radili u mirnodopskim uvjetima dođu u našu postrojbu, jer su bolje poznavali rad na tim strojevima. Naravno, izbor ljudi je bio vrlo selektivan i po njihovom dolasku u postrojbu radila se intenzivna obuka.

Zapovjedništvo nam je cijelo vrijeme bilo u Puli, no to je bilo samo u administrativnom svojstvu, jer su sve zadaće se obavljale pretežito na teritoriju ličkog ratišta, ali smo radili i na ostatku teritorija Republike Hrvatske gdje je bilo potrebe za našom stručnom pomoći - nama nije forte u broju vojnika, već u stručnom dijelu, između ostalog rada s minskim sredstvima ili mehanizacijom, gdje smo gradili puteve i raznu infrastrukturu koja se koristila u pripremama za razne operacije, poput utvrđivanja položaja, tenkova, izradu zapovjednih mjesta i drugog, kaže Pavelić.

Iako ljudstvom nisu bili jako brojni, 35. Inženjerijska bojna neophodna je bila za sve ratne operacije tih godina - kako su postrojbe mijenjale položaje na ratištu, prethodno bi pripadnici 35. Inženjerijske bojne utvrdili položaje i osigurali sve što je potrebno za funkcioniranje.

- Od 1993. do 1996. godine imali smo više od 600 ljudi, što uključuje i pričuvni sastav, koji su prošli kroz našu postrojbu. S time da nam je 50-ak ljudi bio djelatni sastav postrojbe, svojevrsna jezgra koja je bila stalno zaposlena i prisutna, a pričuvu smo mijenjali sukladno potrebama i u dogovoru s upravama. Bez obzira što nam je administrativno sjedište i mjesto gdje je postrojba formirala Pula, postrojbu su popunjavali ljudi iz svih ureda obrane iz cijele Istre, te je to bilo organizirano po specijalističkim VES-ovima ljudi koji su dolazili kod nas. Svaki grad i Ured za obranu iz cijele Istre - Pula, Poreč, Pazin, Rovinj, Umag, Buzet, Labin… je davao svoj dio postrojbe, i to se ciklički mijenjalo. Pred kraj rada imali smo i dio ročnika, također iz Istre, koji su obavljali dio poslova dok se postrojba nije ugasila.

Valja napomenuti i da je odaziv na mobilizacije bio među najvećim postocima u Hrvatskoj - nije bilo neodazivanja, stoga mi je posebno značajno što su oni se odazvali zakonskoj obavezi, i svi su se živi vratili kući - a to je upravo ono što smatram najvažnijim - da, iako smo bili na prvoj crti bojišnice, nemamo nijednog poginulog pripadnika 35. Inženjerijske bojne, samo jedno teško ranjavanje, i meni osobno, kao zapovjedniku, to je izuzetno važno.

Mobilizacija morskim putem

Mobilizacija je bila 9. rujna 1993., te je odlučeno je da je puno sigurnije i brže zbog prijevoza tako velikog broja strojeva, da na ratište, što je nije uobičajeno, idemo trajektom Jadrolinije - krenuli smo noću, te se ujutro iskrcali u Lukovo Šugarje, nakon čega je kamionskim prikolicama "labudicama" prebačena cijela postrojba, osoblje i tehnika, na ličko bojište.

Prvo postrojavanje je bilo u kamenolomu Podoštra, te je postrojba odmah počela s izvođenjem radova i održavanjem crte bojišnice na cijelom ličkom području, kaže Pavelić.

U počecima, 35. Inženjerijska bojna radila je pretežno na održavanju i probijanju putova, uglavnom na neprohodnom šumskom terenu, za potrebe postrojbi koje su boravile na toj bojišnici te su putovi bili neophodni za komunikaciju i obavljanje zadaća.

Zadaće su se s vremenom povećavale i postajale složenije - pa bi nakon probijanja putova, utvrđivali topničke i tenkovske položaje postrojbi koje su boravile na ličkom ratištu - jer, topovi su trebali biti u zaklonu da ne bi bili vidljiva, laka meta. Kako su se postrojbe kretale, tako su istarski inženjerci pripremali teren za njih.

- Radili smo i na ispomoći postrojbama u miniranju i razminiranju - zaprečavanju prostora minsko-eksplozivnim sredstvima, kao i razminiranju minsko-eksplozivnih sredstava na koje smo nailazili na teritoriju gdje su prethodno bile neprijateljske snage. Problem je bio što bi često nailazili na dosta nestručno postavljene mine, bez ikakvih pisanih zapisnika, i onda je njihovo uklanjanje bilo dosta problematično - jer mine se obično postavljaju po pravilima struke, no često to nije bio slučaj.

Bljesak i Oluja

"Pionirski" dio postrojbe, koji se bavi miniranjem, razminiranjem i radom s minsko-eksplozivnim sredstvima, su te stvari čistili, skidali i otvarali prolaze ili zapriječavali ispred nekih postrojbi koje nisu imale toliko stručnog i educiranog ljudstva da to mogu napraviti s potrebnom dozom sigurnosti.

Kako se odvijala koja operacija, naš najveći angažman je bio upravo u tim "mini" operacijama pripreme i razminiranja nakon zauzimanja položaja, jer upravo u tome je bila naša specijalnost, kaže Pavelić.

Valja napomenuti da je 35. Inženjerijska bojna bila jedina takva specijalistička postrojba pod ingerencijom Zbornog područja Gospić - svaka je postrojba je u svom sastavu imala manju postrojbu inženjerijske specijalnosti i mali broj tako obučenih inženjeraca. No to su bile snage koje svojim obimom, znanjem i sredstvima kojima su raspolagale nisu stigle izvršiti sve specijalističke zadaće koje su se pred pojedine postrojbe nametale, tako da je angažman 35. inženjerijske bojne uvijek bio na težištu djelovanja i glavnim pravcima kretanja naših snaga kao i pružanju pomoći drugim postrojbama.

- Svaki angažman postrojbe bio je vezan za mikro akcije, no i za veće, pa primjerice kad je bio Bljesak - mi nismo direktno učestvovali u Bljesku, no sve hrvatske postrojbe su provodile pripremne akcije da se ne bi slučajno desio proboj na tom teritoriju, pa smo tako tijekom operacije Bljesak imali izrazito veliki angažman u ljudstvu i tehnici a to nam je bila dobra priprema i uvertira za Oluju.

U Bljesku smo morali stajati i biti pripravni, unatoč žestokoj pucnjavi s neprijateljske strane, i upravo tada se desilo ranjavanje jednog člana naše postrojbe kojeg je pri izradi obrambenih položaja nažalost stradao od minobacača, kaže Pavelić.

Nakon postrojavanja u kamenolomu Podoštra, prvo mjesto na koje je postrojba bila smještena su Baške Oštarije, a sukladno potrebama za djelovanje na drugim terenima, postrojba se disperzirala na više mjesta. Tako su neko vrijeme radili na Kapeli na Otočkom području a bili smješteni u Križpolju; također, dio postrojbe je bio smješten u Ramljanima, a kako se postrojba kretala, bili su smješteni u Rizvanuši, Brušanima, u Tvornici baterija Gospić… i s tih mjesta se krenulo u operaciju Oluja, te se položaj postrojbe mijenjao kako se pomicala crta bojišnice, tako da su bili smješteni u Udbini, Donjem Lapcu, Korenici…

- U Oluji je postrojba bila na aktivnoj ispomoći na svim pravcima na kojima su djelovale sve postrojbe iz Zbornog područja Gospić.

Vlak slobode

Po završenoj Oluji, učestvovali smo u čišćenju terena, najprije s mehanizacijom jer je puno objekata bilo razoreno, te je trebalo sanirati objekte i osposobiti mjesta za opskrbu vodom, strujom i općenito za rad. Primjerice, u našoj postrojbi imali smo Buzećane koji su radili u Vodovodu, pa je Istarski vodovod dao materijal i oni su to sve ugradili i sanirali taj dio vodovoda u Udbini, da bi se život vratio u normalu, kaže Pavelić.

Nakon početnog razdoblja gdje se saniralo neophodno, postrojba je učestvovala u razminiranju željezničke pruge, kojom je povijesnog 26. kolovoza 1995. godine, dvadesetak dana poslije operacije Oluje, prošao Vlak slobode - željeznička kompozicija od 21 vagona, kojom je simbolično ponovno uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita. U tom povijesnom vlaku bili su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i mnogi državni dužnosnici, kao i prognanici s dotad okupiranih područja te kulturni i javni djelatnici.

- Nakon toga postrojba ostaje na oslobođenom teritoriju, i čisti teren od minskih sredstava - prvenstveno trasa dalekovoda, kao i minskih polja - kako naših, kao i minskih polja koje je postavio neprijatelj, prvenstveno u blizini naseljenih mjesta i kuća, u koje su se ljudi počeli vraćati. Taj posao smo završili 30. lipnja 1996., kada je zadnji pričuvnik demobiliziran iz sastava 35. Inženjerijske bojne. Po povratku s ličkog ratišta, postrojba je od 1996. do 2002. djelovala u Puli i dobila je ročni sastav s kojim je radila mirnodopske zadaće.

Godine 2002. zapovjedništvo se prebacuje u Gospić zbog teritorijalnog razmještaja vojske po novom ustroju vojske u Republici Hrvatskoj, gdje je bila smještena u vojarnu Eugen Kvaternik, i tamo je nastavila svoj rad do 2005. godine. I upravo 2005., novim preustrojem oružanih snaga, tada pod zapovjedništvom Nediljka Sirića, stavljena je na mirovanje i ugašena, jer više nije bilo potrebe za njenim djelovanjem, kaže Pavelić.

Osnivanje udruge

Po gašenju postrojbe 2005. godine, pripadnici postrojbe sastaju se 2007. godine i formiraju Udrugu - Klub 35. Inženjerijske bojne u kojoj aktivno djeluju ljudi koji su bili pripadnici u toj postrojbi.

- Aktivno participiramo u obilježavanjima te događanjima koje provode koordinacije svih udruga branitelja, poput sportskih igara, mimohoda, obilježavanju dana osnutka ostalih postrojbi, državnih blagdana i ostalo. I naravno, Udruga služi za ispomoć i što bolje prilagođavanje članova postrojbe za svakodnevni život. Trenutno, a to nam je plan i za sljedeću godinu, radimo na informatizacijskom opismenjavanju članstva, te pokušavamo naše članove usmjeriti da se bave sportom i aktivnim životom, posebice stoga što je veliki dio naših članova u mirovini. Tako imamo sekcije u streljaštvu, malom nogometu, stolnom tenisu, provodimo takmičenja... Također, pomažemo koliko možemo našim članovima koji su slabijeg imovinskog stanja, kaže Pavelić.

U listopadu su bivši pripadnici 35. Inženjerske bojne – Pula predvođeni ratnim zapovjednikom Davorom Pavelićem posjetili Gospić, gdje ih je dočekao ličko-senjski župan Ernest Petry te nekoliko pripadnika postrojbe iz Gospića.

Obišli su lokacije na kojima su boravili tijekom djelovanja na ličkom ratištu, položili su vijenac i zapalili svijeće ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u središtu Gospića, a svijeće su zapalili i odali počast i ispred biste prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana. Obilazak su završili posjetom jednom od simbola Domovinskog rata kao i hrvatske samostalnosti, kninskoj Tvrđavi.

Povezane vijesti

• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• Delegacija 35. inžinjerijske bojne Hrvatske vojske u posjetu području djelovanja u Domovinskom ratu