25 GODINA OD DEMOBILIZACIJE 

ISTARSKI INŽENJERCI IZ RATNOG VIHORA VRATILI SU SE BEZ IJEDNOG POGINULOG

Iako smo bili na prvoj crti bojišnice, nemamo nijednog poginulog pripadnika 35. Inženjerijske bojne, samo jedno teško ranjavanje, i meni osobno, kao zapovjedniku, to je izuzetno važno, kaže ratni zapovjednik Davor Pavelić

| Autor: Tea TIDIĆ


Dvadeset i pet godina prošlo je otkako je zadnji pričuvnik demobiliziran iz sastava 35. Inženjerijske bojne, postrojbe koja je tijekom Domovinskog rata aktivno sudjelovala u obrambenim aktivnostima na području Ličko-senjske županije odnosno Zbornog područja Gospić. Iako se rijetko javno eksponiraju, njihove zadaće u Domovinskom ratu bile su vitalne za normalno funkcioniranje infrastrukture i ostalih potreba postrojbi koje su bile na prvoj crti bojišnice.

Ova postrojba je ustrojena u lipnju 1993. godine u Puli, te se popunjavala pričuvnim sastavom iz cijele Istarske županije. Od osnutka, pa do 30. lipnja 1996. izvršavala je zapovjedne zadaće prvenstveno na ličkoj bojišnici, a aktivno je sudjelovala i u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Nebojša Šverko.

Lukovo Šugarje – prvo iskrcavanje inženjerske bojne  (Foto: privatni arhiv)

Nakon VRO Oluja, postrojba je bila zadužena na poslovima razminiranja i saniranja terena, a nakon izvršenih zadaća se vraća u Pulu da bi se tijekom 2002. godine ponovno vratila u Gospić te u mirnodopskom vremenu pomagala u uređenju prometnica na području Like i Gorskog kotara.

Selektivan izbor

Danas su pripadnici ove postrojbe okupljeni u Udruzi branitelja Klub 35. Inženjerijske bojne Hrvatske vojske, koja ima sjedište u Puli, a o povijesnom putu ove postrojbe razgovarali smo s njenim pripadnicima, ratnim zapovjednikom Davorom Pavelićem, Dariom Blaškovićem i Serđom Krizmanom.

- U lipnju 1993. godine postrojba je oformljena, te su svi pričuvni pripadnici za formiranje ove postrojbe bili su mobilizirani s područja cijele Istre kao i radni strojevi koje su koristili u izvršenju primljenih zadaća. Imali smo džentlemenski dogovor s uredima za obranu da ljudi koji su se bavili inženjerskim poslovima ili su pak upravljali kamionima i strojevima i u civilnom sektoru, da s istim strojem s kojim su radili u mirnodopskim uvjetima dođu u našu postrojbu, jer su bolje poznavali rad na tim strojevima. Naravno, izbor ljudi je bio vrlo selektivan i po njihovom dolasku u postrojbu radila se intenzivna obuka.

Rad na bojištu  (Foto: privatni arhiv)

Zapovjedništvo nam je cijelo vrijeme bilo u Puli, no to je bilo samo u administrativnom svojstvu, jer su sve zadaće se obavljale pretežito na teritoriju ličkog ratišta, ali smo radili i na ostatku teritorija Republike Hrvatske gdje je bilo potrebe za našom stručnom pomoći - nama nije forte u broju vojnika, već u stručnom dijelu, između ostalog rada s minskim sredstvima ili mehanizacijom, gdje smo gradili puteve i raznu infrastrukturu koja se koristila u pripremama za razne operacije, poput utvrđivanja položaja, tenkova, izradu zapovjednih mjesta i drugog, kaže Pavelić.

Iako ljudstvom nisu bili jako brojni, 35. Inženjerijska bojna neophodna je bila za sve ratne operacije tih godina - kako su postrojbe mijenjale položaje na ratištu, prethodno bi pripadnici 35. Inženjerijske bojne utvrdili položaje i osigurali sve što je potrebno za funkcioniranje.

- Od 1993. do 1996. godine imali smo više od 600 ljudi, što uključuje i pričuvni sastav, koji su prošli kroz našu postrojbu. S time da nam je 50-ak ljudi bio djelatni sastav postrojbe, svojevrsna jezgra koja je bila stalno zaposlena i prisutna, a pričuvu smo mijenjali sukladno potrebama i u dogovoru s upravama. Bez obzira što nam je administrativno sjedište i mjesto gdje je postrojba formirala Pula, postrojbu su popunjavali ljudi iz svih ureda obrane iz cijele Istre, te je to bilo organizirano po specijalističkim VES-ovima ljudi koji su dolazili kod nas. Svaki grad i Ured za obranu iz cijele Istre - Pula, Poreč, Pazin, Rovinj, Umag, Buzet, Labin… je davao svoj dio postrojbe, i to se ciklički mijenjalo. Pred kraj rada imali smo i dio ročnika, također iz Istre, koji su obavljali dio poslova dok se postrojba nije ugasila.

Ministar Jozo Radoš u obilasku  (Foto: privatni arhiv)

Valja napomenuti i da je odaziv na mobilizacije bio među najvećim postocima u Hrvatskoj - nije bilo neodazivanja, stoga mi je posebno značajno što su oni se odazvali zakonskoj obavezi, i svi su se živi vratili kući - a to je upravo ono što smatram najvažnijim - da, iako smo bili na prvoj crti bojišnice, nemamo nijednog poginulog pripadnika 35. Inženjerijske bojne, samo jedno teško ranjavanje, i meni osobno, kao zapovjedniku, to je izuzetno važno.

Mobilizacija morskim putem

Mobilizacija je bila 9. rujna 1993., te je odlučeno je da je puno sigurnije i brže zbog prijevoza tako velikog broja strojeva, da na ratište, što je nije uobičajeno, idemo trajektom Jadrolinije - krenuli smo noću, te se ujutro iskrcali u Lukovo Šugarje, nakon čega je kamionskim prikolicama "labudicama" prebačena cijela postrojba, osoblje i tehnika, na ličko bojište.

Prvo postrojavanje je bilo u kamenolomu Podoštra, te je postrojba odmah počela s izvođenjem radova i održavanjem crte bojišnice na cijelom ličkom području, kaže Pavelić.

U počecima, 35. Inženjerijska bojna radila je pretežno na održavanju i probijanju putova, uglavnom na neprohodnom šumskom terenu, za potrebe postrojbi koje su boravile na toj bojišnici te su putovi bili neophodni za komunikaciju i obavljanje zadaća.

Trenuci odmora  (Foto: privatni arhiv)

Zadaće su se s vremenom povećavale i postajale složenije - pa bi nakon probijanja putova, utvrđivali topničke i tenkovske položaje postrojbi koje su boravile na ličkom ratištu - jer, topovi su trebali biti u zaklonu da ne bi bili vidljiva, laka meta. Kako su se postrojbe kretale, tako su istarski inženjerci pripremali teren za njih.

- Radili smo i na ispomoći postrojbama u miniranju i razminiranju - zaprečavanju prostora minsko-eksplozivnim sredstvima, kao i razminiranju minsko-eksplozivnih sredstava na koje smo nailazili na teritoriju gdje su prethodno bile neprijateljske snage. Problem je bio što bi često nailazili na dosta nestručno postavljene mine, bez ikakvih pisanih zapisnika, i onda je njihovo uklanjanje bilo dosta problematično - jer mine se obično postavljaju po pravilima struke, no često to nije bio slučaj.

Bljesak i Oluja

"Pionirski" dio postrojbe, koji se bavi miniranjem, razminiranjem i radom s minsko-eksplozivnim sredstvima, su te stvari čistili, skidali i otvarali prolaze ili zapriječavali ispred nekih postrojbi koje nisu imale toliko stručnog i educiranog ljudstva da to mogu napraviti s potrebnom dozom sigurnosti.

Kako se odvijala koja operacija, naš najveći angažman je bio upravo u tim "mini" operacijama pripreme i razminiranja nakon zauzimanja položaja, jer upravo u tome je bila naša specijalnost, kaže Pavelić.

Delegacija Udruge branitelja - Klub 35. Inženjerijske bojne posjetila je u listopadu lokacije na kojima su boravili tijekom djelovanja na ličkom ratištu (Foto: privatni arhiv)

Valja napomenuti da je 35. Inženjerijska bojna bila jedina takva specijalistička postrojba pod ingerencijom Zbornog područja Gospić - svaka je postrojba je u svom sastavu imala manju postrojbu inženjerijske specijalnosti i mali broj tako obučenih inženjeraca. No to su bile snage koje svojim obimom, znanjem i sredstvima kojima su raspolagale nisu stigle izvršiti sve specijalističke zadaće koje su se pred pojedine postrojbe nametale, tako da je angažman 35. inženjerijske bojne uvijek bio na težištu djelovanja i glavnim pravcima kretanja naših snaga kao i pružanju pomoći drugim postrojbama.

- Svaki angažman postrojbe bio je vezan za mikro akcije, no i za veće, pa primjerice kad je bio Bljesak - mi nismo direktno učestvovali u Bljesku, no sve hrvatske postrojbe su provodile pripremne akcije da se ne bi slučajno desio proboj na tom teritoriju, pa smo tako tijekom operacije Bljesak imali izrazito veliki angažman u ljudstvu i tehnici a to nam je bila dobra priprema i uvertira za Oluju.

U Bljesku smo morali stajati i biti pripravni, unatoč žestokoj pucnjavi s neprijateljske strane, i upravo tada se desilo ranjavanje jednog člana naše postrojbe kojeg je pri izradi obrambenih položaja nažalost stradao od minobacača, kaže Pavelić.

Lukovo Šugarje – prvo iskrcavanje inženjerske bojne  (Foto: privatni arhiv)

Nakon postrojavanja u kamenolomu Podoštra, prvo mjesto na koje je postrojba bila smještena su Baške Oštarije, a sukladno potrebama za djelovanje na drugim terenima, postrojba se disperzirala na više mjesta. Tako su neko vrijeme radili na Kapeli na Otočkom području a bili smješteni u Križpolju; također, dio postrojbe je bio smješten u Ramljanima, a kako se postrojba kretala, bili su smješteni u Rizvanuši, Brušanima, u Tvornici baterija Gospić… i s tih mjesta se krenulo u operaciju Oluja, te se položaj postrojbe mijenjao kako se pomicala crta bojišnice, tako da su bili smješteni u Udbini, Donjem Lapcu, Korenici…

- U Oluji je postrojba bila na aktivnoj ispomoći na svim pravcima na kojima su djelovale sve postrojbe iz Zbornog područja Gospić.

Vlak slobode

Po završenoj Oluji, učestvovali smo u čišćenju terena, najprije s mehanizacijom jer je puno objekata bilo razoreno, te je trebalo sanirati objekte i osposobiti mjesta za opskrbu vodom, strujom i općenito za rad. Primjerice, u našoj postrojbi imali smo Buzećane koji su radili u Vodovodu, pa je Istarski vodovod dao materijal i oni su to sve ugradili i sanirali taj dio vodovoda u Udbini, da bi se život vratio u normalu, kaže Pavelić.

Nakon početnog razdoblja gdje se saniralo neophodno, postrojba je učestvovala u razminiranju željezničke pruge, kojom je povijesnog 26. kolovoza 1995. godine, dvadesetak dana poslije operacije Oluje, prošao Vlak slobode - željeznička kompozicija od 21 vagona, kojom je simbolično ponovno uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita. U tom povijesnom vlaku bili su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i mnogi državni dužnosnici, kao i prognanici s dotad okupiranih područja te kulturni i javni djelatnici.

Delegacija Udruge branitelja - Klub 35. Inženjerijske bojne posjetila je u listopadu lokacije na kojima su boravili tijekom djelovanja na ličkom ratištu (Foto: privatni arhiv)

- Nakon toga postrojba ostaje na oslobođenom teritoriju, i čisti teren od minskih sredstava - prvenstveno trasa dalekovoda, kao i minskih polja - kako naših, kao i minskih polja koje je postavio neprijatelj, prvenstveno u blizini naseljenih mjesta i kuća, u koje su se ljudi počeli vraćati. Taj posao smo završili 30. lipnja 1996., kada je zadnji pričuvnik demobiliziran iz sastava 35. Inženjerijske bojne. Po povratku s ličkog ratišta, postrojba je od 1996. do 2002. djelovala u Puli i dobila je ročni sastav s kojim je radila mirnodopske zadaće.

Godine 2002. zapovjedništvo se prebacuje u Gospić zbog teritorijalnog razmještaja vojske po novom ustroju vojske u Republici Hrvatskoj, gdje je bila smještena u vojarnu Eugen Kvaternik, i tamo je nastavila svoj rad do 2005. godine. I upravo 2005., novim preustrojem oružanih snaga, tada pod zapovjedništvom Nediljka Sirića, stavljena je na mirovanje i ugašena, jer više nije bilo potrebe za njenim djelovanjem, kaže Pavelić.

Osnivanje udruge

Po gašenju postrojbe 2005. godine, pripadnici postrojbe sastaju se 2007. godine i formiraju Udrugu - Klub 35. Inženjerijske bojne u kojoj aktivno djeluju ljudi koji su bili pripadnici u toj postrojbi.

- Aktivno participiramo u obilježavanjima te događanjima koje provode koordinacije svih udruga branitelja, poput sportskih igara, mimohoda, obilježavanju dana osnutka ostalih postrojbi, državnih blagdana i ostalo. I naravno, Udruga služi za ispomoć i što bolje prilagođavanje članova postrojbe za svakodnevni život. Trenutno, a to nam je plan i za sljedeću godinu, radimo na informatizacijskom opismenjavanju članstva, te pokušavamo naše članove usmjeriti da se bave sportom i aktivnim životom, posebice stoga što je veliki dio naših članova u mirovini. Tako imamo sekcije u streljaštvu, malom nogometu, stolnom tenisu, provodimo takmičenja... Također, pomažemo koliko možemo našim članovima koji su slabijeg imovinskog stanja, kaže Pavelić.

Delegacija Udruge branitelja - Klub 35. Inženjerijske bojne posjetila je u listopadu lokacije na kojima su boravili tijekom djelovanja na ličkom ratištu (Foto: privatni arhiv)

U listopadu su bivši pripadnici 35. Inženjerske bojne – Pula predvođeni ratnim zapovjednikom Davorom Pavelićem posjetili Gospić, gdje ih je dočekao ličko-senjski župan Ernest Petry te nekoliko pripadnika postrojbe iz Gospića.

Obišli su lokacije na kojima su boravili tijekom djelovanja na ličkom ratištu, položili su vijenac i zapalili svijeće ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u središtu Gospića, a svijeće su zapalili i odali počast i ispred biste prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana. Obilazak su završili posjetom jednom od simbola Domovinskog rata kao i hrvatske samostalnosti, kninskoj Tvrđavi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini