Tito je kao čovjek bio nevjerojatan! Bio je i više nego svjestan kakav autoritet ima u svijetu. A onda sam nakon rata svjedočio uklanjanju Titovog spomenika. Na njegovo su mjesto stavili spomenik onome koji mu nije ni do pupka, kaže ovaj 92-godišnji partizan, doživotni počasni predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista "Tito Fažana"

"Tito je kao čovjek bio nevjerojatan! Jako je držao do sebe. Bio je i više nego svjestan kakav autoritet ima u svijetu", priča 92-godišnji Fažanac Anton Turković, doživotni počasni predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista "Tito Fažana". Za njega kažu da je jedini živući sudionik Narodnooslobodilačke borbe. Partizan koji se borio rame uz rame s narodnim herojem Marijanom Badelom. Bilo je to na Žumberačkom gorju gdje je Badel bio politički komesar Operativnog štaba.

Anton je razgovorljiv, malo nam se obraća na hrvatskom, malo na talijanskom, ali izbjegava pitanja o danima borbe. U zadnje vrijeme teško se sjeća tih događaja iz Drugog svjetskog rata, a ne valja iznositi činjenice, govori, ako se ne zna njihova stopostotna egzaktnost. Slabo je pokretan. Zbog toga, nažalost, nije mogao ni prisustvovati nedavno održanoj manifestaciji "Titovi dani u Fažani". Traži nas da saslušamo pjesmu "Brioni te noći si divan" koju je napisao još 1952. godine. Poezija mu je, napominje, oduvijek bila strast.

"Brioni te noći si divan/Sred zvjezdanog plašta/Toliko da ljepšeg te ne zna/Dočarati ni mašta", neki su od stihova koji nam Anton grleno recitira.

Strogo povjerljivo

Prvo što upada u oči u skromnom Antonovom stančiću crvena je, poprilično debela knjiga na kauču naslovljena   "Tito - strogo povjerljivo". Unutra je Anton brižljivo podcrtao njemu bitne rečenice, na nekim mjestima i cijele paragrafe. Svaka stranica ima neku informaciju koju je bitno istaknuti. Ima, kaže, takvu bolest koja ga tjera da označi što mu je važno. Osim toga, tamo je i zbirka zapisa "Rekli su o Titu". U njoj su svjetski državnici napisali svoje mišljenje o Josipu Brozu.

Pitamo ga još jednom da nam ispriča kako je to izgledalo na Žumberku. No, on odmahuje rukom. Daje nam do znanja da se nema što za ispričati. "Uuuuu…", govori, nisu to lijepa sjećanja. Ali napominje da se na hranu nisu mogli požaliti. Jelo se skoro perfektno. To je bio poljoprivredni kraj, uvijek je bilo svega, pa i mesa. Na trenutak zastaje u pripovijedanju. Prebire po vrelu sjećanja. Saznajemo da je bio i Gorskom Kotaru. A tamo je u to vrijeme bio i legendarni Savo Vukelić, zapovjednik Šeste primorsko-goranske brigade. Kasnije je Vukelić, podsjeća nas Anton, imenovan zapovjednikom Operativnog štaba za Istru i prvim zapovjednikom 43. Istarske divizije čiji je i Anton bio pripadnik. Kao, uostalom, i Seljine brigade prije toga.

Anton se prisjeća i kad je bio ranjen. Ružna je to epizoda. No, nije to bilo, napominje odmah, ništa strašno. Pogođen je malo, u lijevu guzicu, priča kroz smijeh. Bilo je to uvečer, već je bio pao mrak. Nije zapravo ništa osjetio, ali krv je tekla u potocima.

- Kad smo se ujutro povlačili tamo je pao jedan od najvećih američkih aviona, 16 ljudi je imala posada. Prišao nam je komesar divizije na konju i poveo nas prema njima. Avijatičari su svi pobjegli osim dvojice pilota. Bili su oprezni jer nisu znali gdje su pali. Rekli smo im da će sutra ujutro biti prebačeni na granicu sa Slovenijom. Toliko su bili sretni da su nam maltene ljubili noge!, prepričava.

Sjeća se da ga je jedan čovjek pitao kako su dozvolili Hitleru da radi ovo što radi. Trebali su ga odmah spriječiti, staviti pod ključ. Crkve i države su se trebale složiti oko toga, smatra Anton.

- A onda sam nakon rata svjedočio uklanjanju Titovog spomenika. Na njegovo su mjesto stavili spomenik onome koji mu nije ni do pupka. Tkogod kaže da je Tito zločinac, neka kaže, ali neka onda to i dokaže. Svijet je problematičan. Bio je i bit će. Ljudi nikako da se počnu slagati, uvijek netko kopa protiv nekoga. Čovjek je takav oduvijek, žalosno priča Anton.

Ekonom na Brionima

On je rođen nedaleko od Tinjana, točnije u selu Srbinjak. A to je najbolje selo na cijelom svijetu, kaže Anton. Međutim, veliku ljubav Anton gaji i prema Brionima. Tamo je dugi niz godina radio kao ekonom. Nebrojeno je puta razgovarao s Titom koji je u njega imao bezgranično povjerenje.

- Tito je volio Brione, kako ne! Bio je ovdje kao doma, siguran je.

Na Brionima su bile tako velike fešte, veli, da se nije moglo ni hodati. Tito je isposlovao 500 milijuna dinara pa je izgradio stanove za radnike i službenike u Fažani. I ovaj stan, zgrada gdje on živi sagrađen je tada. Anton nam sa smiješkom na licu pripovijeda da je Tito bio iznimno dobar prema ženama. Pristupao im je s poštovanjem. Pogotovo, govori, prema Jovanki i svojoj sekretarici.

No, ubrzo se opet vraćamo na knjige i čitanje. Pitamo ga koja mu je najdraža literatura.

- Štogod. Imam u biblioteci i vjersku literaturu. Pročitao sam i historiju Vatikana. U sve vjerujem i u sve sumnjam, iskren je Antun.

Sad čita Kursku bitku. To je, govori, najveća tenkovska bitka svih vremena. Bila je strašno krvava, a vodila se između sovjetskih i njemačkih snaga 1943. godine, objašnjava. Anton čeprka po papirima i izvlači još jednu knjigu. Istarsku Danicu. Unutra, govori, piše da su na Brione kamionima donosili pepeo hrvatskih mučenika koje su poubijali Titovi partizani.

- Pa, tko!? Nitko nije smio tada doći na Brione!? Pišu takve gluposti da ja ne znam kako su dopustili uopće da to izađe van. Samo govoriš grdo, radiš zlo. To je nevjerojatno, zaključuje Anton Turković.