Samo kada u sebi oslobodite onu ženu zarobljenu predrasudama moći ćete uživati u punini života. Mene okovi prošlosti i stereotipi više ne sputavaju. Čak sam i ime promijenila. Bila sam Katica, a sada sam Katarina jer i time sam zatvorila vrata prošlosti, kaže treperavog pogleda Katarina poručivši svima da prate njezin blog „Moja ljubavna iskustva“

Kada se osvrnem na svoj životni put rekla bih da sam živjela dva života. Onaj prvi koji nije bio moj odabir i ovaj drugi kojega sam ja izabrala nakon dvije dobivene teške bitke, prve s karcinom dojke, a zatim one s karcinomom limfnih čvorova, započela je svoju priču posvećenu svim hrabrim ženama vesela i spontana Katarina Tramšek iz Umaga na pragu šezdesete godine koje još nisu utjecale na njezin mladenački izgled.

Stalno se smješka dok joj oči kao dva bistra plava jezera skrivaju tajnu koja joj leži na dnu duše. Polako se otvara u želji da iz dubine izvuče na površinu što više sjećanja ne bi li ohrabrila malodušne, nesigurne i bolesne žene znajući kako je prolaziti kroz životni pakao sama na svijetu. No Rabindranath Tagore, indijski pjesnik,   je svojevremeno napisao: „Sanjao sam da je život radost. Probudio se i shvatio da je život napor. Radio sam i borio se, te uvidio da je u naporu radost“. Pa tako i Katarina iz naše priče.

Potisnute emocije

- Razlozi naše tuge i anksioznosti često su u vlastitoj emocionalnoj zarobljenosti kada ne želimo govoriti što nas tišti. Takva sam bila i ja, ali nakon pobjede nad opakim bolestima promijenila sam se naučivši uživati u životu i otvoreno pričati o svemu, iskreno će Katarina, a onda nastavljamo ili započinjemo razgovor otvarajući stranice njezine tužne prošlosti.

- Rođena sam i živjela kraj Osijeka u četveročlanoj obitelji. Otac je radio u Njemačkoj, a majka Marija je bila kućanica, vrlo labilna kao osoba i jako ljubomorna na oca Danijela. Sumnjala je da ima neku švalerku i to ju razdiralo. Tugu je utapala u alkoholu. Sve više je cugala, a mene je, i pet godina mlađeg brata, zapostavila. Tako sam ja brinula o njemu. Kada bi otac boravio doma pravila bi mu scene, a on bi ju batinama ušutkao. Izudarao gdje bi stizao. Branila bih nju, pa bih i sama pokupila batine. Onda je majka počela odlaziti k nekoj ženi gdje su pile u društvu muškaraca. Odvlačila sam je onako pijanu kući, a ona bi sljedeći dan bila mamurna i nezainteresirana za život. I to se ponavljalo. Tada nisam razumjela da ju ta žena onako pijanu podaje muškarcima koji su je seksualno iskorištavali. Nakon osnovne škole iz Centra za socijalnu skrb smjestili su me u Dom za maloljetnike, gdje smo bili izmiješani s maloljetnim prijestupnicima. Majka me dopratila do doma toliko pijana da je upravitelj inzistirao da odmah ostanem, a ona je bila presretna što ću konačno biti zbrinuta i nastaviti školovanje. I tu sam izučila svoj prvi zanat - bježanje iz doma. Najčešće sam bježala u šumu gdje sam logorovala sama. Za svaki bijeg uslijedila bi kazna. Bila sam mali vražić, ali nisam nikad krala i nisam se nikada kurvala, kao puno maloljetnica koje su to radile za lovu sa starijim muškarcima. Bilo je tu svakakvih prijestupnika, pa čak i pravih kriminalaca koji su bili na opservaciji za daljnje upućivanje u Bedekovčinu, Popovaču... u maloljetničke zatvore.

Batine u domu

Gotovo do osamnaeste godine sam boravila u domu. Jednom prilikom je neki stariji frajer iz doma donio kruškovac i napila sam se kao letva. Pronašao nas je socijalni radnik i sljedeći dan me pozvao u kancelariju. Prvo mi je održao verbalne prodike, a zatim je naredio da stanem kraj vrata i ispružim ruke. Skinuo je svoj vojnički opasač i udarao me po rukama koje nisam smjela povući. Tukao me i tukao dok se nisam srušila. S takvim sam rukama morala mjesec dana servirati doručak, ručak i večeru, čistiti stepenice prije škole i to na tri kata. Strogo mi je zabranio reći što mi se dogodilo, jer bih dobila još batina. Nakon oporavka odlučila sam pobjeći iz doma. Uspjelo mi je to tek iz trećeg pokušaja, sa sedamnaest godina, uz pomoć moje tete koja se raspitala i sredila mi sezonski posao u Istri. Pobjegla sam noću tako što sam vezala plahte u čvorove i spustila se s prozora trećeg kata. Vidjela sam tu scenu u nekom filmu i srećom je upalilo. Teta me ukrcala na autobus i dala pet dinara. I tako sam stigla u Umag. Cijelo ljeto provela sam kao lopov u tajnosti ne izlazeći nikuda. Nakon šest mjeseci, sada već punoljetna, odlučila sam se vratiti u dom da me skinu s popisa traženih, jer nisam mogla živjeti u tom strahu. Upravitelj i osoblje bili su mi zahvalni na toj gesti jer je bila prava rijetkost da im se netko od štićenika pojavi na vratima doma samovoljno nakon svega doživljenog. Priznali su mi da su već treći dan od mog bijega znali gdje sam i pratili svaki moj korak. Samo jedan pogrešno učinjen korak vratio bi me natrag u Osijek. Čestitali su mi na novom životu, priča Katarina i ponekad uzdahne bolno. No svojski priznaje da su je batine izvele na pravi put jer ne bi spoznala gdje je griješila. I kasnije u životu, pri susretu sa nevoljama nije pokleknula jer su je te batine vječno pratile u mislima.

Umrla joj beba

Već sljedećeg ljeta je upoznala svog prvog supruga Umageža. Ubrzo je zatrudnjela.

- Iskreno smo se voljeli, ali me njegovi roditelji nisu prihvatili jer sam bila furešta. No, on je bio na mojoj strani. Teškom mukom sam rodila jer sam u osmom mjesecu trudnoće bila šivana pod narkozom. Rodila sam sina crne kosice i plavih okica, valjda sam htjela da budu plave. Odvojili su ga od mene i ujutro mi hladnokrvno saopćili da je umro. Pukla sam i pokušala si zariti viljušku u prsa, ali me sestra spriječila, tužno će Katarina. Nakon tog strašnog događaja kasnije su imali zdravu djevojčicu Danijelu. No brak je počeo šepati i nakon sedam godina su se razveli.

-Htio mi je oduzeti dijete, ali sam mu zaprijetila da ću ubiti i dijete i sebe. Naravno, uslijedila je muška priča, nije plaćao alimentaciju. Bila sam na cesti i suprugova baka koje me voljela prepisala mi je svoj dio kuće gdje sam postepeno kroz godine uspjela dograditi još dva apartmana i danas se bavim turizmom. Imala sam čak 13 kredita za izgradnju koje sam uredno otplatila, ističe Katarina.

Život s alkoholičarom

U međuvremenu se nesretno udala drugi put.

- Noćne more su započele na dan vjenčanja kada se napio i slupao ispred matičnog ureda s mojim fićom ti parkirana auta. Bio je to uvod u život s alkoholičarom. Rodila sam Martinu koja je kao dojenče bila teški bronhijalni astmatičar, a njega nije bilo ni blizu. Jednom prilikom je Martina pala u komu i održavali su je na aparatima u Kliničkom centru Ljubljana. Saopćili su mi da mogu očekivati ono najgore. Držala sam Martinu satima u naručju, a da ni jednu iglu nisam iščupala. Grlila, pjevala, plakala...i u jednom je trenu duboko udahnula. Počela je disati i oporavila se. A njen tata nije uopće znao što je s djetetom. Rastavila sam se i sama podizala svoje kćeri nastojeći im u životu priuštiti što više da se ne osjete manje vrijednima od ostale djece. Radila sam po nekoliko poslova istovremeno. Bila sam zaposlena u OŠ Marija i Lina kao spremačica kada su započeli sve intenzivniji bolovi u kuku. Imala sam tada oko četrdeset godina. Kao djetetu mi je kamion zdrobio kuk i valjda su se posljedice počele manifestirati. Morala sam na operaciju. Sveukupno šest puta. Pri drugoj operaciji   koja je bila kompliciranija doživjela sam kliničku smrt. Jedva su me spasili. Kada čovjek umire kažu da vidi svjetlost. U tom trenutku ne znam čega se točno sjećam ili mi se čini da se sjećam, ali bilo je to neko stanje mira i topline okupane svjetlom. Ništa mi nije bilo na pameti, samo spokoj i blaženi mir. Ali kada sam se vratila u tijelo osjetila sam jaku fizičku bol u kičmi kao da me netko bacio na krevet . Vrisnula sam, a časna sestra je viknula:“Vratila nam se.“ Nakon toga sam doživjela tri automobilska udesa i tri nova operativna zahvata, pokazuje Katarina ožiljke koji se račvaju kao deltasto ušće po trbuhu i grudnom košu. Ali najgore je tek uslijedilo.

Rak dojke

Prije osam godina joj je dijagnosticiran rak obje dojke. Četvrtina desne joj je odstranjena. Nakon mjesec dana uslijedio je novi šok. Rak je metastazirao na limfne čvorove. Opet operacija i uklanjanje svih limfnih žlijezda. Primila je 13 kemoterapija i obavila 35 zračenja na obje dojke.

- Odlično sam sve podnijela. Sama sam se vozila 220 kilometra svaki dan za Rijeku i natrag. Nikada nisam prihvatila činjenicu da sam teško bolesna. Naprotiv, svih sam prilikom primanja doze kemoterapije zabavljala, šalila se...Ne znam odakle u meni tolika snaga i hrabrost. Međutim, jedne večeri prilikom tuširanja počela mi je kosa padati u snopovima. Ispiranjem sam svu kosu, obrve i sve dlake sprala. Urlikala sam! To me dotuklo. Moj frizer Anđelo je zaplakao kada me ugledao sljedećeg jutra. Nakon što mi je glavu izbrijao, plačući je nekamo otišao vrativši se ubrzo sa dva različita šeširića. Jedan mi je namjestio i ništa se nije vidjelo.

- Samo se ti oporavi. Narast će kosa opet i radit ćemo mi lijepe frizure, ispratio me ovim riječima. I tako je bilo, kazuje Katarina dok provlači prste kroz netom obojanu kosu i dodaje da nije ništa strašnije nego kad žena ostane bez svog zavodničkog atributa.

Posjet svetištu

- Uvijek sam se trudila ne klonuti duhom. Dotjerivala se, šminkala...Na meni nitko nikada nije primijetio da imam rak. Doktori su se čudili mojoj hrabrosti i pozitivnoj energiji. Govorili su mi kako se moram paziti, promijeniti ishranu, a ja sam radila upravo suprotno, jer nisam prihvaćala činjenicu ili priznala sebi da sam bolesna. Čak su me i frajeri počeli gledati, a ja sam sebe doživljavala lijepom. Nakon jednog posjeta svetištu Svetog Vasilija u Ostrogu u Crnoj Gori započela je prava prekretnica u mom životu. U svetištu sam odjednom izbacila iz sebe potok suza. Plakala sam bez prestanka, kao da sam iz sebe izbacila čitav svoj nesretni život. Molila sam sveca samo za zdravlje. Imam osjećaj kao da sam tada doživjela neko pročišćenje. Krenula sam u život po vlastitom izboru. Očistila ormare od stare odjeće i cipela. Počela sebi ugađati. Putovati. Skinula sam na fitnessu više od deset kilograma. Promijenila se kompletno iznutra i izvana. Postala sigurnija i neovisnija osoba. Stekla samopuzdanje. Upustila sam se u ljubavne veze i nova seksualna istraživanja koja su mi do pedesete godine bila tabu. I gledam samo mlađe. Osjećam se tako mlađom i poželjnijom. Nerviraju me čangrizavi starci bez mašte i novih uzbudljivih ideja. Trenutno sam u sretnoj vezi s dečkom puno mlađim od sebe jer emocije nemaju godina. Za sada odlično funkcionira, a dokle će trajati ne zanima me. Nitko ne zna što mu nosi novi dan. Nakon svega proživljenog želim živjeti svoj život! I odlično se osjećam u novoj koži, priča otvoreno i bez stida Katarina.

- Samo kada u sebi oslobodite onu ženu zarobljenu predrasudama moći ćete uživati u punini života. Mene okovi prošlosti i stereotipi više ne sputavaju. Čak sam i ime promijenila. Bila sam Katica, a sada sam Katarina jer i time sam zatvorila vrata prošlosti, kaže treperavog pogleda Katarina poručivši svima da prate njezin blog „Moja ljubavna iskustva“ na kojem će rado podijeliti savjete s drugim ženama.