Odlučio sam svemu stati na kraj, znajući da ako ovim tempom nastavim, neću dugo. Moram priznati da je okidač bila i jedna posjeta Viru, konkretno razgled jedne suvenirnice, u kojoj su se afrički proizvodi prodavali kao "domaći i autohtoni" suveniri. Dvije godine kasnije dao sam otkaz i započeo te zime, u svom dnevnom boravku, izrađivati ribe, priča Šarkanović

Priča Zagrepčanina Gojka Šarkanovića, umjetnika i vlasnika ateljea "Zdenac", koji se nalazi u istoimenoj starogradskoj ulici Rovinja, sve je samo ne obična. Osobno, priča je tako inspirativna pa se može pretpostaviti da bi mnogi, barem u teoriji, krenuli istim putem. No, za to je potrebna hrabrost. Ili, dodat će netko sa strane i komentar, doza ludosti. Jer, oženjen čovjek s dvojicom sinova, u ozbiljnoj firmi, ne daje otkaz. Barem ne u Lijepoj našoj.

- Do moje četrdeset i pete godine radio sam kao šef u jednoj financijskoj instituciji. Posao je bio dobro plaćen, a odijelo i kravata svakodnevni dress code. Paralelno, s financijskim blagostanjem, koje mi je usput govoreći omogućilo i da otvorim privatnu tiskaru u Zagrebu, nisam bio ispunjen ni sretan čovjek. Stres je bio moj vjerni pratitelj, a manjak komunikacije s obitelji uobičajeno stanje. A to nikako nisam želio, započinje svoju životnu priču Gojko Šarkanović, autor slobodno visećih i zidnih dekorativnih ribica, takozvanih sretnih ribica koje su, kako doznajemo, postale dio kolekcije "Happy fish" jer, objašnjava Šarkanović, ne završavaju na tanjuru ili u loncu, kako to obično u njihovim životima biva.

Ne predaj se

- Dakle, 2008. godine odlučio sam svemu stati na kraj, znajući da ako ovim tempom nastavim, neću dugo. Moram priznati da je okidač bila i jedna posjeta Viru, konkretno razgled jedne suvenirnice, u kojoj su se afrički proizvodi prodavali kao "domaći i autohtoni" suveniri. Dvije godine kasnije dao sam otkaz i započeo te zime, u svom dnevnom boravku, izrađivati ribe. U dogovoru s ujakom, tog sam ljeta trebao otvoriti svoj prvi atelje na Pagu. No, kako to obično i biva, stvar nije išla glatko ili onako kako sam ja to zamislio pa. Jednostavno, pred sam Uskrs, kad je sezona bila na pragu a kuća i koferi puni mojih suvenira, našao sam se na brisanom prostoru, odnosno bez prostora, objašnjava Šarkanović.

No, već isto popodne kada je jedna stvar bila gotova, spas je počeo tražiti u Plavom vjesniku

- U samom startu, i dok još nisam počeo listati oglasnik, znao sam da me Istra ne zanima jer tog novca nemam. Ali kako vjerujem da nas gore netko gleda, i uskače kada je najpotrebnije, prva tri oglasa u kojima se iznajmljuje poslovni prostor bila su upravo iz Istre - Rovinj, Poreč i Červari. Preostalo je dakle sjesti u auto i pravac Istra. No, došavši u Rovinj vidio sam da stvarno stanje ne odgovara onom s fotografija. Što sad? Ništa, jer ništa od Rovinja neće biti pa se odlučih, kad sam već tu, da sa suprugom prošetam do Fume (crkva svete Eufemije). Napravili smo đir po starogradskoj jezgri, razmišljajući bar da taj dan, kad smo već u prelijepom gradu,   iskoristimo za razgledavanje. U toj šetnji u Ulici Arsenal primijetili smo slobodan prostor, našli vlasnika… i došli, kaže nam Šarkanović, koji, dok razgovaramo, nosi majicu s natpisom "ne predaj se nikad, osim kad moraš".

(NAPISALA I SNIMILA Nina ORLOVIĆ RADIĆ)