Zrcalo vremena
"Na Bartolovo ljeto odlazi, jesen dolazi": Sutra se u dvije istarske župe posebno slavi sv. Bartolomej, apostol i mučenik
Roč (Privatna arhiva)
Katolička crkva 24. kolovoza spominje se sv. Bartolomeja apostola (Bartol, Bartul), kojeg spominju evanđelisti Matej, Marko i Luka, te Djela apostolska. Po svemu sudeći, radi se o Isusovom vjernom sljedbeniku, kojeg sv. Ivan naziva njegovim drugim imenom, Natanael. To je onaj prijatelj apostola Filipa, kojeg Isus pozdravlja kao pravog Izraelca, bez lukavstva i kojeg je, prije nego ga je Filip pozvao, vidio pod smokvom. Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva crkva posvećena njemu u čast.
Jednostavan, pošten, dobronamjeran i iskren čovjek, nakon Isusova uskrsnuća krenuo je naviještati Radosnu vijest. Predaja mu pripisuje veoma duga misijska putovanja. Propovijedao je Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji. Smatra se, da je zajedno s apostolom Judom Tadejem, donio kršćanstvo u Armeniju, a tamošnja ih Armenska apostolska Crkva smatra svojim svecima zaštitnicima.
U 13. stoljeću u jugoistočnoj Turskoj sagrađen je manastir sv. Bartola na mjestu gdje je prema predaji umro mučeničkom smrću. Mučen je na najokrutniji način: ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To strašno mučeništvo ovjekovječio je u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u lijevoj ruci. Na toj je koži umjetnik narisao svoj portret.
Relikvije sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene su na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su prenesene u grad Benevento u južnoj Italiji (Kampanija). Tu ih se 983. godine domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnika i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola.
Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolomeju u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri. Zaštitnik je Armenije, Frankfurta na Majni, Maastrichta u Nizozemskoj, Plzeňa u Češkoj te mnogih gradova, naselja, udruga, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva. Postoji pučka uzrečica: Na Bartolovo ljeto odlazi, jesen dolazi.
ŽUPE, CRKVE I NASELJA
Dvije župe u Porečkoj i Pulskoj biskupiji posvećene su sv. Barolomeju apostolu, u Roču i u Tupljaku. Crkva Sv. Bartula sagrađena je 1492. godine na mjestu ranije, trobrodna je s gotičkim svetištem. Strop glavnog broda crkva i zidovi bogato su ukrašeni štukodekoracijom 1785. godine. Uz crkvu je ranobarokni zvonik, dovršen 1676. godine
Tupljak je u pićanskoj biskupiji bio samostalna kapelanija i feud pićanskog biskupa. Od 1788. do 1964. godine bio je u sklopu krbunske župe. Biskup porečki i pulski, dr. Dragutin Nežić, uzdigao je tupljansku kapelaniju u rang župe. Prema predaji, u Tupljak je prešlo sjedište istoimene crkve iz naselja Goretin na Pićanštini. Crkva je podignuta u XIV. stoljeću. To je jednobrodna građevina, inače najmanja župna crkva u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. U Žminju, crkva Sv. Bartola, sagrađena je u XVI. stoljeću i obnovljena 1721. godine.
Arheolog i povjesničar umjetnosti Ante Šonje spominje srednjovjekovnu crkvicu Sv. Barolomeja koja se nalazila s istočne strane Starog Pazina na oranici obitelji Ujčić. Oko nje je postojala ranosrednjovjekovna nekropola sa starohrvatskim grobovima. Crkvica je srušen 1874. godine prekopavanjem brežuljka za trasu željezničke pruge od Pazina prema Puli. Isti autor zabilježio je da se na sjevernoj strani Rovinja, na rubu oranice, nalaze ruševina crkvice Sv. Bartolomeja (San Bartulumeio), kojom je upravljala bratovština. Još 1855. godine bila je u dobrom stanju Dva naselja u Istri nose ime Sv. Bartola: u Općini Motovun s crkvicom iz 1651. godine, s lopicom i preslicom. To nije jedinstveno naselje već područje koje obuhvaća mnoga manja sela: Vežnaveri, Piški (Pischi), Valenti i Labinjani Bartoljanski. To je područje povijesno okrenuto poljoprivredi. Naselje Sv. Bartula, nad Rašom, na 267 metara nadmorske visine, nalazi se u Općini Raša. Crkvica s preslicom sagrađena je u XVI. stoljeću.
CRKVA SV. BARTULA NA BRIJEGU GORETIN
Na brijegu Goretin, na Pićanštini, u narodu poznat i kao Plovanski brijeg (tal. Monte del Prete, 362 nad morem), postojala je u srednjem vijeku jednobrodna crkva Sv. Bartula. O tome svjedoče ostatci kamenih blokova, a riječ je o značajnom arheološkom lokalitetu sakralne kulturne baštine, o kojem postoje oskudni pisani tragovi. Crkvu spominje Istarski razvod, pravni spomenik srednjovjekovne Istre, isprava kojom se utvrđuju granice između feudalnih gospodara i seoskih općina (komuna). Međe su se utvrđivale ophodom po terenu, što je stari slavenski pravni običaj.
U Istarskom razvodu, u trećem danu ophodnje, o brijegu i crkvi piše: "(...) i tu pridoše vas komun Pićanski, i š nimi župan Anžul. I tu pokazaše Krbunci poli listi zvannemi ljudi, ki su ondi rotu obdržali da nigdare nisu pasli Pićanci ni na Goretin prez volje komuna krbunskoga. I S(ve)ti Bartolomei biše vas na Krbunskom. I župan Mileša užigaše kandel i osvećevaše i tu nad Smokvić imiše svoj dvor. I tu za sveti Bartolomei ta gospoda postaviše jedan kamik zakopan; obtesan na tri rubi, i na svakom rubi jedan križ visečen. I tako od toga kamika idoše ravno putem, ki gre k svetomu Andreju potokom na Sopot. Od tu na Strelač mal, i tako idoše od tu ravno po terminih na Obešenče brdo. Od tu na Skopče brdo na pol strani (...) Gologoričani nisu smeli pasti prez dopušćenja Krbunac v Goretin, zač je vazda Krbunski bil. I takoje arbadige (op., travarina, daća za korištenje paše) Gole Gorice nisu nigdari mogli past na Goretin, i kada koli su pasli živine njih, vazda su ih rubali (op., uzimali u zalog) jednu marku i so(ldini) malih 40 I tako sva ta gospoda potvrdiše, i da se ima tako i napred obdržat kako je od stareh prišlo".
Prema predaji, sjedište crkve Sv. Bartula iz Goretina, premješteno je u XIV. stoljeću u Tupljak. Tu je u crkvi Sv. Bartula, koja je izgrađena u Lugu, postavljen kip sv. Bartola iz crkve na Goretini. S obzirom na štura povijesna saznanja o ovoj povijesnoj crkvi, može se pretpostaviti njezinu važnost u socijalnom, kulturnom i obrazovnom povijesnom zrcalu. Jamačno nije služila samo za duhovno i pastoralno djelovanje, već su se ovdje odvijala i ostala tzv. svjetovna događanja značajna za Hrvate, koji su tada u velikom broju naselili istarski poluotok. Predsjednik Udruge Trnoplesari dr. med. Anton Belušić i predsjednik Društva Matko Brajša Rašan prim. Anđelo Slivar, dr. med., svojedobno su podsjetili na tu crkvicu, kada su, među ostalim, ukazali: "Postavljanje spomen obilježja na mjestu nekadašnje crkve Sv. Bartula na brijegu Goretin nije puko označavanje arheološkog lokaliteta, već i polazište i poticaj povjesničarima da istraže ulogu i značaj ove srednjovjekovne crkve u životu žitelja ovoga kraja. Usto, budući da je povijesna sudbina crkve Sv. Bartula na tromeđi Pićna, Krbuna i Tupljaka, želja nam je da ona postane poveznicom plodne suradnje i zajedništva na području općine Pićan".
ŽMINJSKA CRKVA I BARTULJA
Crkva Sv. Bartola na zapadnom ulazu u Žminj podignuta je u XVI. stoljeću. Pravokutna je oblika u tlocrtu i nema apsidu. Pročelje krasi preslica s jednim zvonom, a desno od ulaza u crkvu kameni je škropionik. Unutrašnjost je popločana kamenim pločama. Ima dva oltara, a na kamene menze postavljeni su drveni oltari iz XVIII. stoljeća. Radovi su drvorezbarske radionice koja je radila prema određenom tipu oltara u stilu visoke renesanse; nemaju umjetničku, već samo obrtničku vrijednost.
Kip sv. Bartula, naslovnika crkve, na glavnom oltaru, vrijedan je primjerak seoskog baroka u Istri. Za sv. Bartola (Bartula) u davna vremena održavala se velika pučka fešta Bartulja, koja prilagođena suvremenom načinu života traje do današnjih dana; ne održava se 24. kolovoza, već posljednje subote u kolovozu.
Bio je to ključni stočni i gospodarski sajam. Ljudi su dolazili kupiti stoku za dohranu i kolinje, zalihe za zimnicu, alate i domaće rukotvorine. Na taj dan goste bi dočekali uređeni domovi i obavezno kapuz z ovčetinom, tripice, fuži, a od voća kreke (divlje šljive, poznate i kao piskavice).
