Supernono Toni Bolković
Od Raklja do Nadije Comaneci i Miroslava Cerara: Jedan od najstarijih i najpoznatijih istarskih trenera čiji je rad oblikovao generacije
(Snimio Zoran Oljača)
Osamdesetšestogodišnji Toni Bolković, rođen u malenom Raklju, jedan je od onih tihih velikana istarskog i jugoslavenskog sporta čiji je rad oblikovao generacije gimnastičarki. Družio se s Nadijom Comaneci dok je još bila djevojčica, dugogodišnji mu je prijatelj sportska legenda Miroslav Cerar, godinama je radio i stvarao u Ljubljani, a trenirao je i Oliveru Balašević, suprugu proslavljenog kantautora Đorđa Balaševića. Danas u Puli, sa suprugom i obitelji, provodi dane u miru, ali i dalje, svakoga jutra, vježba kao da mu je dvadeset. U razgovoru za Glas Istre, Bolković se prisjeća života u sportu, puteva koji su ga vodili kroz Jugoslaviju i Europu, te onih trenutaka koji su obilježili njegov rad i ostali mu u srcu.
O susretu sa "čudom od djeteta"
- Kada me pitate kako bih se, za početak ove priče, predstavio mogu kratko reći - ja sam Toni, Toni Bolković. Tako me znaju u Raklju, u Puli, u cijeloj Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji. I danas me ljudi zovu Toni, neslužbeno, ali od srca i najpoznatiji sam po svome radu u svijetu gimnastike. Bio sam trener i izbornik ženske gimnastičke reprezentacije Jugoslavije punih 15 godina. Dugo je to razdoblje, šezdesete i sedamdesete, a živio sam i radio u Ljubljani od 1964. sve do umirovljenja, a mogu, s ponosom reći da sam tijekom života susreo sa "čudom od djeteta", Nadijom Comaneci koja je tada imala, čini mi se, 10-ak godina, započinje svoju živopisnu toplu sportski priču legenda pulskog ali i svjetskog sporta Toni Bolković.
U nastavku, Bolković nam govori kako je došlo do susreta s najboljom gimnastičarkom svih vremena - Nadiom Comaneci.
- Upoznao sam je u njezinu rodnom mjestu, u Gheorgheniju. Poznavao sam njezina trenera Belu Karolyija i njegovu suprugu. Pozvali su me da dođem s našim gimnastičarkama, jer su Rumunjke tada bile svjetski vrh. Kad sam prvi put vidio Nadiju, imala je samo deset godina. A već je na niskoj gredi radila salto nazad. Nešto što dotad nijedna gimnastičarka na svijetu nije izvela. Sjećam se da sam je gledao u čudu. Godinama smo se susretali na natjecanjima. Bila je vesela, družila se s mojim gimnastičarkama, razumjeli smo se na mješavini romanskog i našeg tršćanskog dijalekta. Nakon njezina velikog uspjeha u Montrealu 1976., kad je dobila prvu olimpijsku desetku u povijesti, bio sam neizmjerno sretan. Čestitao sam trenerima i Rumunjima, ali nju više nisam vidio. Samo smo si prenosili pozdrave preko kolega, rekao je Bolković, koji je s nama podijelio i svoja poznanstva sa drugim legendama.
Priča o Oliveri Balašević i pulskom Partizanu
- Trenirao sam i Oliveru Balašević. Kao izbornik reprezentacije radio sam s njom na zajedničkim pripremama. Bila je talentirana, radna, dio reprezentacije u svoje vrijeme. To je bilo prije nego li se upoznala sa Đoletom. Knjigu koju je kasnije napisala poklonila je mojoj bivšoj gimnastičarki tako smo se godinama opet poznavali, a kada me pitate za Đoleta, mogu reći kako sam njega upoznao dosta kasnije, ovdje u Puli. Mislim, prije nekih desetak godina. Pozvao me na večeru, dugo smo razgovarali. On je te večeri pričao najviše.Bio je duhovit, topao, neponovljiv. Govorio je o obitelji, o djeci, o svojim pjesmama. Čak je s pozornice Arene, možda se netko sjeća, pozdravio "Tonija Bolkovića, trenera svoje žene".
Kada me pitate o pulskom sportskom klubu Partizan mogu reći da je osnovan davne 1952. godine, a pokrenuo ga je tadašnji ravnatelj osnovne škole Neven Kirac. To nije samo bio klub u kojem se radila i podučavala samo gimnastika, već klub za cjelovito tjelesno vježbanje. Mjesto gdje su se okupljala djeca i gdje se rađala ljubav prema sportu. Tamo sam počeo i ja vježbati kao dječak, a kasnije vodio treninge nakon što sam i sam postao trener. U Partizanu sam odgojio mnogobrojnu pulsku dječicu. Kasnije sam dovodio gimnastičarke iz Ljubljane na Fratarski otok, a potom i studente. Znalo ih biti po stotinu, dvjesto njih godišnje. To je bio naš sportski laboratorij, moj drugi dom, govori nam agilni superdjed Bolković.
Desetljeća u Ljubljani i umirovljenički dani
Bolković je veliki dio svoga života proveo i radio u Ljubljani, a u tom gradu je upoznao Miroslava Cerara i kasnije s njim postao dugogodišnji prijatelj.
- U Ljubljani sam bio 40 godina. U taj sam grad išao jer sam i sam bio gimnastičar. Onda se pojavio i moj veliki prijatelj Miro Cerar. Znate, on je mlađi od mene pola godine. Za život u Ljubljani vežu me brojne uspomene. Kasnije, kada sam postao trener počeo sam i predavati. Predavao sam na Visokoj školi za tjelesni odgoj, kasnije Fakultetu za šport. Predavao sam gimnastiku i akrobatiku, a trenirao sam i skijaše skakače. Tri do četiri svjetska prvaka pripremao sam kroz svoj akrobatski dio treninga. Objavio sam više knjiga, a moja knjiga o akrobatici koristi se i danas. Sada sam u mirovini. Sa suprugom živim u Puli i mogu reći kako da svako jutro vježbam barem sat vremena, sve zglobove i sve mišiće. Radim i u dvorištu, sve što vidite moje su ruke slagale. Sport je moj život, kazao je ovaj simpatični pulski sportski entuzijast koji je donedavno radio stoj na rukama.
Poruka za mlade
Naš sugovornik ima poruku za mlade.
- Vježbajte uvijek. Funkcija razvija organ, a ako oni ne rade onda su slabi. A tako je i kod čovjeka. Sport nas drži živima, zaključio je Bolković.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
