Čita(j)mo Istru
Iz pićanske katedrale izvukli zapovjednika i njegova tajnika, ubili ih i sasjekli
(Arhiva Glasa Istre)
Na području Pazinske knežije tijekom srednjeg vijeka organizirano je nekoliko značajnih buna seljaka, uglavnom zbog prevelikih davanja, na kojima se znalo okupiti od dvije do tri tisuće kmetova. Buna 1571. godine može se sagledati i u kontekstu velikih seljačkih pokreta u Hrvatskoj i Sloveniji, od kojih je najpoznatija buna Matije Gupca, koja se dogodila 1573. godine.
SELJAČKA BUNA 1571. GODINE
Seljaci Pazinske knežije našli su se pod velikim pritiskom za vrijeme vladavine Adama Cvetkovića (1560.-1572.), carskog komornika i kapetana Kranjske. Davanja se opet povećavaju, ovaj put u naturalnim dobrima – vinu, soli i slično, što je uzrokovalo veliku bunu na području Pazinštine.
Povod izbijanju bune bio je popis stanovnika i njihovih ekonomskih dobara kako bi se postigla što bolja ekonomska dobit. Tijekom sedamdesetih godina 15. st. mala sela su udvostručila broj domaćinstava u usporedbi s razdobljem nakon rata Cambraiske lige. Do popisa, davanja su određivali župani i suci, koji su bili upoznati s prilikama u Knežiji, a uvođenje popisa, nepristranosti i neobjektivnost popisivača, utjerivala je strah Pazincima od budućih poreza i davanja.
Buna je izbila 1571. godine i može se sagledati i u kontekstu velikih seljačkih pokreta u Hrvatskoj i Sloveniji toga razdoblja, od kojih je najpoznatija buna Matije Gupca 1573. godine.
U pazinskoj buni sudjelovalo je više od dvije tisuće ljudi, a kako se širenje izvan granica Pazinske knežije nije moglo dopustiti, carski namjesnik u Trstu, Leonard Attems, smaknuo je vođe i pobunu ugušio u krvi.
Buna je utjecala na daljnje prilike i na to da se urbar, koji je bio na snazi, ne koristi i da se poslije dijelom izmijeni. Novi je urbar sastavljen 1573. godine, kada je austrijski nadvojvoda Karlo preuzeo upravu nad Pazinskom knežijom, a potvrđen je tek 1578. godine.
Jedna zanimljivost. U sakristiji crkve Sv. Kuzme i Damjana u Kršikli nalazi se ploča s glagoljskim natpisom iz 1572. godine na kojoj piše: Va ime Bože, amen, Let Gospodnjih 1572. miseca pervara dan 24. To je grob župana Martina Kisića. Činju pisati Tomaš Kisić, sin njega.
Uz nju je nad drugim grobom u crkvi stajala ploča na kojoj je pisalo: Va ime Božje, amen, Let Gospodnjih 1572. miseca pervara, dan 25. To je škrila Grgura Petrovića. Va to vrime biše vojska.
U crkvi su, dakle, pokopani seljaci i to u razmaku od samo jednog dana. Budući da je Kisić bio župan, vjerojatno je i Petrović bio jedan od utjecajnijih seljaka. Možda su Kisić i Petrović bili među pobunjenicima, ili među njenim vođama, 1571. godine. Njihovo pokapanje u crkvi svjedoči da su među svojim Kršikljanima bili poštovani, a potvrđuju to i nadgrobne ploče, koje su u to doba u seljaka prilična rijetkost.
BUNA SELJAKA 1653. GODINE
Seljačka buna na Pićanštini u srpnju 1653. godine izraz je teških socijalnih, gospodarskih i političkih kriza koje su potresale Pazinsku grofoviju u prvoj polovici 17. st. Grofovija je u tom razdoblju promijenila nekoliko feudalnih vlasnika, da bi 1637. godine izaslanici i savjetnici dvorske komore u Grazu još jednom ukazali caru Ferdinandu III. na potrebu da se prodajom tog velikog feuda ublaže posljedice financijske prezaduženosti.
Među mnogobrojnim pretendentima na kupnju našla se i Mletačka Republika, zainteresirana da proširi i zaokruži svoj posjed u Istri, te da novcem osigura ono što joj snagom oružja nije uspjelo. Njezin je pokušaj, međutim, unaprijed je bio osuđen na neuspjeh, jer je Grofovija bila nedjeljivi dio nasljednih zemalja austrijske krune, pa bi i novi gospodar morao cara Ferdinanda III. priznavati svojim suverenom.
Pitanje prodaje Grofovije ponovno je potaknuto pri koncu tridesetogodišnjeg rata, kada je Carstvo zapalo u goleme financijske poteškoće. Veoma bogati mletački trgovci, braća Antonio i Girolamo Flangini, kupili su Grofoviju za 350 tisuća forinti. Kupoprodajni je ugovor potpisan 26. travnja 1644. godine kao "un eufemistico pegno perpetuo" (eufemistična trajna zakletva).
Porijeklom s Cipra, obitelj Flangini doselila se u Mletke nakon njegova pada pod Turke i baveći se međunarodnom trgovinom veoma brzo obogatila i stekla veliki ugled. Poslije smrti brata Antonia, Girolamo, kao jedini vlasnik Pazinske grofovije, živio je u Mlecima i priznavao se podanikom austrijskog cara.
SUKOBI S UBIRAČIMA POREZA
Upravo u vrijeme Flanginijeve uprave došlo je do teških sukoba s ubiračima zaostalih poreza koje su žitelji Grofovije dugovali kranjskoj provincijskoj upravi. Dugovanje je iznosilo 14 tisuća forinti koji su dati u zakup grofu Giovanniju Balbiju od Wolfsdorfa, naturaliziranom Austrijancu porijeklom iz Genove. Njegov se upravitelj, Tršćanin Annibaie Bottoni, sukobio ne samo s Flanginijem već i sa seljaštvom Pićna i Gračišća od kojih je nasilnim metodama nastojao utjerati dugovanje. Bottonija su seoske općine optužile za krivotvorenje isprave o njihovim obvezama i prihodima, što je ubrzalo odluku seljaka da se suprotstave Bottoniju.
Rašporski je kapetan Antonio Barbarigo dva dana nakon izbijanja pobune poslao senatu sumarno izvješće Giovannija Gravisija iz Buzeta, predviđajući da će "mnogi iz te Grofovije prijeći u našu Pokrajinu da bi se spasili". Navodeći Gravisija, Barbarigo je u popratnom pismu precizirao da je pobuna počela u nedjelju, 6. srpnja 1653. godine, i da je u njoj sudjelovalo oko tri tisuće seljaka iz Pazinske grofovije naoružanih "akrebuzama i ostalim oružjem". Po broju sudionika to je, vjerojatno, najveća seljačka buna na istarskom poluotoku u austrijsko-mletačkom razdoblju do kraja 18. st.
Prema Gravisijevu svjedočanstvu, Bottoni je, osim zaostalih dadžbina, ubirao i novi izvanredni porez koji je nadvojvoda upravo tada uveo "sopra li beni, et sopra le persone" (iznad dobara i iznad osoba). Žiteljstvo Grofovije pružalo je otpor plaćanju izvanrednog nameta, pa je nadvojvodi uputilo svojeg predstavnika. Bottoni je predstavnika Grofovije - Vazmoslava Ivića, pozvao k sebi, oduzeo mu dokumente o seljačkom prosvjedu i podmetnuo ispravu prema kojoj seljaci imaju veoma dobre prihode, pa su, dakle, u mogućnosti da plaćaju izvanredni porez. S tako krivotvorenom ispravom Ivić se uputio nadvojvodi!
Seljački je odgovor bio veoma energičan: tri tisuće osoba okupilo se u Gradišće i donijelo odluku da se ubije Bottoni i kazne svi oni koji su ga podržavali, štoviše, odlučeno je da se ubije i Ivić, "jer nije smio otići Bottoniju", što pokazuje da su seljaci htjeli pregovarati izravno s nadvojvodom, mimo Bottonija.
UBIJEN ZAPOVJEDNIK KNEŽIJE I NJEGOV TAJNIK
Na udaljenosti od jedne mletačke milje od Pićna seljačka se masa zaustavila i poslala svoja četiri predstavnika zahtijevajući predaju grada i izručenje zapovjednika Bottonija. Predstavnici seljaka odbijeni su s izlikom da se "ključevi gradskih vrata nalaze u Bottonijevim rukama", pa su pobunjenici provalili u Pićan razbivši gredama gradska vrata.
Prisilili su biskupova vikara da ih pusti u crkvu u koju su se sakrili Bottoni i njegov tajnik Daniel Gonan. Obojica su izvučena iz crkve, "ubijena arkebuzama i sasječena na komade", a njihove kuće opljačkane. Istog su se dana seljaci počeli osvećivati Bottonijevim pristašama - osim ubojstva tajnika Gonana, opljačkali su i kuću gradskog dekana. Sutradan, 7. srpnja, dio seljaka uputio se u Trviž tražeći mjesnog župana, koji je bio Bottonijev pristaša. On se, međutim, nije usudio izaći pred seljake, već im je poslao svojeg sina. Pobunjenici su prijetili da će ga ubiti, ali izvjestitelj Gravisi ne zna da li se to ostvarilo.
BISKUP IZOPĆIO POBUNJENIKE, PA POVUKAO ODLUKU
Izvještaji ne govore ništa o daljnjem tijeku bune, ali se sačuvao podatak da je deset dana kasnije, 16. srpnja 1653. godine, Ferdinand III. izdao proglas, pročitan u svim crkvama Pazinske grofovije, kojim se naređuje pobunjenim seljacima da odmah polože oružje i vrate se svojim kućama. Istovremeno je pićanski biskup Franciscus Maximilianus Vaccano izopćio pobunjenike iz Katoličke crkve, no nekoliko mjeseci kasnije povukao je svoju odluku. Skidanje ekskomunikacije i obećanje Ferdinanda III. da će se razmotriti seljačke pritužbe upućuje na zaključak da je vlast nastojala smiriti stanje u Grofoviji.
Sudeći prema Barbarigovu izvještaju senatu, 8. srpnja 1655. godine, istražni je postupak protiv pobunjenih seljaka počeo tek poslije dvije godine. Toga je dana rašporski kapetan primio pismo dvojice carskih izaslanika koji su mu iz Ljubljane najavili svoj dolazak u Pazinsku grofoviju u pratnji pedesetorice "njemačkih mušketira". Oskudni podaci o tijeku istrage i otkrivanja vođa bune nalaze se u zahtjevu za ekstradiciju dvojice odbjeglih seljaka, koji su carski istražitelji uputili rašporskom kapetanu iz Paza 8. svibnja 1656. godine. Od uhićenih seljaka u dokumentu je spomenut samo Mate Bolko, "jedan od glavnih zločinaca u onoj pobuni, koji je ne samo poticao žiteljstvo da napadne grad Pićan, već je i sàm sudjelovao pri provaljivanju gradskih i crkvenih vrata, izvlačenju iz crkve Bottonija i Gonana koji su se tu sakrili". Bolko i "još jedan sudionik" seljačke bune uspjeli su početkom svibnja 1656. godine pobjeći iz zatvora u Lupoglavu, ali su austrijske uhode ubrzo saznale da se skrivaju na području mletačkog dijela Istre. Carski su istražitelji odmah uputili zahtjev za njihovo uhićenje i izručenje komisiji. Nema potom više podataka ni o odbjeglom Bolku ni o završetku istrage, pa bi ovu značajnu epizodu seljačke bune u Pazinskoj grofoviji trebalo detaljnije osvijetliti iz drugih izvora, zaključuje dr.sc. Miroslav Bertoša.
PRVE POBUNE SELJAKA
Najveći dio buna dogodio se u austrijskom dijelu Istre, gdje su nameti bili veći i gospodarsko stanje složenije. Do prve značajne pobune seljaka na području Pazinske grofovije došlo je 1409. godine. Razlog je bilo povećanje novčanih davanja i tlake, koje je nastojao provesti Rambert II. Walsee. Dobro pripremljeni pobunjenici iz pazinskog su kaštela uspjeli istjerati kapetana i njegovu posadu, ali je buna ugušena uz pomoć čeških plaćenika, a vođe strogo kažnjene.
Do pobune seljaka na području lupoglavske gospoštije 1574. godine došlo je zbog nametanja rabote pri popravku lupoglavskoga kaštela i povećanja drugih nameta. Na Gračašćini su se 1653. godine seljaci bunili zbog povećanja nameta, načina na koji su pojedini službenici prikupljali naturalna i druga davanja, te zbog miješanja u izbor župana i sudaca.
Nove opasnosti od izbijanja seljačke bune došle su u Pazinskoj knežiji 1712. godine, za uprave obitelji Turinetti de Priè, također zbog povećanja i načina prikupljanja davanja. U Pićnu i okolici seljaci su se bunili 1746. i 1747. godine iz sličnih razloga kao u 17. st.
Buna u Lupoglavu 1847. godine bila je posljednja velika seljačka buna u Istri. Izbila je uoči revolucije 1848. godine i ukidanja kmetstva. Pobunjenici su iskazali nezadovoljstvo prema obitelji Brigido.
Ladanjski dvorac u Lupoglavu sagradila je plemićka obitelj Brigido, nakon što su 1634. kupili Lupoglavsku gospoštiju i odlučili napustiti stari dvorac koji se nalazio na brijegu. Grof Pompeo I. Brigido bio je austrijski državni tajnik, a njegov nasljednik i nećak Pompeo II. Brigido bio je od 1787. do 1804. godine guverner i vojni zapovjednik Trsta. Lupoglav je bio u vlasništvu porodice Brigido sve do 1883. godine.
Na svom su imanju uspješno uvodili nove načine proizvodnje, naročito u stočarstvu. Bio je to idealan model imanja toga vremena, te su istarski posjednici ovamo slali svoje nasljednike da nauče praktične poslove vezane za upravljanje imanjem, poljoprivredu i seosko gospodarstvo, da bi jednog dana i sami postali sposobni upravitelji.
S druge strane, grofovi Brigido ostali su zapamćeni po brutalnosti prema svojim podanicima, koji su bili prisiljeni dizati pobune, kao npr. 1847. godine.
Istarska, odnosno lupoglavska sastavnica prošlosti obitelji Brigido počinje u doba Tridesetgodišnjeg rata (1618.–1648.), kada je lupoglavski feudalac Anton Eggenberg, 1634. godine u Ljubljani, nakon smrti oca Johanna Ulricha, za 42.000 florina gospoštiju odlučio prodati svome tajniku Pompeju II. Brigidu. Otac Pompeja II., Pompeo I. Brigido (1539.–1602.) bio je rodom iz Capue, a u Trst se doselio oko 1580. godine. Sa suprugom Laurom Ginevra imao je tri sina: Pompea II. (1595.–1640.), Lorenza (1596.–1674.) i Girolama (1598.–1645.), koji su zbog zasluga 1632. godine dobili plemstvo, a 1639. godine titulu carskih baruna.
BUNA U KOŽLJAKU
O buni u Kožljaku Vladimir Nazor piše: "Ono što težaci u Čepiću još dandanas pripovijedaju o navali čepićkih kmetova na Kožljak mora da je svakako u savezu sa smrću grofa Josipa Nicolicha de Wachsenstein, kojeg su pobunjeni seljaci ubili.
Uz feudalca Nikolića veže se legenda kako je bio ljubitelj konja te je svog omiljenog pokopao uz počasti kršćanskog pogreba, a navodno su i crkvena zvona zvonila.
Ostao je zapamćen kao heretik, ali i kao surov i pohlepan gospodar koji priznaje samo zakon jačega, a čistokrvna mu lovačka životinja značila više od kršćanskog života. Tako se pričalo da je jednom vlastitu ženu prisilio da na vlastitim grudima othrani leglo štenaca. Otimao je bezbrojne nevjeste i tjerao ih da legnu s njim na prvu bračnu noć.
No, stigla ga je pravda za vrijeme velike seljačke bune 1574. godine. Pobunjenici su provalili u dvorac i ubili pod Kožljakom dne 4. maja 1574. da se oslobode njegova zuluma. O smrti tog silnika piše i historičar Valvazor, a čita se u rukopisu male boljunske kronike: "Dne 4. maja 1574. bi ubijen Josip pod Kožljakom". Regbi da je ponijemčena obitelj potjecala iz Rijeke. Izumrla je godine 1600."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
