ČITA(J)MO ISTRU
Kako je barunica Hütterott pokrenula tartufarski boom – od Livada 1930-ih do tragičnog epiloga
Livade, svjetski centar tartufa
Zagrebački tjednik Istra u studenom 1939. godine u članku pod naslovom "Bijela gomoljika u Istri" otkriva vrijednosti i bogatstvo tartufa, i kako je počela priča o traženju te skupocjene gljive u Motovunskoj šumi. Nepotpisani autor članka spominje nekoliko imena, među ostalim, prof. M. Sella, pa barunicu, ali ne i njezino ime, a riječ je o barunici Barbari Hütterott, koja se smatra začetnicom tartufarstva u Istri.
Prenosimo članak "Bijela gomoljika u Istri", a potom život, djelo i smrt barunice s prebivalištem na rovinjskom otoku Sv. Andrije (Crveni otok).
GLJIVA KOJA RASTE POD ZEMLJOM
U Istri raste vrlo malo jestivih gljiva. Jedino u sjevernom dijelu imade dosta vrganja, koje u svježem stanju nose seljakinje na prodaju u Trst. U ostalim krajevima imade samo pečurka, negdje capica i jestivih lisičica, ali ove za prodaju u većoj količini ne dolaze u obzir, jer se ne mogu sušiti kao vrganji. Gljive, dakle u Istri ne dolaze u obzir kao proizvod za kakav zaslužak. No pred osam godina otkrili su u Istri novu vrstu gljiva i to najukusniju i najdražu gljivu. To je bijela gomoljika ili kako se talijanski kaže tartufo (lat. tuber magnatum.)
Bijela gomoljika je gljiva koja raste pod zemljom u dubini od 20 do 30 centimetara. Oblika je kao krumpir, nepravilne, grbave površine, sva mesnata. Raste na žilama hrasta, a još više gdje su hrastovi izmiješani sa bukvama. I po veličini je takodjer kao krumpir. Dosada su je nalazili u Francuskoj, u Italiji u Piemontu nešto u Bavarskoj i u južnoj Rusiji. Ima vrlo jaki miris i vanrednog je ukusa. Upotrebljava se najviše kao mirodija u jelo. Dovoljno je da se u jelo metne sasma maleni komadić, pa da jelo primi prijatni ukus gomoljike. Gomoljika je vrlo skupa radi toga, osim krajeva gdje raste, vrlo je malo poznata, jer je mogu nabaviti samo dosta bogati ljudi: profinjenog ukusa za lakomo jelo.
Naši su se seljaci bavili proizvodima zemlje, njima su više manje zadovoljavali svoje ekonomske potrebe. Nisu nikad čuli da raste u šumi pod zemljom neka naročito ukusna gljiva, ona nije rasla ni daleko oko Istre, pa nikome nije palo na pamet da je traži. Pronašli su je tekar godine 1931. dva Talijana, neki željezničari na bivšoj uskotračnoj pruzi Poreč - Trst. Našli su bijelu gomoljiku u motovunskoj šumi kod Livada, u gornjem dijelu rijeke Mirne.
BIZNIS BARUNICE I PROFESORA
Profesor pomorsko-biološkog instituta u Rovinju M. Sella, koji je poznat po svojim pokusima gajenja jegulja u pazinskom otoku Fojbi, dao je ovim željezničarima poticaja da dalje istražuju bijele gomoljike. Kad se čulo da u motovunskoj šumi ima ovih skupocjenih gljiva, došli su mnogi "gomoljikari" iz Piemonta da je kopaju. Šumska uprava je od svakog tražitelja ubirala 2 lire dnevno. I odmah su iskopali mnogo gomoljika tako da se smatralo da će šuma nastati zlatan rudokop za gomoljikare. Uslijed velike količine nadjenlh bijelih gomoljika u Istri, cijena na tržištu u Italiji im je znatno pala, pa su ona dva željezničara i prof. Sella zatražili da samo oni dobiju besplatnu eksploataciju radi reguliranja cijena. Ministarstvo šuma metnulo je na licitaciju eksploatiranje gomoljike u motovunskoj šumi. Ova trojica u društvu s jednom barunicom uzeli su u najam kopanje gomoljike uz najamninu od 18.000 lira godišnje na dobu od 5 godina.
Godina 1932. bila je povoljna za bijelu gomoljiku, jer tada su u motovunskoj šumi iskopali oko 80 kvintala. Već 1933. bilo je vrlo slabo. Kad dolina Mirne u jeseni poplavi, gomoljike sagnjiju. željezničari su se odmah povukli iz društva, a barunica i prof. Sella ostali su još dvije godine, ali više nisu mogli jer ni tada nije bila dobra ljetina.
Vlada je raspisala novi natječaj, ali je morala sniziti rok na 3 godine i uz najamninu od jedva 7.000 lira. Početkom septembra ove godine je ponovno bio natječaj za eksploataciju bijelih gomoljika i sada je dobio natječaj neki trgovac iz Bolonje uz godišnju najamninu od 17.150 lira na dobu od devet godina.
PSI BOLJI OD SVINJA U TRAŽENJU TARTUFA
Interesantno je kako se traže bijele gomoljike. Ne treba prekopati 1.100 hektara motovunske šume. Gomoljike traže sa dresiranim psima. Kako smo rekli gomoljika ima jaki miris, koji pas i kroz zemlju osjeti. Pas počme nogama kopati zemlju nad gljivom, a gomoljičar je iskopa. U Francuskoj i Piemontu rabe za traženje gljiva i svinje, ali sa psima je sigurnije, jer ih svinje odmah požderu. Ne treba da je neki naročiti lovački pas, pače obični križanci su najbolji jer divljač ne zamami njihovu pozornost od gljiva. U samoj oprtaljskoi općini imade oko 100 gomoljlčara sa svojim psima, koji traže gomoljike.
Dosada nismo rekli ništa o cijeni ove gljive. U trgovinama na sitno ona se prodaje za 350 i više dinara kilogram. Naši ljudi iz Oprtlja i Livada sa psima traže u motovunskoj šumi gomoljike za račun koncesionara. Gomoljike moraju predati njemu i on im plaća 10 lira po kilogramu. Dnevno mogu naći do 8 i 10 kilograma.
Ali ne samo u motovunskoj šumi, već su bijelu gomoljiku našli i po drugim mjestima u Istri i to u Buzetu, Roču, Podgorju i Cerovlju. Ali tamo ih nema u velikoj količini i tamo se slobodno mogu kopati. I u tim mjestima mogu gomoljičari da nadju 2 do 3 kilograma dnevno, a prodaju ih prekupcima po 30 do 50 lira kilogram. U srednjoj ljetini oprtaljskl gomoljičari zarade oko 100.000 lira, pa je to lijep dobitak za tamošnje siromašno pučanstvo.
TALIJANI ISTARSKE GOMOLJIKE PRODAJU KAO SVOJE
Konačno napominjemo da nigdje u Italiji nema tako obilnog ploda, jer u Piemontu može jedan gomoljičar da nadje 300 do 400 grama dnevno. U Albi, pokrajine Cuneo u Piemontu drži se svake godine sajam gomoljika. Njihove su bijele gomoljike poznate na daleko. U slabim godinama oni dolaze u Istru, kupe istarske gomoljike i prodaju ih kao svoje. Pače su istarske gomoljike jedne godine bile nagradjene kao izvrsne piemontske gomoljike.
U Istri imade i izvanrednih ekzemplara. Jedan istarski gomoljičar (tartufaro) našao je komad težak jednu kilu i četvrt. Prodao ga je za naročiti primjerak za 800 lira. Zaista lijep zaslužak.
BOGATI I PODUZETNI BARUN
Ako to budu pročitali današnji tartufari, zasigurno će im narasti zazubice. Ne radi cijene, već, jasno, radi količine u kilogramima! Podsjetimo da je tartuf Giancarla Zigantea, pronađen 1999. godine, bio težak 1.310 kilograma i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.
Vratimo se Barbari.
Rekli smo da je spomenuta poduzetna barunica u članku Barbara Hütterott, punog imena Carla Ida Barbara Elizabeth Hütterott, rođena u Trstu 1897. godine. Školovala se u Trstu i Meranu, gdje je živjela s majkom i starijom sestrom Luiseom Rosalie Hannaom.
Žicu poduzetništva naslijedila je od oca, baruna Johana Georga Hütterotta (Trst, 1852. – Beč, 1910.). koji je poslove razgranao i izvan Trsta. Zaslužan je i za uspostavu poslovnih veza između Austro-Ugarske Monarhije i Japana koji je posjetio 1874. godine na svojem putovanju po svijetu. Godine 1879. postao je prvi carski japanski konzul u Europi sa sjedištem u Trstu. Iste godine vjenčao se s Marie Augustom Henriette Keyl.
Bio je toliko imućan da je 1890. godine kupio nekoliko otoka u rovinjskom arhipelagu, a godinu poslije postao je vlasnikom i dijela rovinjske obale. U njegovu vlasništvu bili su otoci Sv. Andrija, Maškin, Šturag i Sv. Ivan na Pučini te posjedi na obali, Montauro, Monte Mulin, Monvi, Lone, Punta Corrente i Škarabu.
Pripremao se za gradnju turističkog kompleksa Cap Aureo: tri hotela, kupalište, sportski tereni, obiteljske vile. Godine 1908. objavio je brošuru o klimatskom lječilištu te osnovao tvrtku za financiranje izgradnje Cap Aureoa. Nije, međutim, stigao ostvariti planove. Preminuo je u Beču 1910.
Nakon očeve smrti, Barbara, njezina majka i sestra Hanna preuzele su brigu o rovinjskim posjedima. Živjele su na relaciji Trst - Merano - Rovinj (Sv. Andrija). Hanna se nakon vjenčanja 1917. godine odselila u Beč, a Barbara i majka Marie trajno su se 1927. godine preselile na Sv. Andriju. Hütterottova udovica nastavila je voditi poslove, no nije joj išlo najbolje, pa je 1930-ih poslove preuzela kći Barbara.
TARTUFARSKA PRIČA
Baronesa Hütterott, s prebivalištem na otoku Sv. Andrije osnovala je u Livadama 1933. godine prvu istarsku tvrtku za istraživanje, nalaz i izvoz tartufa - Azienda del Tartufo - Sella, Hütterott and C. Levade. Uz nju, suosnivači su bili Massimo Sella (koji se spominje u članku), tadašnji direktor rovinjskog Instituta za biologiju mora, te Talijani Carlo Testoni i Pietro Giovannelli iz Pule.
Norme o vađenju tartufa koje je uvela tvrtka Barbare Hütterott vrijede i danas. Na osnovi sačuvanih dokumenata iz 1934. poznate su brojne pojedinosti o strogim pravilima. Tartufari su organizirani u skupine na čelu s voditeljem koji nadgleda i zapovijeda. U potragu za tartufima kretalo se ujutro, a navečer svaki tartufar bio je obvezan predati tartufe u spremišta.
Posebno se ističe obveza svakog tartufara da zakopa rupu iz koje je izvađen tartuf. Tartufari su bili dužni odraditi cijelu sezonu u tvrtki te se obvezivali da neće ići u lov na tartufe izvan Šume sv. Marka u svoju korist. Ako nisu savjesno obavljali svoj posao, mogli su dobiti otkaz.
Kao direktorica, Barbara je bila zadužena i za predstavljanje dragocjenih proizvoda. Oglašavala je tartufe u časopisima i novinama, sudjelovala na sajmovima i izravno ih dostavljala hotelima i restoranima te istaknutim pojedincima. Željela je svojim proizvodom konkurirati razvijenoj francuskoj proizvodnji tartufa. Osim toga, kao direktorica tvrtke brinula se i za širenje tržišta.
S obzirom da Istrani nisu poznavali vrijednost tartufa, nisu imali ni iskustva u traženju, pa je barunica dovodila tartufare iz Ferrare, Bologne i Ravene. Osim toga, bila je svjesna velike vrijednosti treniranih pasa koji su pronalazili tartufe pa im je uplaćivala police životnog osiguranja.
Tartufarska priča ove tvrtke okončana je 1937. godine kad je koncesija za Šumu sv. Marka (Motovunsku šumu) pripala politički podobnom poduzetniku Emiliju Facchiniju.
Osim tartufima, prije Drugog svjetskog rata, baronese Hütterott bavila se i poljodjeljstvom, uzgajala voće i povrće, tovila krave muzare. U vlasništvu su imali i ribnjake u uvalama otoka Sv. Andrija, Maškin, Valle dei Frati i Val d’Astro koje su iznajmljivale te kamenolom Montauro. Uza sve to davale su zemlju u zakup te prodavale namještaj, umjetnine, zbirke oružja i nakit. Živjele su povučeno i skromno. Poput oca, voljela je more; 1933. godine u Rovinju je osnovala jedriličarsku udrugu Vela Arupinum, koja je djelovala do Drugog svjetskog rata. Rat je s majkom provela na otoku, ne sudjelujući u društvenom i političkom životu.
PRESUDA "DRŽAVNIM NEPRIJATELJICAMA"
Nakon završetka rata, rješenjem od 1. lipnja 1945., imovina obitelji Hütterott je konfiscirana kao imovina narodnog neprijatelja. Barunici Barbari i njezinoj majci Marie gubi se svaki trag nakon 30. svibnja te godine. Svjedoci vremena poslije su tvrdili da su oni koji su barunicu uhapsili, opljačkali njezino imanje i dragocjenosti. S obzirom na to kako su kažnjavani "državni neprijatelji", nije teško pretpostaviti što se Barbari i njezinoj majci dogodilo. Neki autori izričito tvrde da su ubijene.
Sudbinom Barbare i Marije Hütterott bavi se u svom romanu "Islednik" (Istražitelj) književnik Dragan Velikić, koji je za roman 2015. godine dobio NIN-ovu nagradu.
Vekić u romanu piše: "U izvodu iz jednog dopisa nalazim rešenje oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, kojim se kontesa Hiterot Barbara, po zanimanju posednica, nastanjena u Rovinju, nemačke narodnosti, obaveštava da joj se oduzima sva nepokretna i pokretna imovina. Protiv tog rešenja stranka ima pravo žalbe Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske u roku od osam dana po primitku odluke. Rešenje je doneto 1. juna 1945. godine, a oštećenoj, Barbari Hiterot, i njenoj majci, Mari Hiterot, kako mi je ispričala direktorka muzeja, presuđeno je dan ranije, po kratkom postupku, bez suđenja, metkom u potiljak. Tela su bačena u more kod hridi Banjole. Njihov jedini greh bilo je bogatstvo, koje prelazi u ruke narodne vlasti.
Vidim ih u praskozorje na palubi patrolnog broda, vezane, dok poslednji put pogledima premeravaju svoje carstvo, tamne kedrove šume na Punta Korente, i obalu otočića Maškin, koja se brzo udaljava. Po svedočenju nekih Rovinjeza, čitavu noć uoči egzekucije čuli su se krici sa Crvenog otoka. Možda su Hiterotove već polumrtve krenule, sutradan, na poslednje putovanje".
Prof. Branko Fučić i Aleksandar Tuhtan iz Zagreba popisat će sve nepokretnine na Sv. Andriji, kao i pokretnu imovinu barunica Hütterott. U iscrpnom dopisu popisivači navode: "Očigledno je svatko, tko je prije našeg dolaska bio u dvorcu, raskopao, prekopao i prevrtao svaku sobu, svaki ormar, svaku ladicu do temelja. Razumijemo da OZNA povodom hapšenja vlasnice pretraži njenu kuću, ali da li je nužno da se sadržaji ladica užurbano izvlače, bacaju po podu čitave hrpe rublja, suđa, privatne korespondencije, knjiga, fotografija. U nekoliko soba u pravom smislu riječi noga nije mogla stupiti na pod. Ostaci jela, vinske boce, razbijene čaše, prazne kutijice od nakita, zagađeni podovi, jednom riječju opustošeni i uneređeni dvorac".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
