Vječni spomen
Navik on živi ki zgine pošteno: Istrani poginuli u Domovinskom ratu
BAK Istra (Arhiva Glasa Istre)
Hrvatska 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 30. obljetnicu vojnoredarstvene operacije Oluja, kojom je u tri dana oslobođeno 11 tisuća četvornih kilometara okupiranog područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu.
Istra je dala dvije brigade, 119. i 154., kroz koje je u Domovinskom ratu sudjelovalo 12 tisuća branitelja. Brigada je većinu ratnog puta imala na ličkom bojištu; u Lici je bila i tijekom oslobodilačke vojnoredarstvene akcije Oluja.
Ribar iz Funtane poginuo u Oluji
U Oluji poginuo je, 12. kolovoza 1995. godine, Stipan Liović Pobro iz Funtane, dragovoljac, pripadnik 2. bojne 154. brigade. Jedini među braniteljima iz Istre. Stipan je bio u izviđačkoj jedinici koja se do kanjona rijeke Une spuštala pod okriljem magle. Kada se magla podigla, hrvatski branitelji bili su izloženi snajperskim hicima. Stipan je poginuo (kod zaselka Donje Poljice), a ranjeni su Robert Sabo i Ivan Brajković. Pokopan je na funtanjanskom groblju 30. rujna 1995. godine.
Rođen je 11. prosinca 1953. godine u Zasioku, selu Cetinske krajine, čije je središte Sinj. Na Cetini je 1958. godine izgrađena brana za hidrocentralu Peruča, pa je država seljacima nacionalizirala zemljište. Voda umjetnog jezera potopila je brojne kuće pa su se neke obitelji iselile. Obitelj pokojnog Stipana, majka Nevenka i otac Ivan, doselila se te 1958. godine u Funtanu. Tu je Stipan završio osnovnu školu, a nakon toga zaposlio se kao ribar, što je radio čitava života.
Udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata Poreštine, na mjestu pogibije, podigla je spomen ploču. Usto, mještani toga naselja jedno područje nazvali su Poljana hrvatskog vojnika Stipana Liovića.
Šokantna pogiblja Ramba iz Rovinja
Nekoliko godina prije Oluje, zimi 1992. godine, tragično je poginuo 18-godišnji Tomislav Brstilo Rambo, pripadnik 119. brigade, rođen u Rovinju 4. rujna 1973. godine. Počiva na rovinjskom gradskom groblju. Djetinjstvo i mladost proveo je u Rovinju. Početkom Domovinskog rata služio je vojni rok u zagrebačkoj Maršalki, odakle je pobjegao i priključio se Prvoj bojnoj 119. brigade HV-a. Posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika te je dobitnik spomenice Domovinskog rata i ordena Zrinskog i Frankopana.
Zapovjedništvo 119. brigade s pristožernim postrojbama: izvidnici, veza, inženjerija, logistika te 1. bojna 119. brigade, upućeni su u Liku gdje su trebali preuzeti crtu obrane oko Brinja i Letinca, odnosno na potezu Glavace - Dabar. Prigodom preuzimanja položaja, 31. siječnja 1991. godine, 3. satnija upala je u neprijateljsku zasjedu. Kamion na čelu kolone, koji je prevozio vojnike, na snijegom prekrivenoj cesti, aktivirao je protutenkovsku minu. Od posljedica detonacije smrtno je nastradao vozač iz 111. brigade, Vladimir Mikuličić, a od neprijateljske paljbe poginuo je najmlađi pripadnik satnije Tomislav Brstilo; neki vojnici bili su teže ili lakše ranjeni.
U znak sjećanja na stradale u četničkoj zasjedi, u Letincu, blizu mjesta stradavanja, braniteljima je podignut spomenik.
Smrt na pulskoj zračnoj pisti
Na području Istre, u gradovima Pula, Pazin i Umag, početkom devedesetih godina nalazilo se oko 150 vojarni i vojnih objekata, dok je samo na području tadašnje općine Pula bilo locirano dvadesetak vojarni i više stotina različitih vojnih objekata. Pula je bila jedan od najvećih garnizona u bivšoj državi u kojoj su bile razmještene postrojbe sve tri grane Oružanih snaga JNA, personalne jačine od 6.000 do 8.000 vojnika. Usto, skladišta su bila puna oružja i streljiva.
Snage JNA napustile su Zrakoplovnu bazu Pula 10. studenog 1991. godine, no svi objekti u vojarni i dislocirana skladišta, uključujući poletno-sletnu pistu bili su minirani. Toga dana počelo je razminiranje piste kojom su prigodom poginula četvorica pirotehničara: dva pripadnika MUP-a PU istarske - Vicalj Marjanović (r. 1955.) i Stevo Grbić (r. 1953.), te dva pripadnika Zrakoplovne grupe pri 119. brigadi - časnički namjesnik Dušan Bulešić (1951.) i bojnik Marijan Vinković (r. 1949.).
Uljanikovac poginuo u Slavoniji
Eugen Lapčić, rođen u Puli, 29. travnja 1967. godine, preminuo je u zagrebačkoj bolnici 24. rujna 1991. godine od posljedica teškog ranjavanja 1. rujna 1991. u napadu na Doljane kod Daruvara.
Iz Pule u Daruvar odvela ga je ljubav. Kada je preminuo, Lapčić je bio policajac Policijske postaje Daruvar.
Radio je kao dizaličar u pulskom Uljaniku. Na jednoj od Uljanikovih dizalica njemu u spomen postavljena je, 29. travnja 2022. godine spomen-ploča na kojoj, među ostalim, piše: Navik on živi, ki zgine pošteno.
Pogiblja pazinskog dragovoljca
Kristijan Ladavac, pazinski dragovoljac, poginuo je na ličkom ratištu 1991. godine. Kao dragovoljac javio se 16. listopada 1991. u Zbor narodne garde Operativne zone Rijeka. U službu je dva dana kasnije, a 24. listopada postavljen je u I. bataljun "A" 111. brigade "R" na dužnost zapovjednika 2. odjeljenja, 2. voda, 2. čete. Nakon obuke u Rijeci dijelom 111. brigade odlazi na ličko bojište gdje dobiva prve zadaće: odbaciti četnike s prometnice Žuta Lokva – Brlog – Delnice, razbiti opsadu Otočca i potom produži napadaj u smjeru Brlog – Drenov Klanac – Glavace, što je s uspjehom izvršeno.
U ovim operacijama, 13. studenog 1991., Drenovom Klancu poginula su četiri pripadnika A bojne, među kojima je bio Kristijan Ladavac. Poginuli su od minobacačke mine.
Ladavac je rođen 9. veljače 1971. u Pazinu, gdje je završio osnovnu školu. Zanimanje strojarskog tehničara završio je u Srednjoj školi Mate Blažina Labin. Četiri godine putovao je autobusom iz Pazina u Labin. Bavio se sportom, igrao je nogomet za NK klub Pazinka i OSD Sloboda iz Katuna Trviškog. Nakon završetka srednje škole, 1989. godine, otišao je na odsluženje vojnog roka u Kranj gdje je ostao dvanaest mjeseci. Dan poslije povratka iz vojske, 14. lipnja 1990., zaposlio se u poduzeću Vodovod u Puli na radnom mjestu rukovalac filterskih postrojenja. Ostalo je poznato. Naknadno su njegovi posmrtni ostaci s mjesnog groblja u Zarečja prenijeti na pazinsko gradsko groblje Moj mir.
Zla kob
Branitelj, poručnik Nenad Kalčić, rođen 21. prosinca 1966. godine, poginuo je 20. travnja 1992. godine u području Ramljana tijekom izviđanja. Na tom području dolazilo je do povremene razmjene vatre s neprijateljem no prava opasnost prijetila je od minskog polja. Poručnik Kalčić stao je na minu.
Zla kob zadesila je i Bajra Draginovića. Tijekom 1992. godine jedan vod 119. brigade sudjelovao je na slavonskom bojištu (Slavonski Brod) u sklopu 111. brigade iz Rijeke. Draginović je smrtno stradao u sukobu sa suborcem iz 111. brigade.
Damir Meaški (r. 1) preminuo je 15. studenoga 1991. godine u autokampu Kažela. Usmrtio ga je suborac koji je nespretno rukovao oružjem.
(Autori monografije Darko Dukovski, Vedran Dukovski i Dario Matika, nakladnici Nova Istra i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2018.)
SPECIJALNA JEDINICA BAK
Specijalna jedinica Policijske uprave istaske Bak, postrojba posebne namjene hrvatske policije, osnovana je 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu, gdje je bilo i njeno prvo postrojavanje.
U tom trenutku, osim njih, nije postojala ni jedna organizirana postrojba u Istri. Ratno im je ime Bak Istra.
Bakovi su bili među prvima koji su pošli braniti Petrinju, a poslije su sudjelovali u akcijama Trokut, Poskok 1 i 2, Maslenica, Medački džep, Bljesak, Oluja, Krug Dubrovnik i u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.
Poslije rata sudjelovali su u razminiranju od Vukovara do Dubrovnika, pri čemu je poginuo jedan pripadnik. U Domovinskom ratu Specijalna jedinica Bak Istra izgubila je pet pripadnika.
ZRAKOPLOVNA GRUPA VRSAR
Zrakoplovna grupa Vrsar osnovana je od profesionalaca i članova Aerokluba Vrsar te pripadnika zrakoplovnog odjeljenja Štaba teritorijalne obrane Poreč. Neformalno okupljanje počelo je u lipnju 1991. godine. U konzultaciji s pukovnikom Tomislavom Magićem, zapovjednikom zrakoplovstva u ondašnjoj strukturi Zbora narodne garde, obavljaju se pripreme za organizaciju operativne zrakoplovne grupe. Prve zadaće bile su sklanjanje zrakoplova i tehnike. To su bili zrakoplovi nesposobni za letenje koji su tu bili na servisiranju. Aeroklub Vrsar je do izbijanja rata bio službeni, drugi po važnosti, ovlašteni avioservis u bivšoj državi.
Prvi veći zadatak bio je osposobljavanje helikoptera MI 8. Osim toga, prema zapovjedniku Rajku Tomašiću, natporučniku, razvili su nosač bombi, raketa i mitraljeza s elektronikom za upravljanje; izvedeno je više letova s betonskim bombama od pedeset kilograma. Usto, grupa koordinira vojnu proizvodnju tvornici Neon Vrsar.
Krajem prosinca 1991. godine ZG Vrsar postaje službena baza HRZ koju čine zapovjednik Rajko Tomašić, te Dragan Garvan, Josip Mišetić, Edo Matošević i Elio Popović. U Vrsaru počinje preškolovanje pilota iz bivše JNA na transportne zrakoplove AN 2.
Zrakoplovna grupa Vrsar, 21. prosinca 1991. godine, meta je napada sedam borbenih zrakoplova MIG 21. Poginuo je Drago Garvan, pripadnik Zrakoplovne grupe Vrsar i djelatnik Aerokluba Vrsar, te Drago Barić, pripadnik Zrakoplovne grupe Zagreb, Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva.
POGINULI PRIPADNICI HRVATSKE VOJSKE IZ ISTRE
Prema službenim podacima (prenosimo iz Monografije "Istra u Domovinskom ratu 1991.-1995").kao pripadnici 119. brigade Hrvatske vojske poginuli su: Tomislav Brstilo (31. I. 1992.), Slavko Cindrić (29. X. 1993.), Bajro Draginović (28. VII. 1992.), Nenad Kalčić (20. IV. 1992.), Damir Meaški (15. XI. 1991.) i Marijan Vinković (10. XI. 1991.).
Iz 154. brigade poginuo je u vojnoredarstvenoj operaciju Oluja Stipan Liović (12. VIII. 1995.).
Kao pripadnik Zrakoplovne grupe Pula pri 119. brigadi poginuo je Dušan Bulešić (10. XI. 1991.).
Kao pripadnik Zrakoplovne grupe Vrsar poginuo je Dragan Garvan (21. XII. 1991.).
Kao pripadnici Satnije mornaričko-desantskog pješaštva Vanga Pomorskog zapovjedništva za sjeverni Jadran, poginuli su Dragan Grabovac (12. II. 1993.), Haris Hadžišehić (/. IX. 1992.), Muharem Hamzić (9. II. 1993.), Anđelko Kecman (13. II. 1993.), Petar Kuprešak (30. VIII. 1992.), Miljenko Kvesić (12. II. 1993.), Sinahid Meškić (8. IX. 1992.), Mladen Mrvac)19. VII. 1992.), Adem Musa (8. IX. 1992.), Niko Nišandžić (8. IX. 1992.) i Valter Radeka (25. IV. 1992.).
Od pripadnika postrojbi MUP-a Pula/istarska poginuli su Stevo Grbić (10. XI. 1991.), Vicalj Marjanović (10. XI. 1991.), Danijel Palagyi (Palađi), Ljubomir Boromica i Stevo Bok.
Od pripadnika 8. lakojurišne brigade vojne policije poginuli su Zlatko Brlečić (13. I. 1994.), Milan Filipović (17. I. 1994.) i Igor Pežak (13. I. 1994.).
Kao pripadnik 111. brigade HV-a poginuo je Kristijan Ladavac (13. XI. 1991.).
Kao pripadnik HOS-a poginuo je Darko Rušanac (1. III. 1992.).
Damir Sudulić (20) iz Galižane. Bio je u Vukovima. Poginuo u Lici.
Kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a Daruvar poginuo je Eugen Lapčić (24. IX. 1991.).
(Prenosimo iz monografije "Istra u domovinskom ratu 1991. - 1995.)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
