SAMOSTALNE IZLOŽBE

U Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu izlažu umjetnici Slađan Dragojević s "Krajičkom oka" i Asja Vasiljev s "Me(n)talne konstrukcije"

| Autor: Zvonimir Guzić


U gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu predstavljena su dva samostalna likovna projekta, Slađana Dragojevića s izložbom "Krajičkom oka…" i Asje Vasiljev s postavom "Me(n)talne konstrukcije".

Dragojevićevi su radovi serije fotografija koje skrivaju mnogostruke dodatne poruke.

Kompilator konglomerata ukradenih informacija

- Pojmovi zapažanja i promatranja u opservaciji okoline nude više nekih pitanja do ruba polemike. Zapažanje je svojstveno čovjeku, dok se promatranje ili kontroliranje okruženja danas radi tehnološkim sredstvima. Kontrolna kamera ne zapaža već samo bilježi, stroj je programiran da evidentira situacije bez emocija. Programiran tehnološki sustav pogrešno nazivamo umjetnom inteligencijom, pravilnije bi bilo taj sistem zvati "kompilatorom konglomerata ukradenih informacija", uvodno je kazao kustos Gradske galerije Fonticus, Eugen Borkovsky, prezentirajući radove Slađana Dragojevića, da bi se osvrnuo i na krucijalno pitanje današnjice, umjetnu inteligenciju, u odnosu na čovjeka.

(Foto: Arhiva GG Fonticus)(Foto: Arhiva GG Fonticus)

- Ljudska inteligencija ima ugrađeno čuvstvo u percipiranju, a tzv. umjetna inteligencija ne može dostići empatiju ili emociju, pa ma kako se tehnologija u službi profita trudi usaditi čipove u mozak. U ovom projektu, situacija je pokrenuta zapažanjem slučajnih oblika, nastavlja se kadriranjem, klikom i odlaganjem. Slađan se odlučuje okrenuti protiv konvencija. On postavlja, po dvije slučajne scene pretvorene u fotografije, na tonirane podloge nakon čega shvaćamo kreativnost i domišljatost ovog "pjesnika okulara". Sve ove fotografije nastale su usput, neambicioznim bilježenjem, no dueti foto-zapisa sjajno su posloženi u smislene parove. Nekoliko fotografija nema okvir i pojavljuju se kao samostalne vizualne činjenice, kao pauze ili solo nastupi između dueta. Slađan se ovim projektom na neki način poigrava, ne zaustavlja se uparivanjem, već ih plasira na iznenađujućoj podlozi, kaže Borkovsky.

(Foto: Arhiva GG Fonticus)(Foto: Arhiva GG Fonticus)

I tu umjetnik ne staje, ne uzima neutralnu, sivu, crnu ili bijelu, već tamno crvenu boju koja postaje okosnica cijelog projekta, smatra kustos.

- Otvara se pitanje koliko podloga doprinosi ili odmaže pojedinoj fotografiji ili projektu. Topla, ali prigušena crvena boja, postaje dominanta boja prostora izložbe. Promatrač je prisiljen koncentrirati se na svaku od udvojenih fotografija i čini se da umjetnik usađuje fotografije u podlogu kako bi promatrača prisilio da otkriva "nebitne detalje", da ga poduči gledanju tj. primjećivanju. Svaka je fotografija samo bilješka trenutka prepariranog za trajanje, sadašnji časak jedina je realnost odmah poslije, taj tren postaje prošlost, a onaj koji slijedi tek je sitni djelić tijeka ka budućem. Mnogi smo ovu spoznaju razabrali, ali se ne ravnamo prema njoj, prošle trenutke aktiviramo memorijom, ali ona je podložna raznim vidovima interpretacije.

Smisao postojanja opravdava se prošlošću i snatrenom budućnošću, memorija nas, uz dresuru zapadne civilizacije, ometa u holističkom percipiranju, a zadane vrijednosti utiskuju nam se već u mlade duše. U našem slučaju, slučajna fotografija, kao da nas želi osvijestiti i probuditi. Ove sekvence otkrivaju uzburkanu estetiku svijeta koji emitira višak informacija i predmeta. Problem je što se u suvremenosti likovna umjetnost prečesto banalizira, nude se dosjetke, banalnosti, atrakcije tako da imamo besmislena osvjetljavanja arhitekturnih zdanja raznoraznim motivima bučno nazivana "festivalima svjetlosti".

(Foto: Arhiva GG Fonticus)(Foto: Arhiva GG Fonticus)

Također, i osvjetljavanje zamrlih dizalica po mrtvim lukama populističke su atrakcije, svo ovo tzv. likovnjaštvo podilazi vremenu hiperprodukcije vizualnog, od tik-toka, facebooka... uz koje gledamo preobrazbe osoba koje su valjda umislile da su ljepše/ljepši s prevelikim dojkama, vrelim usnama i podbuhlim obrazima. Sveukupan dojam nas odvodi ka globalnom propitivanju estetskih dogmi, promatrač može biti čak i probuđen, začuđen, ali u konačnici i oduševljen kombinatorikom "scena u prolazu" što je i bila intencija autora. Ova činjenica zanemaruje plasman podloga koju prevladava sama fotografija, tako možemo prihvatiti da nas autor navodi da se dublje zagledamo u ponuđene scene, još ako uspijemo razabrati smisao, znakove, sadržaje koji su ujedinjeni u parove, onda smo izložbu i vidjeli, na izložbu Slađana Dragojevića dao je svoj kritički osvrt Eugen Borkovsky.

Asja Vasiljeva je pak druga priča. Njen je novi projekt instalacija. Autorica oblikuje objekte u prostoru, što svjedoči njen skulptorski pristup i edukaciju. Ona nastavlja istraživanje stanja pojedinca i/ili grupe u suvremenosti, a objekti su joj od armaturne mreže i postavljeni na pod prostora kao poprišta doživljaja čemu se pridružuje poigravanje svjetlom, projekcijom svjetlosnih zraka video rada.

(Foto: Arhiva GG Fonticus)(Foto: Arhiva GG Fonticus)

- Asja Vasiljeva predstavlja novi projekt koji se razvio u ovdje predstavljenu situaciju i kao da bi se u svakom trenutku, mogao nastaviti. Glavna uloga prepuštena je promatraču koji postaje dio prostorne instalacije. Projektu se pridružuje Aleksej V. Slavik video instalacijom Šipke, tako da se dogodilo uslagivanje ova dva rada pretvaranjem u ambijentalnu instalaciju. U videu se propituju slične teme kao i u objektima koje potpisuje Asja. Oba polazišta, zauzimanje prostora i projekcija videa, usklađena su na idealan način, segmenti mrežnih konstrukcija nude ritam, a transparentnost materijala dopušta pogled kroz svaki pojedini segment, kazao je Eugen Borkovsky.

Problematizacija staništa kao kaveza

Prolazeći između prostornih konstrukcija i okruženi dinamičnim videom, uz pritajeni zvuk, nismo sigurni jesmo li u interijeru, eksterijeru ili smo se našli među kulisama.

- Mrežna struktura se pojavljuje kao formacija privida, konstrukcije izazivaju mentalne nesklade: nešto neprohodno je transparentno. Asja u suradnji sa Aleksejem, nudi ideju da mentalne konstrukte treba preispitati. Umjetnici su svjesni da vrijeme u kojem živimo nameće okvire, u nekima od njih moramo, ali u nekima ne želimo sudjelovati. Projekt nudi urbane konotacije jer umjetnica želi problematizirati staništa kao kaveze. Iako su objekti u prostoru nalik na nebodere, katedrale, nemamo se gdje sakriti, suvremenost sistemima kontrole sve više sužuje područja života i donedavno još moguća isključivanja iz sistema postaju nemoguća.

Osobni podaci se zlorabe, zabranjuju se druženja koja ne odgovaraju politici, a političari više nisu oni koji se brinu o stanovnicima od kojih su izabrani, već su promotori multinacionalnih korporacija. Jedna od asocijacija projekta je ideja babilonske kule, kao što predaja kaže, bez obzira na trud, nisu stigli do božanstva i kao da nisu shvatili da je tijelo neka vrsta kaveza. Ono nam diktira tempo i smisao, ali umjesto da ga poštujemo, osluškujemo, podastiremo se konzumerizmu. Imati je zamijenilo biti, utrpani smo u vjerske, nacionalne, erotske okvire i umjesto ljubavi, praštanja, emocija, nameću se zakoni i norme ponašanja, smatra kustos.

Pad Berlinskog zida, koji smo slavili, nije povijesni "kraj zidova"; oni se i dalje stvaraju i vode u nove podjele, kaže Borkovsky, da bi konačno upozorio: »Elementi ovog postava simboli su otuđenosti i uzurpacija osobnosti."

(Foto: Arhiva GG Fonticus)(Foto: Arhiva GG Fonticus)

Vrijeme - nesiguran faktor za procjenu tijeka

Projekt je upozorenje, kako autorica kaže: "da smo mi - građani, kao građevinski materijal", ali identitet je pitanje slobode pojedinca ne spoznajemo da se identitet sagledava kao proces, a ne zbirka određenih elemenata. Ove metalne formacije kao da zaustavljaju tijek određivanjem prostora. Spoznali smo da je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodali smo mu prostor, a prostor i vrijeme sada su jedna cjelina (prostor-vrijeme). Newton je izračunao gabarite grube okoline, ali, kvanti, fraktali, bozoni, strune otkrivaju sofisticiranije prostore od onih mjerljivih osjetilima. Projekt ostavlja gorčinu s obzirom na realitete okruženja, no bez patetičnog iskaza skulpturalni elementi diktiraju kretanje posjetitelja i utječu na doživljaj. Projekcija dodatno oživljava prezentaciju, a promatrač se mora sam odlučiti: doživljava li predmete, događaj ili ponudu osvješćivanja, osvrt je Borkovskog na izložbu Asje Vasiljev.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater