MEMORIA PINGUENTINA
Buzetski pogon Zagrebačke trikotaže i pozamenterije Nada Dimić živi u sjećanjima
Matija Nežić, na fotografiji njegova nona Anđela Nežić (Snimila Gordana Čalić Šverko)
Prije 63 godine je otvoren, prije 30 godina zatvoren, a još uvijek živi u sjećanjima, buzetski pogon Zagrebačke trikotaže i pozamenterije »Nada Dimić«. Toliko da je hommage najvećem ženskom kolektivu na Buzeštini, kojeg je u sklopu projekta Buzet u sjećanjima - Memoria Pinguentina, Pučko otvoreno učilište »Augustin Vivoda« organiziralo uoči Međunarodnog dana žena, u potpunosti ispunio veliku dvoranu Narodnog doma. Prvi puta nakon nekoliko desetljeća, bivši radnici, većinom radnice, okupili su se na jednom mjestu.
Zagrebačka trikotaža nastala je spajanjem nekoliko privatnih nacionaliziranih poduzeća iz Zagreba i okolice, Gaon i Lacet, nakon oslobođenja, preimenovanih u Interplet i Vrpca. Kasnije je pridodana i Zagrebačka pletiona i čitav niz manjih poduzeća. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, nova orijentacija poduzeća bila je otvaranje specijaliziranih pogona u nerazvijenim krajevima tako su otvoreni pogoni: Buzet, Zelina, Obrovac i Medak.
Zaposlene žene
Pogon konfekcije u Buzetu službeno je otvoren 1. svibnja 1961. godine u zgradi Zadružnog doma adaptiranoj za te namjene, a zapošljavao je dvjestotinjak radnika.
- Bila je to jedna od prvih većih tvornica u Buzetu koja je zapošljavala većinom žene, kazao je Matija Nežić iz Pučkog otvorenog učilišta, govoreći o tvornici koja je obilježila razvoj tekstilne industrije. Čak su tri člana Nežićeve obitelji bila zaposlena u »Nadi Dimić«, pa tako i njegova pokojna nona Anđela Nežić koja je tamo provela čitav svoj radni vijek.
Prvi upravitelj bio je Antun Grbac, a 1964. godine dolazi novi direktor Edo Krbavčić koji će tvornicu nastaviti voditi idućih 25 godina. Montirani su stari strojevi, prethodno korišteni u Zagrebu, a 1968. godine nabavljeno je 29 novih šivaćih mašina. Proizvodilo se žensko, dječje i muško donje rublje, jednostavnog kroja da bi se postepeno savladavali sve kompliciraniji modeli i artikli. Tih se godina, kazao je Nežić, proizvodila pamučna trikotaža, dječji kaputići za izvoz, kapice, majice, svilena i sintetička trikotaža, kombinei. U početku se radilo samo za domaće tržište dok se kasnije prešlo na proizvodnju i za inozemno tržište i to uglavnom za SSSR, Čehoslovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Norvešku, Švicarsku i druge zemlje.
Pogon je započeo rad uglavnom s nekvalificiranim radnicima bez radnih navika i industrijskih tradicija, što je, posebno u samom početku, predstavljalo velike poteškoće. Nekoliko radnika upućeno je na školovanje u Zagreb gdje su završili školu za kvalifikaciju, a neki srednju i višu konfekcijsku školu. Za potrebe tvornice organizirani su interni obrazovni programi za stjecanje zanata još prije nego je otvorena srednja škola u Buzetu. Od 1967. do 1969. godine u Buzetu je djelovalo odjeljenje Tekstilnog školskog centra Đuro Salaj Zagreb, a 1972. godine započeo je tečaj za interne polukvalifikacije i kvalifikacije.
Nova zgrada
U razdoblju od 1975. do 1976. godine odabrana je lokacija i osigurana su sredstva za gradnju nove tvorničke zgrade, tlocrtnog objekta u obliku šivaće mašine. Svečano je otvorena 28. travnja 1978. godine. Dvije godine kasnije osnivana je služba kreiranja i modeliranja gdje se je osmišljavala vlastita kolekcija, te je otvorena prodavaonice u Buzetu, a 1987. godine novi direktor postaje Branko Zlatić.
Godinu dana kasnije dolazi do osamostaljenja. Potpisan je prvi ugovor s Benettonom u tom razdoblju osamostaljenja, kojim je naručeno dvjesto tisuća komada polo majica. Kupljene su i nove mašine iz Njemačke, pa se znatno smanjilo vrijeme za izradu komada, bilo je čak niže od Benettonove norme. No, zbog velike inflacije i dugih rokova plaćanja i do 180 dana, poslovalo se izrazito otežano, kazao je Nežić.
Uz Benetton, poslovni partner bio je i Triumph za kojeg su se šivali kupaći kostimi, švedski Liegelind s programom dječje trikotaže, Krasnaya Zvezda iz Lenjingrada, odnosno Sankt Peterburga. Čitav je niz velikih kupaca proizvoda buzetske »Nade Dimić«: Brodokomerc, Rijeka tekstil, Dalma Split, Jadran tekstil, Magros Sarajevo, Nama robni magazini, Tkanina Celje, Rekord Osijek, a buzetske artikle moglo se pronaći u mnogim robnim kućama u Beogradu. Kolektiv s 220 zaposlenika, od čega 200 žena, imao je i svoju mušku nogometnu ekipu - Endi nepobjedivu ekipu. - Bio je to najslabije plaćen, ali najveseliji kolektiv u Buzetu, naglasio je Nežić.
Poduzeće mijenja naziv u Texpartner, da bi 1993. godine počele izostajati plaće, dolazilo je do čestih promjena direktora, štrajkova. Pogon je 10. siječnja 1994. godine spao na svega pedeset radnika, 24. veljače zabilježen je zadnji izlaz robe za Benetton, a radnici su radili bez plaće godinu dana. To je razdoblje pretvorbe, kada je »Nada Dimić« postalo dioničko društvo. Bilo je ideja o kreditima i hipoteci, ali je 18. srpnja na Skupštini dioničara izglasan stečaj. Radnici su tek nakon dužeg razdoblja, kada je Grad otkupio tvornicu, uspjeli dobiti zaostale plaće.
- U 33 godine djelovanja buzetske tvornice stečeno je veliko iskustvo industrijske proizvodnje, savladali su se složeni tehnološki procesi, moglo se proizvesti bilo koji odjevni predem. Po njenom zatvaranju otvarani su brojni pogoni u kojima su svoje mjesto našle bivše radnice, no tekstil se počeo širiti na istok, kazao je Nežić. Zagrebački pogon »Nade Dimić« 2000. godine također je završio u stečaju, a jedini koji je preživio unutar te grupacije je pogon u Zelini koji danas djeluje kao Endi line.
U sklopu večeri posvećene razvoju tekstilne industrije, nastupila je pjesnikinja Marija Ribarić, bivša djelatnica »Nade Dimić«, potom su zapjevale Kantadurke iz folklorne skupine GD »Sokol« Buzet, a bivši direktor buzetskog pogona Branko Zlatić, također se predstavio u pjesničkom izdanju. Prikazane su snimke Mira Petohleba snimljene prilikom otvorenja nove zgrade u travnju 1978. godine, kao i tijekom dviju obljetnice rada iz ranih osamdesetih godina. U holu je postavljena izložba fotografija te odjevnih predmeta proizvedenih u buzetskom pogonu »Nade Dimić«.
Najstarija radnica
Prošlotjednom skupu odazvala se je i najstarija bivša radnica, 93-godišnja Anita Pavletić, krojačica koja je zanat ispekla u muškoj krojačkoj radnji Radoslava Krbavčića u Svetom Ivanu. Prilikom otvaranja buzetskog pogona 1961. godine, direktor Antun Grbac pozvao ju je da dođe raditi u krojačnicu. Živjelo se skromno, plaće su bile male i puno joj je značilo kada se zaposlila. Iz krojačnice je premještena u šivaonu kao majstorica.
- Jednu smjenu sam vodila ja, a drugu moja kolegica. Svaka je imala pedeset radnika. Bilo je lijepo, djevojke su bile jako dobre, vrijedne, prisjetila se s nostalgijom Anita.
Marija Presel
Kao 12-godišnjakinja Marija je prisustvovala otvaranju buzetske »Nade Dimić« da bi u studenom 1966. godine u njoj našla i svoje prvo zaposlenje na radnom mjestu švelje. Napredovala je i školovala se, završila srednju školu uz rad i kao krojačica nakon 19,5 godina radnog staža otvorila svoj obrt.
- Uvijek sam bila na prvoj liniji savladavanja novih artikala, uz majstoricu, pokojnu Danicu Krulčić. Fantastično nas je učila i bila jako strpljiva. U jednom razdoblju sašili smo dječjih kaputića za »obući cijelu Rusiju«. Mi djevojke dovršavale smo kragne, na svakoj smo strojno vezle tri cvjetića. Pamtim šivanje kupaćih kostima koji su bili jako zahtjevni, ali smo ih savladali, kazala nam je 75-godišnja Marija Presel. Buzetska »Nada Dimić« odredila joj je životni put. Tu je upoznala budućeg supruga, tada naučnika mehaničara, vjenčali su se i dobili dvoje djece.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
