Nedavno je u fokus javnosti stiglo istraživanje Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prema kojem gotovo svaki drugi Hrvat razmišlja o promjeni posla u godini dana. U posljednje tri godine, to je učinila gotovo polovina radnika. Nadalje, u potrazi za novim radnim mjestom u trenutku istraživanja bila je četvrtina radnika u Hrvatskoj.

Ako se tome pridodaju visoke brojke Hrvata koji odlaze iz zemlje u inozemstvo u potrazi za poslom koji će ih ispuniti i osigurati im nešto bolje financijske uvjete, svakodnevno svjedočimo lošim statistikama i zaključujemo kako se tržište rada u Hrvatskoj drastično mijenja, iako su radnici prije nekoliko desetljeća težili sigurnom i stabilnom poslu koji se nije mijenjao, ako se baš nije moralo.

Osluškujući i prateći dinamične promjene na tržištu rada, ne možemo se ne zapitati - postoje li stanovnici naše države koji ujutro ne odlaze na radno mjesto s grčem u želucu? Ispunjava li posao barem nekolicinu njih entuzijazmom i vraćaju li se svojim domovima i obiteljima sretni i zadovoljni? A s druge pak strane, postoje li oni poslodavci koji prepoznaju vještine i kvalitete svojih marljivih radnika i za to ih zasluženo nagrađuju?

Donosimo priču jedne Slavonke koja je u potrazi za stalnim zaposlenjem postala Porečankom i pronašla svoje mjesto u području kojeg i danas mnogi smatraju "muškim poslom". Njen profesionalni put neobično je zanimljiv, obilježen brojnim anegdotama, ali i pozitivnom energijom te privikavanjem na šarm i ljepote ovog tisućljetnoga grada.

Potraga za poslom danas 33-godišnju Katarinu Jeremić dovela je u Istru prije gotovo cijelo desetljeće, a ovdje je prvotno radila kao sezonski radnik. Vrijeme je odmicalo i već je pomišljala na povratak kući ako ne pronađe stalno zaposlenje. Igrom slučaja ili prstom sudbine, našla se u pravo vrijeme i na pravome mjestu.

- Živjeti s jednom, suprugovom plaćom, i prije devet je godina bilo poprilično izazovno. Tragala sam za poslom na neodređeno i u obližnjem porečkom kafiću upitala konobaricu zna li za neku tvrtku u kojoj traže radnike. Ona me usmjerila na benzinsku postaju Poreč Obilaznica sjever. Pomalo uplašeno, uputila sam se na odredište i tadašnju poslovođu upitala traže li zaista radnike i mogu li podnijeti prijavu. Rekla je da baš danas obavlja razgovore za posao te da slobodno ostanem. Razgovor je ugodno protekao, iako je u ono vrijeme posao na benzinskoj postaji bilo teško dobiti, pa nisam polagala prevelike nade u pozitivan ishod. Međutim, nakon nekoliko dana dobila sam povratnu informaciju da sam ja izabrana. Tada sam samo razmišljala - pa ja ću imati posao kroz cijelu godinu, sa smiješkom se prisjeća Katarina.

Kako je po prirodi znatiželjna osoba naučena na rad, zapitkivala je ono što nije znala, usvajala nova znanja i kada nije bilo kupaca, posvećivala se punjenju polica, ali i poslovima koji tada nisu bili u njenom opisu radnog mjesta. Vrlo brzo, nakon samo godinu dana rada provedenog na postaji danas jedne od najvećih hrvatskih tvrtki, Katarinino zalaganje, želju za radom, pozitivnu energiju i lijepo ponašanje prema kupcima prepoznala je njena tadašnja šefica Danijela Šević i ponudila joj posao poslovođe benzinske postaje. Objeručke je Katarina, ali s dozom nepovjerenja u vlastite sposobnosti, prihvatila novu poziciju.

Povezane vijesti

• Video pulskih plesačica postao hit na internetu
• Dvije će marine u pulskoj luci Končara stajati dvostruko više od planiranog
• Brodska olupina odgađa izgradnju Končareve marine na Katarini