Godine 1993. Glas Istre se pripremao tiskati monografiju u prigodi 50. obljetnice. Urednikom je imenovan Miroslav Sinčić. Monografija, nažalost, nije tiskana, ali su ostali tekstovi koji su djelomice objavljeni. Urednik Sinčić razgovarao je tim povodom s Androm Lušičićem, ilustratorom partizanskog tiska, koji je napisao prigodan tekst u Zagrebu 15. svibnja 1993. i poslao na adresu Glasa Istre. Tekst objavljujemo u nešto skraćenom obliku.

Meki Istrani i tvrdi rat

Potkraj 1943. kada sam u Otočcu s grupom slikara radio na ilustriranju partizanskog tiska Hrvatske, predloženo mi je da pođem u Istru. To sam, naravno, potajno čekao i s oduševljenjem smjesta prihvatio.

S onu stranu Učke, u toliko žuđenoj Istri, u Stanici broj jedan, u šumarku koji ju je skrivao, bilo je mnoštvo kosova, puno sunca i - Istrana. Oni su potiho i milozvučno čavrljali a ja sam se, mada čakavac iz Hrvatskog primorja, već navikao na tvrd i opor lički govor, pitao kako će ti meki Istrani voditi tvrdi, okrutni rat.

Andro Lušičić, novinar, slikar, ilustrator, karikaturist, scenarist, glumac, filmski redatelj

U Stanici jedan prenoćio sam i izjutra, s kurirom koji me probudio, krenuo dalje na put. Nedugo zatim našli smo se u Prop-odjelu Oblasnog odbora za Istru, na cilju mog dugog i napornog putovanja. Boravak u Prop-odjelu trajao je kratko. Zbog teških uvjeta života i rada na Planiku, bio sam sa Zvanom Črnjom upućen u centralnu Istru.

U maloj "fumadi" pokraj sela Kranjčići Zvane je zasnovao Prop-odjel Odbora Pula. Kamena poljska kućica primila je svo njegovo osoblje. Započelo se tiskom vijesti na jednom listu papira, tiskom letaka i slično. Vrlo skromno.

Štamparija Pobjeda 1944. - Miroslav Dukić, Andro Lušičić, Jospi Sloković - Branko, Vlatko Cetina i Vitomir Jardas

No, već prvog dana postojanja male štamparije učestale su nevolje s Nijemcima. Svakoga dana dojavljivani su "rastrelamenti" što su ih oni, njima svojstveno, pedantno obavljali. I mada u većini slučajeva nisu na nas naišli, bilo je zaista teško pod stalnim pritiskom smišljati tekstove, prekucavati ih na matrice, tiskati na ciklostilu. Ponekad je i po nekoliko puta dnevno trebalo u velikoj hitnji sklanjati i sebe i tehniku u obližnja skloništa pod zemljom ili u trnovite guštare.

S takvim iskustvom nije bilo teško ustanoviti da je boravak i rad u ovom kraju krajnje pogibeljan pa je donijeta odluka da se krene prema našoj najvećoj zaštitnici Učki.

Opasna Puljština

Poviše izvora Rečine jedno se šumovito područje zove Čvije. Ovdje se smjestilo sjedište Oblasnog prop-odjela za Istru. Za nas koji smo upravo prispjeli iz uzburkane, krajnje uzbudljive i opasne Puljštine, bila je to romantična oaza mira i spokoja, gdje se moglo nesmetano udisati miomirisni gorski zrak. Tih sam dana postao ponovno svjestan raskošnih boja i mirisa šume. No, iznimna vrijednost koja me ponajviše oduševljavala bila je ljepota što je zračila i širila se na cijeli prostor, iz odnosa među ljudima koji su obitavali i radili. Svi su oni objedinjavali skladnu porodicu u kojoj nisu bile uočljive, još manje isticane, ma kakve razlike u funkcijama ili zaslugama. Stražari, dobavljači, kuriri, kuhari, urednici, mali i veliki, žene i muškarci, svi su bili stopljeni u neprisilnom nastojanju da ulože u zajednički cilj maksimum svojih snaga.

Andro Lušičić (lijevo) u filmu Opsada iz 1956. godine

Tom divnom skladu, što sam ga kasnije u poratnim vremenima samo u iznimnim trenucima osjetio, nesumnjivo su doprinijeli sjajni Istrani u samom vrhu Prop-odjela: braća Drndići, Zvane Črnja, Andrea Casassa, Eros Sequi, profesor Magone, Fedor Olenković… Tom su skladu doprinosili i oni koji su često ovamo navraćali: veliki Vid Švalba, Joakim Rakovac, Dušan Diminić i još mnogi.

Danjuša Švalba bila je glavni autor sadržaja Početnice, pomagao joj je pedagog Magone, Talijan, a Lušičić ju je likovno obradio

Nošen tako, ne toliko svojom, koliko zajedničkom energijom, opsjednuto sam crtao cijeli dan, portretirao ili karikirao sve što je bilo oku na dohvat - ljude, drveće, kukce, cvijeće… i sanjao o velikoj budućnosti, ne izdvajajući osobnu od zajedničke.

Konoba Berta Lučića

Zbog mnogih praktičkih okolnosti moj se atelier iz bogatog zelenila i, činilo se tada, najidiličnijeg kutka na kugli zemaljskoj, morao premjestiti u posvema suprotan ambijent, u memljivu, tijesnu konobu. Ova je konoba predstavljala samo jednu od štamparija Prop-odjela Oblasnog NOO-a za Istru. Nalazila se u Benašima, na Kastavštini, u kući Berta Lučića i njegove porodice. Nazvali smo je "Pobjeda". Drugu štampariju, smještenu u selu Kosi, okrstili smo imenom "Sloboda". U "Pobjedi" koja je mene udomila, držale su se prije rata bačve, a u bačvama opojni sok sunčanih vinograda Kastavštine. Berto je prava vrata konobe zazidao, pa iz druge susjedne prostorije, iz štale, ispod jasala i kozi ispod brade, iskopao otvor, zatim ispod zida u konobu uzani tunel, kroz koji se moglo samo puzati.

Povezane vijesti

• Konferencija Glasa Istre i partnera sutra u rovinjskom Grand Park Hotelu
• Susret o urbanoj mobilnosti u Puli: Grad po mjeri čovjeka, grad kao prometni hub
• Domaći i međunarodni stručnjaci o strateškom razvoju prometa u Puli - uz uvjet da ostane grad po mjeri čovjeka