Na nedavno potpuno obnovljenom kaštelu Morosini-Grimani, na najljepšem renesansnom trgu u Istri, onom u Svetvinčentu, "proradila" je i velika kamena ura. Na vrhu je kvadratne kule i tako već pola milenija, ali mnogima danas teško "čitljiva". Predstavnik je starog načina mjerenja vremena, o čemu razgovaramo s Vjekoslavom Gašparovićem, istarskim arhitektom koji je sudjelovao u obnovi kaštela i rečenog javnog sata o kojem je nedavno objavio i knjigu, te s doc.dr.sc. Danijelom Doblanović Šuran, povjesničarkom, profesoricom na pulskom Sveučilištu, podrijetlom sa Savičenštine, koja je surađivala u istraživanju i uredila knjigu. Ove nedjelje predstavit će je na pulskom Sa(n)jam knjige u Istri.

Knjiga je, dakle, posvećena staroj javnoj uri u Savičenti, ali i očuvanim ostacima takvog sata iz Dvigrada, koje je autor zato nazvao blizancima te kontinuiranim i ponoćnim satovima. Kakve sve tajne kriju ovi neobični epiteti?

- Istraživanje povijesti sata u Savičenti bilo je ispunjeno brojnim prevratima, a temeljna zagonetka tog sata i dalje je ostala. Još uvijek nismo pronašli podatak koji nam nedvojbeno potvrđuje tko ga je i kada napravio. Ipak, sve okolnosti upućuju na to da je sat napravljen 1520-ih godina, odnosno da su ga naručili Pietro i Morosina Morosini u vrijeme pisanja prvih poglavlja Statuta Savičente ili nakon potvrde prava na korištenje feuda.

- Sat u Savičenti dugo nam je i postepeno otkivao svoje brojne specifičnosti, niz karakteristika koje ga razlikuju od rijetkih drugih sačuvanih satova iz istog vremena. Konačno, kad se činilo da istraživanje moramo privesti kraju, iscrpivši sve dostupne izvore podataka, rovinjski arheolog Damir Matošević spomenuo je postojanje fragmenta sata iz Dvigrada, pohranjenog u depou Muzeja grada Rovinja. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka cijelog istraživanja, jer su na tom fragmentu iz Dvigrada bile vidljive sve specifičnosti sata u Savičenti. Već je na prvi pogled bilo jasno da je riječ o dva potpuno jednaka sata. Sat iz Dvigrada potvrdio je da brojčanik u Savičenti nije usamljen primjer, nije periferna anomalija, greška ili slučajnost. Kameni blizanac iz Dvigrada otvorio je put daljnjem istraživanju satova duž istočne obale Jadrana, kaže Gašparović.

Kameni blizanci iz Savičente i Dvigrada, ističe, gotovo su sigurno iz iste radionice, a upotpunjuju nam tako sliku Istre u 16. stoljeću ukazujući na društvene odnose i trgovačke puteve. Najvjerojatnije ocrtavaju trasu izvoza i transporta proizvoda i dobara iz središnje Istre do najbliže pomorske luke, smještene na dnu Limskog kanala.

- Osim formalnih, oblikovnih karakteristika presjeka, specifične tipografije, polegnutih neserifnih brojki i najstarije, pune transkripcije rimskih brojeva, ta dva sata karakterizira kontinuirani brojčanik s podjelom na 24 sata te početak računanja vremena dana, odnosno prvog sata, od ponoći. Brojni su satovi, naime, u to vrijeme u srednjoj Europi imali brojčanike s podjelom na 2x12 sati, od ponoći do podneva te od podneva do ponoći. S druge strane, javni su satovi u Veneciji, kao i oni, primjerice, u Dubrovačkoj Republici, vrijeme mjerili počevši od sumraka, tj. pola sata nakon sumraka. Na isti je način vrijeme mjereno i u kršćanskim samostanima.

Pojašnjava da je na svim sačuvanim venecijanskim javnim satovima iz 15. i 16. stoljeća prvi sat postavljen s desne strane brojčanika te je putanja kazaljke slikovito opisivala putanju kretanja Sunca iznad i ispod horizonta. Riječ je vremenu geocentrične predodžbe svijeta i svemira, podsjeća Gašparović, a kad je krajem 18. stoljeća nastupila unifikacija računanja vremena, svi su javni satovi s podjelom na 24 sata uklonjeni, uništeni ili izmijenjeni te zamijenjeni satovima na 12 sati. Upravo odatle proizlazi i vrijednost ovih rijetkih sačuvanih satova na 24 sata, spašenih spletom okolnosti ili tromošću periferije, ističe.

- Kad govorimo o satu o Savičenti, moramo istaknuti da je riječ samo o brojčaniku toga sata. Pripadajući satni mehanizam s utezima i zvonom, nažalost, nije sačuvan. Stoga, istraživanju povijesti toga sata pristupljeno je uglavnom iz perspektive načina računanja vremena, koja je vidljiva na njegovu brojčaniku, a u kontekstu šire povijesti i heterogenosti načina mjerenja vremena. Što se njegova mehanizma tiče, znamo da su tadašnji mehanički satovi bili pogonjeni na utege te uvijek bili povezani sa zvonom koje je otkucavalo sate. Satovi pogonjeni na utege proširili su se nakon izuma oscilatora u obliku dvokrake vage, krajem 13. stoljeća. Sve do pojave mehaničkih satova, vrijeme se mjerilo sunčanim i vodenim satovima, svijećama-satovima te uljnim i pješčanim satovima, navodi Gašparović.

Vjekoslav Gašparović i Danijela Doblanović Šuran

Duž istočne obale Jadrana postoji još nekoliko takvih brojčanika, kaže, a poneki su i stariji od ovih u Savičenti i Dvigradu, no dosad nisu naišli na sačuvan satni mehanizam s oscilatorom u obliku dvokrake vage iz tog perioda. Najstariji sačuvani mehanizmi mehaničkih satova su oni s njihalom (klatnom), a klatno je izmišljeno tek sredinom 17. stoljeća.

- Sat u Savičenti prije nekoliko je mjeseci ponovno stavljen u funkciju, nakon više od dva stoljeća mirovanja. Posljednji pronađeni podatak o isplati honorara uraru koji održava sat na kaštelu datira u 1779. godinu. Početkom 19. stoljeća pojavljuju se bilješke o plaći urara, koje se vjerojatno već odnose na novi sat na zvoniku župne crkve u Savičenti. Od tada, tj. najkasnije od sredine 19. stoljeća, korišten je sat na zvoniku, koji je 1973. uklonjen prilikom restauracije zvonika, kaže Gašparović.

Nova kazaljka sata na kaštelu u Savičenti oblikovana je u suradnji s dizajnerom iz Savičente, Mauriciom Ferlinom, a temeljem grafike s naslovnice knjige "Triompho di Fortuna" autora Sigismunda Fantija, tiskane 1526. u Veneciji koja se pokazala najprikladnijim uzorom, radi vremena tiskanja i tipologije satne kule. Shematičnošću nove kazaljke sata na kaštelu Morosini-Grimani u Savičenti, kao i njezinim materijalom, sugeriran je odmak od povijesnog elementa budući da ona to nije. Ona nije replika, već samo naznaka, skica, ističe arhitekt.

Danijela Doblanović Šuran otkriva nam širi povijesni kontekst kamenog sata, kaštela i Savičente koja se u povijesnim izvorima do posljednje četvrti 15. stoljeća nazivala villa (selo).

- Sedamdesetih je godina 15. stoljeća pripala Paolu Morosiniju koji je krenuo s njezinom sustavnom preobrazbom i pretvorio villu u castrum. Taj je projekt pretvorbe nastavio njegov sin Marko Morosini koji je zaslužan za dovršetak kaštela, izgradnju lože, trga, brojnih kuća u dvije uličice te početka gradnje nove crkve, buduće župne crkve. Također, njih su dvojica u mjesto dovela i brojne nove doseljenike, većinom s prostora tadašnje mletačke Terraferme kao specijalizirane radnike, zidare, stolare, kožare, tkalce, od kojih su se neki trajno zadržali, a drugi vratili nakon obavljena posla (uglavnom zidari). Utvrda je postojala i ranije na mjestu današnjeg kaštela, za vrijeme Castropola, ali je ona bila mnogo skromnija, ističe Doblanović Šuran.

U razdoblju Marka Morosinija dovršen je kaštel koji je započeo graditi njegov otac. "Na tom prvom kaštelu još nije bilo našeg sata. On je morao nastati nekih pola stoljeća kasnije, ali točnu godinu nastanka nismo otkrili (zasada!). Ta nepoznanica značila je i vrludanje po arhivskom gradivu u kojem je relativno lako tražiti kad imaš konkretne podatke, ali postaje prilično komplicirano kad podataka nemaš. Srećom, i zbog mojih vlastitih istraživačkih interesa koji su usko vezani uz Savičenštinu, imam fotografije brojnih arhivskih materijala iz arhiva u Veneciji koji se odnose na Savičentu, odnosno obitelji Morosini i Grimani. I tako je krenulo pretraživanje tih materijala, za koje prije nisam našla vremena. Nevjerojatno je da se o gradnji sata nije pronašlo ništa, ali se zato pronašlo mnogo drugih podataka koji svjedoče o njegovom postojanju i o načinu na koji se mjerilo vrijeme", otkriva povjesničarka.

Kaže da se u mnogobrojnim pismima koja su kapetan i kancelar u Savičenti razmjenjivali s pripadnicima obitelji Morosini i kasnije obitelji Grimani, spominju se Torre dell' Orologio i mladić koji održava sat. Tu su i sudski procesi iz 16. stoljeća u kojima je zabilježeno i da je u Torre delle Hore 1569. bio zatvor.

- Sudski su procesi zanimljivi i jer iz njih iščitavamo različite načine na koje se vrijeme računalo. Primjerice, zabilježeno je kako je u dva ili tri u noći netko šetao mjestom i susreo nekog dugog. Na prvu loptu bi čitatelj pomislio o aktivnom noćnom životu ondašnjih Savičentina, a zapravo je tu riječ o dva ili tri sata od početka noći, odnosno od zalaska Sunca (današnjih 20 ili 21 sat), a to bi značilo računanje vremena na način da dan počinje zalaskom sunca ili pola sata nakon njega. Ta podjela dana na 24 sata posvjedočena je i drugim primjerima: prilikom razgraničenja s Vodnjanom 1553. suci su jahali kunfinom od 20 do oko 23 sata, a to je moglo biti samo popodne od oko 14 (14.30) do 17 (17.30) sati. Istovremeno je postojao i način računanja u kojem je jedan dan bio podijeljen na dan i noć, pa u istom procesu o razgraničenju iz 1553. nalazimo i kako su se sutradan trebali naći na terenu u dui hore di giorno (dva sata po danu) što bi prevedeno na suvremeni način računanja vremena bilo 7 ili 8 sati ujutro, pojašnjava Doblanović Šuran.

Za knjigu o "kamenim blizancima" kaže da je prvenstveno rezultat Vjekinog nevjerojatnog entuzijazma, istraživačkog žara, strasti i posvećenosti, skoro pa opsjednutosti tim satom. Gašparović dodaje da se čitavo istraživanje odvijalo samoinicijativno i dobrovoljno, izvan institucija, programa ili projekata, kako to danas uglavnom biva. Sudjelovalo je, ističe autor, i značajno pridonijelo puno ljudi: prvenstveno Viktorija Žuvela, a potom istraživač venecijanskih satova Francesco Zane koji je, nažalost, preminuo prije dovršetka knjige, pa Marijan Bradanović, Nataša Nefat, Maria Adank, Damir Matošević, Tihana Nalić koja potpisuje oblikovanje knjige i drugi.

Povezane vijesti

• Tijela koja se zbližavaju i udaljavaju
• U pazinskom kaštelu završen 7. TradInEtno festival
• OBNOVA KAŠTELA MOROSINI-GRIMANI: Savičenta - cjelogodišnja destinacija