Preostao je još samo 41 dan do trenutka kada će Hrvatska imati euro kao valutu i ući u Schengen, što pojednostavljeno znači da će njeni građani putovati bez putovnica po Europi. Realizacija je to praktički svih vanjskopolitičkih prioriteta države od osamostaljenja, veliki uspjeh i potpuna integracija u Europu.

Usprkos svemu, euforije kod građana nema. Još ne tako davno to bi bila dobitna kombinacija svakoj stranci na vlasti da lako osvoji još jedan mandat, ali u ovom slučaju za HDZ, za vrijeme čije vlade je to ostvareno, nema sigurne ulaznice za ostanak na vlasti.

Odgovor zašto nema oduševljenja među hrvatskim građanima lako je dati. Poskupljenja nas toliko bombardiraju, inflacija je rekordna i primjena eura samo budi strah da će cijene još narasti. A hoće. Jer, po tko zna koji put se pokazalo da trgovci i svi ostali lovci u mutnom koriste svaku situacija, pa će i ovu oko eura, da cijene budu još više.

Kada je riječ o Schengenu, nema sumnje da je to velika nagrada za sve napore koje je Hrvatska činila od ulaska u Europsku uniju do danas. Ali, ostaje i gorki okus da je većina hrvatskih građana toliko osiromašena da više nigdje ne putuju, mnogi ni do Trsta ili Graza gdje se išlo tradicionalno u šoping ili na kavu. Sada više ne trebaju putovnice, ali nema ni novca za jednodnevne izlete. Teško da ćemo i nakon 1. siječnja lakše skoknuti do susjeda, gdje je, uzgred budi rečeno, sve jeftinije nego kod nas. Jer, problem neće biti redovi na granici, ali će biti oskudni kućni budžeti gdje će se čuvati svaki euro, pa i onaj koji bi se potrošio za putovanja.

I to je hrvatska stvarnost. Hrvati, masovno, već dugo vremena ne putuju, ali zato preko ljeta dočekuju brojne turiste koji će sada mnogo lakše i komotnije doći do Jadrana i svih drugih destinacija. Ulazak u schengensko područje veliki je dobitak i za sve one koji žive uz granicu, tako da će izravnu korist osjetiti i stanovnici Istre. I to je, uz euro, svakako najznačajnija novost koja nas čeka, a nije iz kategorije onih tmurnih i pesimističkih vijesti koje dolaze sa svih strana. Dokazali smo da smo sada potpuno "u Europi", a trebalo je mnogo truda i vremena da se to postigne.

Za euro je zaslužan i bivši ministar financija Zdravko Marić, kojeg malo tko više i spominje. To je naša hrvatska stvarnost, da sve zaboravljamo, pa čak i ono što je bilo dobro. A način kako je Marić vodio financije bio je odličan, što je i otvorilo put prema euru. Koliko ćemo u cijeloj toj priči proći dobro ili manje dobro, tek treba vidjeti, ali u zemlji u kojoj glavnu riječ vode (strane) banke nikad se ne zna. Trebat će i vremena priviknuti se na eure, ali iskustva iz drugih zemalja pokazuju da to i nije bio neki poseban izazov.

Ulazak u Schengen definitivno će za sva vremena skinuti s dnevnog reda i pokušaje naših susjeda Slovenaca da otežaju put Hrvatskoj u njenom približavanju Europi i svijetu. Iako je riječ o prijateljskoj zemlji u punom smislu te riječi, politička vodstva Slovenije radila su prepreke gdje su stigla i kad smo trebali postati punopravna članica EU, i kad smo bili na putu u NATO. Sve se vrtjelo oko granice, a rješenja graničnog spora nema godinama baš zbog tvrdoglavosti samih Slovenaca.

I kad se činilo da će ta tema biti skinuta s dnevnog reda prilikom hrvatskog ulaska u Schengen, nova slovenska vlast najavila je prvo jednostranu izjavu da Hrvatska, ulaskom u Schengen, prihvaća propalu arbitražu i presudu o granici. Što, prvo, nije istina, i drugo, je apsurd. To stalno vraćanje na blamažu oko arbitraže slovenskoj politici kao da je konstanta, prije svega za vlade lijevog centra. Jasno je i službenoj Ljubljani da je arbitraža odavno mrtva, kontaminirana, osramoćena, i da to nije put da se nađe rješenje za granični spor.

Ako se zaista želi riješiti pitanje granica dviju susjednih zemalja, onda bi trebali političari Hrvatske i Slovenije sjesti za stol i realno sagledati stanje i donijeti kompromisnu odluku. Jer bez kompromisa nema ni rješenja, a u ovom slučaju i ne trebaju neki veliki kompromisi koji bi štetili bilo kojoj strani. Za to nema volje, već desetljećima, a kako stoje stvari teško da će se i ubuduće nešto dogoditi. Uostalom, pokazalo se da se sve može riješiti kada postoji dobra volja, a treba podsjetiti i na čuđenje bivšeg visokog dužnosnika Europske unije Solane koji je, zaprepašten tvrdoglavošću obje strane, jednom rekao: "sve to zbog jednog lavora vode".

Ipak, ima jedna puno ružnija stvar, a to je rečenica šefice slovenske diplomacije Tanje Fajon da će se, bude li potrebno, kontrola sa slovenske strane na granici s Hrvatskom nastaviti i nakon ulaska u Schengen. Više je razloga štetnosti takve izjave. Može se shvatiti i kao neka vrsta prijetnje ili novog discipliniranja susjeda, koji kaska za Slovenijom kod europskih integracija. Strah zbog imigranata i imigracije nema samo Slovenija, ima i Hrvatska, imaju gotovo sve europske države. Sigurno je da je itekako dobro razrađena i strategija i obaveza Hrvatske, sada kada ulazi u schengenski prostor. I to Slovenci itekako dobro znaju. Baš zbog toga nema potrebe da se iz Ljubljane čuju takvi tonovi, dok Hrvatska službeno nije ni postala dio Schengena.

Za mjesec i pol, Slovenija više nikad neće imati mogućnost prijene mrkve i batine nad Hrvatskom, što će susjedske odnose podići na viši nivo. Uostalom, brojni Slovenci imaju kuće i stanove po Istri i itekako bi trebao biti interes Ljubljane da i oni lakše i brže dođu do njih. Način kako je to Fajon rekla, a prije svega tajming, gruba su greška i pokazatelj da nova ministrica vanjskih poslova, koja itekako zna koju je muku Hrvatska prolazila u Bruxellesu, svoj posao baš i ne zna obavljati kako treba. Bar ne kada je riječ o prvim susjedima, Hrvatskoj, koja nikad nije Sloveniji napravila niti jednu poteškoću na europskom političkom planu.

Ostavimo Sloveniju, od 1. siječnja Hrvatska svakako otvara novu stranicu u svojoj novijoj povijesti. Dugo smo radili na ulasku u Schengen, bilo je izazova poput nepotrebne grubosti policije prema imigrantima, bilo je i puno praznog hoda. Ali i visoke politike, jer su Rumunjska i Bugarska davno ranije završile tehnički dio posla, ali do danas nisu dio Schengena.

Kada je riječ o zaslugama, svakako da su i SDP-ova vlada i HDZ-ova učinile pomake. Bivši i sadašnji ministri unutarnjih poslova, Ranko Ostojić i Davor Božinović, su prije svega ozbiljni ljudi i političari, puni iskustva, i njihov je doprinos izuzetan. Veliki dio posla obavio je Andrej Plenković, a mnogo od toga što se događalo iza kulisa nećemo ni saznati. Nije bilo lako, trebalo je mnogo lobiranja, osobnog angažmana i svega što je potrebno u visokoj politici da se sve to realizira.

Ostaje ipak gorak okus da i euro i Schengen dolaze u trenutku nadolazeće krize, ne samo u Hrvatskoj, da Hrvati i dalje odlaze po Europi gdje imaju bolje uvjete rada i života da je taj euro očito primamljiviji od ovog, hrvatskog, koji nas čeka.

Povezane vijesti

• Vujčić: Ulazak u eurozonu ojačat će hrvatsku otpornost na krize
• Anton Kliman: Bit će to još jedan povijesni dan za Hrvatsku. Ništa nismo dobili od EU na lijepe oči nego uz puno rada
• Božinović: Šengen je stvarni politički uspjeh