Rovinjski doktor Vlado Bjelajac sa sugrađanima je proteklog tjedna podijelio znanje i iskustvo ronjenja i podvodne fotografije, svoje velike strasti. U Galeriji Batana, gdje je postavljena izložba njegovih fotografija, tražila se stolica viška. Predavanje je organizirao Centar vizualnih umjetnosti Batana u suradnji s Klubom za podvodne aktivnosti iz Rovinja, čiji je dr. Bjelajac dugogodišnji član. Upravo su se tako u publici "izmiješali" kolege ronioci, podvodni i "kopneni" fotografi te oni koje morske dubine fasciniraju, ali se nikada nisu upustili u njihovo istraživanje.

Bjelajac je prikazao videosnimke snimljene pod vodom, kao i podvodne fotografije od kojih zastaje dah, dok je za kraj ostavio vremena za razgovor s publikom. Kao doktor istaknuo je da su važan preduvjet za ronjenje zdrave uši. Naime, sve dubljim uronom tlak je veći, što stvara sve veći pritisak na bubnjiće pa treba znati to ublažiti.

- U Splitu sam kao dječak trenirao plivanje, a za zabavu smo voljeli roniti na dah, vaditi kamenčiće i slično. Pri tom su me "pothvatu" uvijek boljele uši i smatrao sam da to nije sport za mene. Tada su za "tajnu" kompenzacije zraka znali samo vojnici, a ja sam to saznao tek naučivši osnove medicine ronjenja. U JNA sam bio liječnik ronilaca i tako sam upoznao ronjenje, rekao je Bjelajac.

Kao ograničenje, pak, navodi moguće bolesti pluća, što je zaista rijetkost, ali zato osobama koje su na kopnu uvjetovane mnogočime, ronjenje donosi puno više - daje im slobodu. Nekome kome su kolica potrebna da bi se kretao kopnom, u moru ona ne trebaju i on "lebdi" morskim prostranstvima, istaknuo je.

- Jedna od najprivlačnijih stvari kod ronjenja jest to bestežinsko stanje, a sve zahvaljujući kompenzatorima plovnosti. Pri ronjenju s bocama ne moramo se žuriti na površinu da bismo udahnuli, već se postiže taj osjećaj lebdenja, kazuje.

Ipak, kao što kaže i naziv njegove izložbe u Batani "Lebdenja/Potrage/Susreti", jedna od čari ronjenja je i istraživanje. Svojim snimkama dočarao je kakvim je sve prekrasnim prizorima nagrađen prilikom zarona. Ronio je na olupinama, od najpoznatije u hrvatskom Jadranu - "Barona Gautscha", do raznih potopljenih ribarica. Prikazao je fotografije s otoka Banjole, gdje je KPA Rovinj prije šest godina smjestio repliku kipa sv. Eufemije, rovinjske zaštitnice, ali i fotografije s udaljenijih mjesta, poput spektakularnih spilja Cenote u karipskom dijelu Meksika, čiji je prostor nekada bio iznad vode pa su se tako stvorili stalagmiti i stalaktiti. Sve je spojeno tunelima pod zemljom, a roni se samo organizirano u kontroliranim dijelovima spilje.

- Za podvodnu je fotografiju najvažnija vidljivost. Najteže je fotografirati rijeke, jezera, olupine, jer se digne sediment. U Cenotama je, primjerice, slatka voda, nema strujanja, planktona, a do 50 metara nema niti sedimenta, govori Bjelajac jasno pokazujući razliku između snimaka napravljenih u spilji Cenote i onih na potonulom putničkom parobrodu "Baronu Gautschu".

Pred Bjelajčevom kamerom našli su se i koloritni koralji, kako oni snimljeni u Egiptu, tako i dalmatinske gorgonije, zatim vatreni crv, ježevi, puževi golaći i zvijezde (posebno su zanimljive one u Dalmaciji koje nemaju odvojene krakove), pa brojne meduze, sipe i hobotnice tijekom noćnih ronjenja, jastozi u Tihom oceanu, hlap na Banjolama… Među brojnim očaravajućim prizorima, posebno mjesto zauzimaju raznolike ribe, od tropskih do jadranskih.

- Nakon ronjenja na "domaćem terenu", svi prepričavaju što su tog dana vidjeli, ako su imali sreće. Jedan vidi tabinju, drugi hlapa... U tropskim je morima sasvim druga situacija. Tamo je bogata flora i fauna, stoga doslovce čim zaronite, kao da ste "provirili" u akvariji. Dakle, na divne prizore u tropima se nailazi već na petnaestak metara, dok se kod nas za to treba zaroniti puno dublje. Jedina mana tropskih mora su snažne struje kakvih nema na Jadranu pa je tako obavezna oprema i reef kuka, objašnjava ovaj ronilac bogatog iskustva.

Iz svog širokog opusa izdvojio je fotografije iglice, ribe klauna, tabinje, ribe pauka, kokota, najveće viđene škarpine tijekom njegova ronjenja, ali i čudesna jata riba s raznih lokacija, od Balija i Indonezije do Sredozemlja. Publici je posebno fascinantan bio patuljasti konjic od svega dva centimetra, koji je svojim izgledom prilagođen koraljima. Pritom Bjelajac odaje tajnu kako su vodiči ti koji imaju "istrenirano oko" i ukazuju roniocima na ova malena bića jer ih inače, priznaje, ne bi nikada uočili.

- U tropskim se morima uvijek roni s vodičima, dok je na Jadranu to drugačije organizirano. Ipak, kod nas se ne roni tijekom cijele godine, veli Bjelajac.

U krupnom se planu našla i kornjača, ali i kitopsina, morski psi, razigrani morski lavovi i veličanstvene mante, životinje koje je bio poseban doživljaj vidjeti na podvodnoj snimci. Naime, već u prvom videu predavač je publici prikazao mantu koju je biolog čipirao, a koja se baš tada okrenula Bjelajčevom foto-oku.

- Bio sam počašćen što je upravo mene odabrala od cijele grupe, a istovremeno sam imao sreće što sam u tom trenutku s fotografije "prebacio" na snimanje, prisjeća se Bjelajac. Ovim predivnim morskim bićima koje je susreo u Tihom oceanu promjer krila može sezati od pet do osam metara. No, nema mjesta brizi jer je manta dobroćudna, odnosno hrani se planktonima.

Snimio je Rovinjac i morske pse koraljnih grebena za koje kaže da su "nisko agresivni". Iako kod mnogih, posebice onih koji nisu ronioci, bude jezu, Bjelajac sa smiješkom govori kako su ih vodiči prije ronjenja pripremili - ako ih ne "jure" da bi dobili što bolju fotografiju i ako im se ne približavaju svi odjednom da se ovi ne bi osjećali opkoljenima, ronjenje bi trebalo proći bez incidenata. Strah je, priznaje, sasvim normalan osjećaj pri takvim i sličnim pothvatima.

Posve su bezopasni, pak, morski lavovi. Za razliku od odraslih jedinki koje kraj ronilaca tek nezainteresirano prolaze, mladunci se zaigrano zaustavljaju pa ih se može i pomilovati. Ipak, treba pripaziti da im se nikada ne pokazuju prsti, već da je šaka sklopljena, kako prst ne bi zamijenili za ribu. Morska zmija, međutim, nije "ljubitelj kamere", ali nije umakla spretnom oku našeg snimatelja u moru kod Papue Nove Gvineje. U Indoneziji je naišao na kitopsinu, najveću ribu na svijetu. Ribari su ovog diva namamili srdelicama, a ronioci su imali nesvakidašnju priliku "igrati se" s njime. Pritom su morali paziti na velike peraje kitopsine koja je bila duga oko osam metara.

- Na dobrim destinacijama uz fotoaparat vezana je i GoPro kamerica za svaki slučaj, a ona dobro dođe i zbog šireg kuta, kao u slučaju kod kitopsine, prisjeća se Bjelajac. Dodaje da su fotoaparati koji se ne zatvaraju u kućišta pogodni za snimanje na dubini od 5-10 metara, najčešće za ronjenje na dah, odnosno s disaljkom. Za dublja se ronjenja fotoaparat ipak postavlja u svoje kućište.

Bjelajac je završio dva tečaja podvodne fotografije, 2009. i 2010. godine. Prilikom jednog tečaja, nagrađivani i poznati podvodni fotograf Danijel Frka izjavio je da se "iskusni podvodni fotograf pokazuje po broju potopljenih fotoaparata". I po tome Bjelajac nije početnik jer, kroz smijeh govori, potopio ih je već tri. Ronjenje je, kaže, zahtjevna i odgovorna aktivnost, ali nakon školovanja i tečajeva, a zatim i treninga tijekom stažnih ronjenja, pruža zaista mnogo. Prikazuju to i Bjelajčeve fotografije koje se u Galeriji Batana mogu pogledati do 13. studenog.

Povezane vijesti

• U more porinuta još jedna batana - Regina 144
• Ekomuzej "Batana" upisan u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne baštine
• Omiljeni liječnik Rovinjaca i dobitnik Medalje Grada Rovinja: Uzor mi je dotur Luigi iz Smojinog "Malog mista"