Vjeran Piršić, ekološki aktivist s otoka Krka, po vokaciji matematičar, a po struci informatičar, od studentskih dana 80-ih godina sudjeluje u tada tek nastalim ekološkim pokretima, a od 2002. godine, od osnutka udruge Eko Kvarner, najveći dio svog vremena i energije volonterski ulaže u brojne ekološke aktivnosti, ali i u osmišljavanju te realizaciju desetaka proaktivnih projekata u domeni zaštite okoliša, kao što je npr. projekt energetske tranzicije otoka Krka.

"Zašto je (i) Puli neophodna energetska zajednica i zašto ju zakonodavac onemogućava?" naslov je zanimljivog, informativnog i dobro posjećenog predavanja, koje je ovog četvrtka održao u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, u sklopu projekta Zelena knjižnica koju organizira Društvo bibliotekara Istre i Sveučilišna knjižnica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, u kojoj je i inače, kako se uvodno moglo čuti, najčešći gost.

Osnivanja Energetske zajednice Pula

Na predavanju je Piršić objasnio i koje su sve dobrobiti osnivanja Energetske zajednice Pula i ukazao na postojeće problematične točke zakona i podzakonskih akata, koje treba ukloniti, a mi smo iskoristili priliku, da nam, nakon predavanja, detaljnije pojasni ključne točke, pritom otvorivši još neka od pitanja, unutar aktualne tematike.

Dugi niz godina, kroz svoje djelovanje i predavanja, ukazujete na niz problema koji se ne rješavaju. Problemi se samo nagomilavaju.

- I ne samo u Hrvatskoj, na svjetskom nivou. Dakle, moje prvo osvješćivanje, ako mogu biti osobniji na samom početku, bila je hladna zima 1980. godine, kad su moji roditelji, kao i prethodnih godina, otišli kod prijatelja u Njemačku, a ja sam se smrzavao u Njivicama na otoku Krku. Naime, ta je zima bila iza drugog naftnog šoka i nafta je bila jako skupa, a ja je nisam htio puno trošiti. Kuća je bila u energetski lošem stanju, a dogodilo se nekoliko stvari od te godine. Pročitao sam prvi puta knjige Rimskog kluba, gdje su ljudi impresivnih biografija i bibliografija objasnili u čemu je problem; da je naša civilizacija potpuno na krivim paradigmama neodrživosti, a kupio sam i album Pink Floyda "The Wall", koji mi je objasnio da sve ono što učimo u školama nije istina, da živimo u, danas bi rekli, Matrixu. Treća stvar je bio Kubrickov film "Odiseja u svemiru", gdje sam shvatio ljudsku povijest nasilja, a beogradski časopis Galaksija izdao je knjigu "Solarna kuća", gdje sam vidio da postoje fotonaponski paneli. Ubrzo nakon toga, u trećem razredu Matematičke srednje škole u Rijeci već sam imao referat na engleskom jeziku na tu temu. U današnje vrijeme imam čast da sudjelujem na Cipru na konferenciji, na kojoj su ljudi, koji su još tada upozoravali na katastrofalne navike naše civilizacije, koji su o tome napisali dvadeset, trideset knjiga, a moja malenkost, od tih mladih dana, kada sam popio pravu tabletu u Matrixu, shvatio sam da život nije onakav, kako nam se govori i da nas programiraju da živimo život na način; što prije kupi, zaradi, potroši i baci. Dakle, naša civilizacija je na neodrživoj paradigmi i to je bio početak mog aktivizmu u 16-oj godini, a koji je doživio kulminaciju osnivanjem Eko Kvarnera 2002. godine, tada, kao direktni odgovor na projekt Družba Adria. Već prije toga počeli smo promišljati kakav otok Krk želimo, a bilo je onih koji su zagovarali "masu" resorta, kao što je u Crnoj Gori, na što smo nas četvorica pokušali nametnuti paradigmu održivosti s konferencije u Riu iz 1992. godine, tako da još od 1995. godine promišljamo održivi razvoj, što je imalo drugačije konotacije te smo se okrenuli održivosti kao konceptu života. Održivost znači tranziciju našeg društva, naše civilizacije iz one koja nepovratno uništava vitalne resurse i klimu, u održivu, u kojoj će naša djeca i unuci imati šansu preživjeti.

Uvezeno je 24 posto električne energije

Na predavanju ste, u jednom trenutku, za sebe i Vama slične, rekli da ste "budale i idioti", jer stalno ukazujete na stvari koje se vizionarski ostvaruju, a pristup se ne mijenja.

- Na predavanju je bilo nekoliko poznatih aktivista iz Istre, s čime sam počašćen, a u više navrata sam im rekao da će svi na kraju shvatiti da smo bili u pravu. Jer, argumenti su toliko nesporni. Ali, bit će prekasno. Shvaćam da je poanta u putu, ne u cilju. Moja malenkost je na svom putu pokušala dati najbolje što je mogla. Skoro sam uništio vlastiti posao, uništio sam definitivno vlastito zdravlje i puno toga sam izgubio, ali mogu si pogledati u oči jer sam napravio što sam mogao.

Sve ono što Vas čini, najzornije pokazujte primjerima i vlastitim iskustvom. I večeras je to bilo tako.

- Pri čemu morate paziti da se odreknete ega. Ego je neprijatelj, što se može naučiti, recimo, na karateu. Bitno je da ste vjerodostojni. Ja ne želim govoriti na način da vi u Istri možete razviti energetsku zajednicu, nego vi u Istri to morate, a možete jer smo mi na Krku napravili to i to. Rezultati svog vlastitog rada, koje možeš prezentirati kao primjer, daju mi kredibilitet da izađem pred ljude.

Koliko je ulog, naspram uštede, ući u energetsku tranziciju?

- Ako, primjerice, radite novu kuću, od dvjesto kvadrata i želite da ne budete energetski ovisni, investicija bi otprilike bila 400 tisuća kuna. Da pritom stavite 13,8 kilovata fotonaponsku elektranu, 30 kilovat sati baterije, dvije dizalice topline po devet kilovata i stavite punionicu za dva elektrovozila. Ako radite tranziciju postojeće kuće, mi smo radili izračun za našu kuću. Uz ulaganje od deset tisuća eura u fotonaponsku, za koju dobijete povrat od šest tisuća i godišnje uštedite tisuću eura; dogodine kupite, recimo, dizalicu topline, pa uštedite tri tisuće eura za naftu, lož ulje, sve naravno ovisi kakva je vaša potrošnja, financijski parametri i životne navike, ali optimalna je strategija ulagati godišnje od pet do deset tisuća eura, svaki puta povući refundaciju od Fonda četrdeset do šezdeset posto, a u konačnici, vi ulažete oko petnaest tisuća eura, da bi dobili vrijednost od pedeset i pet tisuća eura, u roku od tri do pet godina. Temeljem proračuna, svatko može saznati kako to najbolje napraviti. Pritom se jako pažljivo mora birati projektanta i softver za upravljanje, jer je vrag uvijek u nijansama.

Gradani time pomažu HEP-u?

- To što ja, recimo, ljeti ne uzimam struju iz preopterećene mreže, HEP bi mi trebao biti zahvalan. Umjesto da uzimam deset kilovata, ja im ih dajem. Pomažem da se sustav ne raspadne. Prošle je godine, a podatak postoji na računu kojeg sam dobio od HEP-a, uvezeno 24 posto električne energije u Hrvatsku i to po ogromnim cijenama.

Trebamo ići postepeno

Europa je odredila termin energetske neutralnosti do 2050. godini. Vi smatrate da je to prekasno. Koji bi po Vama bili realni i izvedivi rokovi za to?

- To je pitanje stručnog izračuna, a sjajno ste pitanje postavili, a to se vidjelo i na pitanjima publike. Da netko nama sutra ujutro pokloni svu potrebnu tehnologiju da spasimo planet, vjerojatno bi često imali raspad sustava. Mi nismo ni organizacijski, niti po našim navikama, održavanju i implementaciji, sposobni za to. Energetska tranzicija se mora osmisliti, ostvariti i optimizirati, a u Hrvatskoj nemamo optimizaciju kao proces i kao pojam. Tu ima niz problema. Naše su navike takve da mi (kao civilizacija) nismo u stanju odmah prihvatiti sto posto obnovljive izvore energije. Današnja paradigmama je da proizvodnja prati potrošnju, dakle; večeras palimo televizore, svjetla, a neki će malo više ugljena staviti u Plomin. Nova je paradigma da potrošnja prati proizvodnju. Da mene moja mama pita; hoću li danas prati veš, a ja joj kažem: nemoj danas, pada kiša, peri sutra, bit će sunce, a imamo našu energiju, iz naše fotonaponske elektrane. Druga je stvar da tehnologiju treba znati implementirati. Korado Korlević je sjajno objasnio kako se mi pretvaramo u civilizaciju iluzija, školujemo ljude da budu u virtualnoj realnosti i da nemamo, navodno, tih dva milijuna inženjera, koji se školuju u Indiji i Kini i izlaze na tržište rada svake godine, mi bi kao civilizacija propali. Svu tu opremu treba implementirati, a već imamo manjak radne snage u tim visoko tehnološkim sektorima, a situacija će postati i dramatičnija. Treći je segment; i da netko pokloni gigavate solara Hrvatskoj, imali bi problema jer nemamo pametne mreže. Zato trebamo ići postepeno. Dvjesto megavata godišnje. U Istri možda treba ići s pet megavata godišnje na početku, pa povećavati na petnaest. To je ozbiljan inženjerski proces, a nažalost energetska tranzicija, koja je srž zelene tranzicije, zbog klimatskih promjena i problema s energijom, je nešto što je prepušteno stihiji, umjesto da bude planski. Umjesto da se kaže: Hrvatska će instalirati dvjesto megavata godišnje, imamo jedinu preostalu tvornicu - Solvis, za to trebamo dvije tisuće radnika, a tu su Treći maj i Uljanik, pa ako dečki budu imali mogućnosti da rade na nekom novom brodu, vratit će se na škver. Ali ne, naša država, naš premijer svaki put kad govori o energetici, govori o što široj cijevi za plin i naftu, koja će Mađarima dovesti ta fosilni goriva s Krka.

Možemo li pojasniti put od energetskih zadruga do energetskih zajednica?

- Evo, recimo vi živite u nekom selu pored Pule i npr. ima vas deset kućanstava. Od vas deset jedno kućanstvo ima krov prema sjeveru i ne može imati fotonaponsku elektranu, a drugi ima nekakvu kuću koja je zaštićena od strane konzervatora, dakle vas osam može imati fotonaponsku elektranu. Ako bi to kupili pojedinačno, došlo bi vas, recimo, pedeset tisuća kuna, a ako kupite zajedno - četrdeset. Sljedeća stavka je i u tome da ćete naći nekog lokalnog dečka, koji vam je već postavio klima uređaj ili centralno grijanje, pa će se onda on školovati i uzeti jednog radnika, recimo bivšeg uljanikovca, koji bi radio na fotonaponskoj elektrani. Onda ćete možda shvatiti da baš ovo kućanstvo, koje ima krov na sjeveru, ima sjajan prostor za baterijski sustav za pohranu, pa ćete svi zajedno to kupiti, a zajedno možete kupiti i punionicu za elektrovozila, koja vam je dostatna kao jedna, s dva priključka. Potom ćete kupiti dizalice topline, koje su četiri puta efikasnije od klima uređaja, koju opet može postaviti isti majstor, a time ćete prvo smanjiti cijenu grijanja za 60 posto, otprilike te imati duplo jeftiniju energiju i to će biti energetska zadruga. Svatko od vas će imati svoje brojilo i svatko od vas će imati ugovor s trgovcem, koji može biti HEP, Eon, Petrol. Kad pređete u energetsku zajednicu, onda vi odete na godišnji, vaši susjedi troše vašu energiju. Kada se vratite, oni vam je vraćaju. Slično kao kad smo mijenjali brašno i šećer. A Europa to traži. Prepoznato je da bez premrežavanja Europe, s energetskim zajednicama i bez građanske energije; dekarbonizacija, digitalizacija demokratizacija i decentralizacija, bez toga ne može biti prave energetske tranzicije i tu je zapravo prostor za inicijative za koje očekujem da će se pojaviti i u Puli.

Je li to znak da je Europa doista shvatila neodrživost postojeće energetike?

- I ne samo energetike. Zeleni plan je puno kompleksniji. Europa traži radikalno smanjivanje uporabe pesticida. Shvatili su da smo potrovali tlo, a i ljude, s prevelikim uporabom kemijskih zaštitnih sredstava i umjetnih gnojiva. Shvatili su i štetnost ugljena, kao i problem s vodom i s klimatskim promjenama. A kad kažem Europa, mislim na sva upravljačka tijela Vijeća Europe, parlamenta i komisije. I mogu priznati, 2020. godine, kad je izašao Zeleni plan, to je bilo poprilično neočekivano. Tehnički, riječ je o revoluciji, a pritom sam rekao da možemo raspustiti udrugu, jer Bruxelles sad vodi ekološku politiku. Ova je komisija prihvatila da su dva i dva - četiri. Tisuću milijardi eura je prihvaćeno za Zeleni plan te još sto milijardi kako, recimo, poljski rudari, koji će izgubiti posao, ne bi umli od gladi. Iskreno, mislim da postoji šansa da se ta tranzicija dogodi, a problema ima i bit će ih, pitanje je samo brzine; hoće li biti dovoljna da kontinent izdrži izazove koji dolaze.

"Trafostanice kanibaliziraju HEP"

Što je sporno u podzakonskim aktima naše Vlade po pitanju osnivanja energetskih zajednica i zašto ste to okarakterizirali kao svjesnu diverziju?

- U slučaju prenošenja direktive, rečeno je da svaka općina mora biti jedna energetska zajednica, limitirana je na niskonaponsku trafostanicu i da mora biti neprofitna organizacija, a što je čisti falsifikat direktive. Naime, "neprofitne" su samo jedna od opcija, što smo prigovorili u Bruxellesu, a to je, prema našim informacijama, ušlo u službena izvješća. Gledajte, poznati bloger, Marko Rakar je nedavno rekao kako mu je jedan od članova uprave HEP-a rekao kako ove male, niskonaponske trafostanice, kanibaliziraju HEP, što znači da gube moć, koja se vraća građanima. Međutim, ne misle svi u HEP-u tako. Postoje i oni koji "guraju" novu tehnologiju. Po svemu sudeći, neki naši regulatori, onemogućili su energetske zajednice, jer nisu spremni. Ni kao pravni regulatori te tehnički, kao operatori distribucijskog sustava. Doduše, očekivao sam nešto takvo. Međutim, ono što se promijenilo je da imamo jakog saveznika u Bruxellesu, a otkako smo ušli u EU, ne može se raditi baš sve što se hoće.

Ono što sam iščitala iz Vašeg izlaganja, a kako mi se čini, u više ste navrata to apostrofirali, direktno ili između redova, jest potreba zajedništva.

- Mislim da ovdje moramo govoriti o malom broju visokomotivitanih pojedinaca, koji će kao nesporni, prirodni vođe naše zajednice, povesti u bolju budućnost. Oni bi trebali raditi akupunkturu društva. Ponekad je i šačica ljudi dovoljna da pokrene masovne promjene. Tako nas povijest uči, a pogotovo u kriznim situacijama. Ljudi prirodno osjete tko je dobronamjeran i kome se može vjerovati. Moramo dati šansu ljudima koji imaju viziju, koji se mogu organizirati na nivou lokalne zajednice, da pokrenu proces.

Savjetujete da se riješimo nihilizma?

- Nihilizma je uvijek bilo, a ja savjetujem pesimizam. Svoj pesimizam shvaćam kao pripremu za najgori mogući scenarij, ali pesimizam koji tjera na akciju. Mi smo u dekadenciji, a naša civilizacija je kasna antika.

Rekli bismo, proaktivni pesimizam?

- Sjajna fraza, čak ćemo Vam je ukrasti.(smijeh)

U odnosu na Križevce, Krk, Međimurje, vi kasnite

Istra, po pitanju ulaska u tranziciju, igra jako oprezno, možda čak i mudro. Jednostavno se ne želi istrčavati, ali ono što je dovelo do zastoja, su i neki politički procesi, u koje ja ne ulazim, ali vi definitivno niste ušli u tranziciju, u odnosu na Križevce, Krk, Međimurje, vi kasnite. Problem je, po meni, što je određena količina društvene energije potrošena na političke promjene, što je dobro, ali ono što nedostaje, nedostaje točka koncentracije. Recimo, da se na Sveučilištu pojavi tri profesora koja će pokrenuti "energetsku revoluciju" i društvenu evoluciju. Zato mi se moje jučerašnje iskustvo na predavanju u Medulinu učinilo kao dobar znak, ljudi su odlično reagirali, bila je prepuna dvorana, a načelnik i predsjednik Vijeća rekli su kako će podržati projekt i možda bi Medulin mogao postati točka kristalizacije, napominje Piršić.

Bit će energije već sljedećeg jutra

O nuklearnoj energiji mogu reći da, ako napravimo tranziciju na vrijeme, ona neće biti potrebna. Citirat ću jednog bivšeg bugarskog premijera koji je rekao otprilike da: "Ako stavimo sad nuklearku, bit će energije za deset godina, a ako uložimo novac za nuklearku u krovove, bit će energije već sljedećeg jutra". Ako u deset godina ne riješimo tranziciju, mi smo, vjerojatno, uništili nepovratno klimu, kaže Vjeran Piršić.

Povezane vijesti

• UGROŽENE ČETIRI MORSKE REGIJE EUROPSKE UNIJE SREDOZEMLJE, CRNO I BALTIČKO TE SJEVERNO MORE: Najveće opasnosti dolaze upravo sa svih morskih obala
• Večeras predavanje Vjerana Piršića o korištenju obnovljivih izvora energije
• Građani će moći osnovati energetsku zajednicu i višak proizvedene električne energije prodavati velikim igračima