Je li Zoran Milanović ljevičar ili desničar? Do jučer prvak ljevice, danas sve nježniji prema desnici. Koje je, zapravo, pravo lice predsjednika države? Ta pitanja sve se češće čuju u javnom prostoru, a sam Milanović daje povod da je odgovor možda nemoguće dati. Ali, veća je enigma što je zapravo hrvatska ljevica ili desnica. Ili, točnije, što je uopće danas bitno da se raspozna europska ljevica ili desnica. Zbog čega bi, recimo, Angela Merkel bila više desno od španjolskog premijera koji je nedavno posjetio Zagreb.

Znak raspoznavanja

Ako bi za Europu mogli dati neki suvisli odgovor i raspoznati ljevicu i desnicu, kod nas je to gotovo nemoguće. Milanovićevo klatno između lijevog i desnog još je zanimljivije i intrigantnije. Jer, u Hrvatskoj danas, osim kad je riječ o ekstremima, teško je uopće reći što je lijevo, a što desno. Do jučer, ljevica se vezala za sentiment prema prošlosti, od Tita nadalje, a desnica na domoljubne teme, preko Starčevića do Tuđmana. Ljevica se, navodno, zalagala za socijalnu pravdu, radništvo, dok je desnica bila perjanica krupnog kapitala, prije svega banaka i multinacionalnih kompanija koje su okupirale siromašne zemlje. Desnica je bila bliska Crkvi, gurala vjeronauk u škole, a ljevica je, tražila otklon od crkvenog utjecaja. I tako redom, bilo bi tu još puno što bi se moglo nabrojati.

Međutim, kod nas se sve to brzo pomiješalo, pa je HDZ u nekim slučajevima imao više osjećaja za socijalnu pravdu od SDP-a, koji je baš u Milanovićevo vrijeme drastično pogoršao uvjete za porodiljne naknade, povećao davanja za privatne firme i omogućio HOS-u taj nesretan ustaški pozdrav na grbu. Dok je Ivo Sanader preko noći pomeo sve pokušaje ekstremne desnice da glorificiraju ustašluk, ljevičari iz SDP-a vodili su jalove rasprave, nemajući hrabrosti donijeti zakone koji bi se jasno odredili prema avetima prošlosti. U Račanovo vrijeme počela je agonija s Inom, ulazak stranog kapitala u gotovo sve pore ekonomije koja bi Hrvatskoj osigurala budućnost, a HDZ je onda na krilima tog pionirskog uzleta SDP-a samo nastavio rasprodaju zemlje. I dok su banke divljale s kamatama i pokvarenim ugovorima koje su građane vukli u bijedu, SDP je dugo šutio, da bi tek sam Milanović presjekao barem "švicarski model" porobljavanja građana.

Od ljevice ni riječ

Hrvatska ljevica je šutjela, a šuti i danas, dok je strani kapital preuzeo gotovo sve vrijedno u turizmu. U mandatima dok su bili na vlasti nisu ništa učinili ni za zaštitu radnika, ni za poljoprivrednika. HDZ je u Plenkovićevom mandatu ipak pokazao osjećaj za vrijeme i izazove i nakon prvog udara pandemije osigurao sigurnost radnih mjesta onima koji bi sigurno završili na ulici. Dakle, hrvatska se ljevica nije proslavila ni u zaštiti onih najslabijih, umirovljenika, blokiranih, mladih koji tek startaju u život, kao što se nije proslavio ni desni centar. I dok Europljani ovih dana pokreću inicijativu da se zbog energetske krize zaštite najugroženiji koji će teško plaćati skupi plin i struju, kod nas se od te takozvane ljevice, raspolovljene u dva SDP-a, ne čuje ni riječ.

SDP na umoru nije razumio da jedino od Milanovića može dobiti malo vjetra u leđa, pobrati kod građana neki poen. Koliko se samo predsjednik države trudio suflirati im što treba učiniti da ostanu iznad vode, ali na Iblerovom trgu, potkapacitirani i posvađani ljevičari kojima je bio jedini cilj dočepati se saborskih fotelja, to nisu ili čuli ili razumjeli. Milanović je ostao tako jedini iz lijevog bazena koji se mogao suprotstaviti Plenkoviću iz desnog. Bez prave podrške i razumijevanja lijevog korpusa počeo se okretati desnom, kojeg je ili nije zahvatio HDZ. Plenković je u međuvremenu očistio dio stranke od ekstrema, a Milanović se susretao s ljudima koji se vežu za krajnju desnicu, koje Plenković ne bi primio ni u ludilu. I tako je nastavljena priča na svim nivoima koja ne donosi odgovor što je lijevo, a što desno.

Taj čudnovati Možemo!, koji je uskrsnuo istovremeno dok je SDP potonuo, blagoslovio je među prvim kadrovskim rješenjima imenovanje u jednoj zagrebačkoj bolnici čovjeka koji s lijevim idejama ne da nema ništa, već je eklatantni primjer krajnje desnice. Da se kojim slučajem nije sam povukao, bila bi to još veća blamaža za navodno lijevu opciju. A sada već čuveni Peđa Grbin, koji je trebao biti prvak ljevice, posegnuo je za metlom kakva nije pala na pamet nijednom desnom hrvatskom političaru, od Franje Tuđmana do današnjih dana.

Između lijevog i desnog

I u tom rašomonu između lijevog i desnog plivao je i sam MIlanović. Do jučer se uvrijeđeno okretao kada su na nekom skupu bili HOS-ovci s majicama na kojima je pisalo "Za dom spremni", a slikao se s osobom koja je na mostu kod Karlovca ubila nenaoružane rezerviste. Primao je ekipu iz BiH koja s ljevicom zaista nema nikakve veze. Nakon osobnog fajta s Plenkovićem, sve češće hvali Vladu ili bar benevolentno gleda na činjenicu da smo zadnji u Europi. Nema više u retorici "zločestih" banaka, potlačenih radnika, siromašnih penzionera, dok predsjednik na sva usta hvali branitelje i ne problematizira može li sustav izdržati s bezbroj privilegiranih mirovina, što bi sigurno za neku lijevu opciju bila prava tema.

I dok desni HDZ može svakog dana paliti svijeću što je na čelo stranke došao Andrej Plenković, Milanovićev bivši SDP sramno propada. I dok na ljevici "šest lica traže autora", desnica strepi što će biti kad Plenkoviće jednom ode. A predsjednik, možda lukaviji od svih, čeka svoje vrijeme kada će maestral na Pantovčaku možda zamijeniti burom na Markovom trgu.

Povezane vijesti

• Milanović: Hrvatska sada bolja nego prije četiri godine
• IDS: Pregovori s Milanovićem se nastavljaju
• Premijer Milanović za istraživanja ugljikovodika u Jadranu