Riječ je o gotovo posve različitim ljudima, koji i međusobno nisu u dobrim odnosima, ali svatko ima svoju 'bazu' i šansu da u konačnici pobijedi Plenkovića. Različita je i povijest odnosa sve trojice sa sadašnjim šefom stranke, time da je jedino Stier bio u donekle prijateljskim odnosima s Plenkovićem, dok je Milijan Brkić jednim dijelom zaslužan što je iz Bruxellesa glatko prošao Plenkovićev transfer na čelo HDZ-a. S Kovačem je, pak, Plenković imao uvijek korektan, ali površan odnos, nikada i osobno prijateljski

Davor Ivo Stier, Miro Kovač i Milijan Brkić, trojica su hadezeovaca koji su najavili kandidaturu na budućim stranačkim izborima, kada god se oni budu održavali. Stier i Kovač 'pucaju' na predsjedničko mjesto, a Brkić se za sada nije izjasnio hoće li istaknuti kandidaturu da postane šef stranke ili ponovo utjecajni čovjek iz sjene.

Dok vrh HDZ-a još uvijek razmišlja kada bi bilo najbolje raspisati izbore, u proljeće kako nalaže statut stranke ili nakon parlamentarnih izbora, što bi možda više odgovaralo Plenkoviću, dani koji dolaze otvorit će političku utakmicu u kojoj će se odrediti sudbina sada vladajuće stranke. Sva trojica kalkuliraju kada je najbolje krenuti u predkampanju, da prerano ne izgore, ali i da ne daju vjetar u leđa nekome drugome tko također želi preuzeti vodstvo HDZ-a. A navodno je kandidata još, pa se spominju bivši ministar Tomislav Tolušić, predsjednik saborskog Odbora za europske poslove Domagoj Ivan Milošević, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava i još neki.

U HDZ-u vrije, iako se to na van ne vidi. Nezadovoljstvo je poslije gubitka predsjedničkih izbora doseglo vrhunac i svi, od onih koji podržavaju Plenkovića do onih koji jedva čekaju 'da ode', naglašavaju da stranka kakva je sada ne može pobijediti ni na parlamentarnim izborima. Više nije pitanje je li HDZ 'više lijevo ili desno', već ima li uopće snage ponovo okupiti širu koaliciju koja jedino garantira pobjedu na izborima. Milorad Pupovac teško da će dalje s HDZ-om, Milan Bandić ionako na nacionalnom planu nema značajnih rezultata, HNS gotovo da ne postoji, a tvrda desnica sa sadašnjim vodstvom HDZ-a neće ni razgovarati.

"Glas Istre" donosi portrete trojice najizglednijih protukandidata Andreju Plenkoviću. Riječ je o gotovo posve različitim ljudima, koji i međusobno nisu u dobrim odnosima, ali svatko ima svoju 'bazu' i šansu da u konačnici pobijedi Plenkovića. Različita je i povijest odnosa sve trojice sa sadašnjim šefom stranke, time da je jedino Davor Ivo Stier bio u donekle prijateljskim odnosima s Plenkovićem, dok je Milijan Brkić jednim dijelom zaslužan što je iz Bruxellesa glatko prošao Plenkovićev transfer na čelo HDZ-a. S Kovačem je Plenković imao uvijek korektan, ali površan odnos, nikada i osobno prijateljski.

Bivši novinar u visokoj politici

Davor Ivo Stier sigurno je osoba sposobna voditi stranku kao što je HDZ. Riječ je o političaru kakvih je u Hrvatskoj zapravo malo, vrlo dosljednom i korektnom čovjeku koji osobni probitak neće stavljati ispred političkih ideala za koje se zalaže. Iako ga neki doživljavaju konzervativnim političarem Stier je mnogo širi i demokratičniji od mnogih koji su prodefilirali hrvatskom političkom scenom. U trenutku kada se Tomislav Karamarko obračunavao s Jadrankom Kosor i izbacio je iz HDZ-a Stier se tome suprotstavio. Kada se razišao s Plenkovićem, na čiji je nagovor uopće iz Europskog parlamenta došao u Zagreb da se pridruži novoj vladi (što, recimo, Dubravka Šuica nije učinila) mogao je birati što će dalje. Bio je ministar vanjskih poslova i politički tajnik stranke, pa bi većina izabrala ugodnu fotelju šefa diplomacije. Stier to nije učinio, dao je ostavku kao ministar i nastavio sve dok ga Plenković nije smijenio raditi u stranci, kako bi promovirao svoje prijedloge za demokratizaciju političkog života u Hrvatskoj, što je uključivalo i izbore po principu 'jedan član, jedan glas' za sva mjesta u HDZ-u.

Ima jedna priča koja se bivšem premijeru Ivi Sanaderu posebno sviđala. Često je govorio kako mu je pristupila jedna gospođa iz Argentine, predstavila se i zapitala: "Može li vam se moj sin javiti kada završi fakultet". Sanader nije imao ništa protiv, i kada je ponovo sreo gospođu ona mu je kazala da je Stier završio fakultet i da čeka da premijer ispuni obećanje i zaposli ga u diplomaciji. Sam Stier, mnogo kasnije kada je već završila "Sanaderova era", znao je reći "osim što nije bilo tako, jako je zgodna priča".

Bivši novinar, a kasnije iskusni diplomat, mladenačke je dane proveo u četvrti Flores u Buenos Airesu, onoj istoj odakle je i kardinal Jorge Mario Bergoglio, danas papa Franjo. Njegova majka, sveučilišna profesorica, često je znala viđati osebujnog kardinala koji je pokazivao skromnost, vozeći se javnim prijevozom iz četvrti u kojoj je živio srednji stalež. Otac je bio liječnik, a Stierovi su živjeli život tako tipičan za većinu onih koji su napustili Hrvatsku i potražili mjesto gdje će nastaviti život. Stierov djed po očevoj liniji, bio je pukovnik u Ustaškoj vojnici, a djed s majčine strane Milorad Lukač jedan od vodećih političara HSS-a u emigraciji. Politika je od mladosti bila prisutna u kući, a Davor Ivo Stier rođen je 1972. godine, baš u vrijeme kada su i hrvatski emigranti u Argentini osluškivali što se u Hrvatskoj događa tih burnih godina.

"Prvi put sam došao u Hrvatsku par dana prije Božićnog Ustava, dakle u prosincu 1990. godine, sa stipendijom Matice iseljenika koja je postojala i za vrijeme Jugoslavije, samo što se tada zvala Matica iseljenika Hrvatske", govorio je Stier koji je na Filozofskom fakultetu pohađao tečaj hrvatskog jezika. Vratio se ponovo u Argentinu gdje je studirao novinarstvo i političke znanosti, a onda je kao dopisnik došao u Hrvatsku gdje je bjesnio rat. Prvo zaposlenje dobio je 1996. godine u Ministarstvu vanjskih poslova.

Njegova mladost bila je u znaku tipičnog života djeteta iseljenika, svirao je tamburicu, bio blizak crkvenim krugovima, sanjala se samostalna Hrvatska. Prošao je i svoju mladenačku fazu koja nije zaobišla ni mnoge hrvatske iseljenike u Argentini, a mladenačke zablude u zreloj je dobi zamijenio hrvatskom realnošću i idejama Franje Tuđmana o pomirdbi Hrvata. I njegova supruga Veronika je iz Argentine, a kćerku i dva sina odgajali su u Samoboru gdje su se nastanili.

Brzo se snašao i u visokoj politici, pogotovo u okrilju europskih pučana, a u vladi Jadranke Kosor vodio je osjetljive poslove tajnog pregovaranja sa Slovencima, da se mogu nastaviti pregovori sa EU. Karamarko ga nije volio i jedva je dočekao da ode u EP, gdje je bila prava mala senzacija da je Tonino Picula napisao predgovor za njegovu knjigu u kojoj se zalagao za novu paradigmu u hrvatskoj politici. Zvali su ga arhitekt novog HDZ-a, a s Plenkovićem je puklo kada se protivio prekidu suradnje sa Mostom.

Usprkos tome što je bio odstranjen iz vrha stranke ostao je u korektnim odnosima s Plenkovićem. "Andrej, Brkić ti radi o glavi", rekao mu je nekoliko minuta prije nego što će ga šef HDZ-a smijeniti s mjesta političkog tajnika.

Cijene ga i politički neistomišljenici 

Miro Kovač je možda i najobrazovaniji visoko pozicionirani HDZ-ovac, diplomat koji je na mjestu hrvatskog veleposlanika u Berlinu dočekao dramatični kraj pregovora EU i Hrvatske, u kojem je stav njemačke kancelarke Angele Merkel bio izuzetno važan. Jedan je od rijetkih hrvatskih političara danas aktivnih koji je počeo karijeru u okružju dr. Franje Tuđmana, još 1995. godine u odjelu za informiranje Ureda predsjednika. Obranio je doktorat iz povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle u Parizu, a ujedno je i poliglot jer odlično govori engleski, francuski i njemački, a pasivno i talijanski i nizozemski.

Dugo ga je vremena pratio glas da je tvrdi desničar, što naprosto nije točno. Rođeni Splićanin najstariji je od četvero djece, a svoju "bazu" ima baš u Dalmaciji koju često obilazi. Njegovi politički stavovi su vrlo korektni, uz poštivanje stavova svih drugih bez obzira je li se s njima slaže ili ne. Cijene ga i politički neistomišljenici, a sam Zoran Milanović mu je u vrijeme dok je bio premijer nudio veleposlaničko mjesto u Varšavi koje je odbio jer je želio pomoći HDZ-u da se vrati na vlast.

Iz tradicionalne je obitelji, odgojen u katoličkoj tradiciji, prije svega vrlo korektan čovjek. Obiteljski su korijeni iz Ričica na rubu Imotske krajine. Kao mladić pjevao je u crkvenom zboru, slušao Laibach, Borghesiju, Franka Zappu. U Zagrebu je izlazio u Lapidarij, Đuru, Jabuku, a vrlo rano je počeo i zarađivati. Raznosio je novine po kvartu, radio kao noćni čuvar na sajmovima u Njemačkoj, u skladištima, a kasnije i kao tumač za hrvatski jezik i predstavnik Croatia Airlinesa.

Dok je Kovač bio veleposlanik u Njemačkoj dvojicu sinova je slao u državnu školu, a tako je bilo i nakon povratka u Hrvatsku, gdje je u "običnu" školu išla i njegova kćerka, a sinovi nastavili uspješno školovanje pod budnim okom Kovačeve supruge.

Diplomatsku je karijeru počeo 2001. kao savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Bruxellesu, zatim je bio ministar savjetnik u Parizu, te šef diplomatskog protokola u Sanaderovo vrijeme. Naslijedio je liječnika Branka Baričevića na toj nezahvalnoj dužnosti prošao sve i svašta, ali i ispekao diplomatski zanat do kraja.

Kada ga je Karamarko pozvao u svoj tim glatko je među koalicijskim partnerima dobio podršku da postane novi šef hrvatske diplomacije, koji će zamijeniti Vesnu Pusić. Potpuno neočekivano Karamarko ga je predložio da bude prvi čovjek kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, iako u tom segment Kovač nije imao mnogo iskustva. Kasnije neće nikada reći što se sve događalo iza kulisa te kampanje koja je na kraju prošla dobro, ali je u posljednji trenutak priključen i Milijan Brkić. Tada uspješno. Kasnije je Grabar-Kitarović po svom običaju zaboravila koliki je bio Kovačev angažman da postane predsjednica, ali to njemu nikada nije smetalo.

Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo stranke i Vlade bilo je jasno da će doći i do promjene na Zrinjevcu. S Kovačem koji je u Oreškovićevom mandatu vodio vanjske poslove Plenković je kratko razgovarao i samo mu rekao "da je to mjesto obećao Davoru". Primopredaju su obavili krajnje korektno, a Plenković je bio svjestan da mu zbog odličnih rezultata koje je Kovač imao na izborima mora ponuditi neko važnije mjesto unutar Sabora, a to je bilo mjesto predsjednika Odbora za vanjske poslove. Ipak, prvom prilikom, zajedno sa Stierom, smijenio ga je s mjesta međunarodnog tajnika HDZ-a, što je značilo da više neće biti prisutan na sjednicama najviših stranačkih tijela. Na tim je sjednicama do tada Kovač često bio vrlo izravan, pa i u kritikama vodstva.

Kasnije, kada je prvi najavio kandidaturu na stranačkim izborima, vrh stranke je reagirao nervozno, pa i nekorektno. Uslijedila je ona Plenkovićeva izjava da je stav Mire Kovača irelevantan i da utječe na politiku HDZ-a kao neki građanin Finske u Finskoj. "Ma dajte", odgovorio je premijer novinarima kada su ga zapitali hoće li Kovač pobijediti na stranačkim izborima. Poentirao je i Stier izjavom "nema tog člana koji je irelevantan, a još manje ako je saborski zastupnik i predsjednik jednog od Odbora".

Sve to je Miro Kovač odslušao mirno i staloženo, čekajući vrijeme kada će krenuti u kampanju za stranačke izbore. A prije toga sigurno će reći i objasniti motive i razloge zašto želi postati šesti predsjednik HDZ-a.

Ostao je ‘u sedlu’ 

Milijan Brkić svakako je najintrigantnija ličnost u HDZ-u, koji je u mandatu Andreja Plenkovića bio korak do političkog "smaknuća", koji se očekivao svakog trenutka, a onda se ponovo podigao poput ptice Feniks. Dok je bjesnila "afera SMS", koje se danas malo tko sjeća, do tada vjerni stranački prijatelji Vase Brkića okretali su kapute i tvrdili da je pitanje dana kada će ga Plenković izbaciti iz stranke. Neki su ipak ostali vjerni Brkiću, pogotovo njegovi ratni drugovi s kojima je prošao težak put. Na kraju od izbacivanja, bar za sada nema govora, pa je Brkić u posljednji trenutak pozvan da spasi što se spasiti nije dalo, kampanju Kolinde Grabar-Kitarović. Mobilizirao je Hercegovinu i to je otprilike bilo sve, jer je Zagreb mahom okrenuo leđa predsjednici koja i nije zaslužila drugi mandat.

Neka pitanja ostaju posve nerazjašnjena. Da nije bilo Brkića put Plenkovića od Bruxellesa do Zagreba ne bi bio tako lagan i gladak. Kada je Brkićev prijatelj Tomislav Karamarko odigrao gotovo nezamislive igre s Tihomirom Oreškovićem, kojeg je prvo postavio, a zatim mu okrenuo leđa, došlo je i do kraja ljubavi s Vasom. Politički mudro, Brkić je shvatio da je Karamarko završena priča i da treba naći novog lidera, jer on naprosto nije "prvi čovjek", kao što policajci i obavještajci, osim možda u Rusiji i sličnim zemljama, nemaju šanse voditi državu. A da je "imao nos" - u to nema sumnje. Upravo je Milijan Brkić predložio Kolindu Grabar-Kitarović, što Karamarko nije osobito dobro primio jer je imao druge kandidate. Ali, kada je uvidio da bi Grabar-Kitarović mogla ugroziti "komunjaru" Ivu Josipovića složio se s Brkićem.

A Brkić je "imao nos" i oko Plenkovića, iako su to bila dva različita svijeta: Brkić, rođeni Hercegovac iz Klobuka kraj Ljubuškog i Plenković, Zagrepčanin s europskim adresama, od Pariza do Bruxellesa. "Babi Ruži smo rekli da su nam ćaća i mater rekli da idemo u Klobuk, a da će oni ostati gore. Baba je na to samo rekla: 'Uslišio Bog moje molitve!' Međutim i njoj je postalo sve jasno kada je za dva dana po nas došla mjesna milicija i vratila nas u Zagreb. Poslije povratka, nekoliko dana dobivali smo porcije šiba i klečanja na kukuruzu", ispričao je Brkić u jednom intervjuu. Kada je imao osam godina obitelj se preselila u Zagreb, uslijedilo je školovanje za kriminalista, a kao brucoš dočekao je Domovinski rat i odmah se kao dragovoljac prijavio u policiju. Punih deset godina provest će u Alfama, specijalnoj jedinici gdje će proći sve, od običnog vojnika do zapovjednika. Nikada do kraja nije objasnio kako je dobio nadimak Vaso, a njegovi suborci su govorili da je bio beskrajno hrabar i požrtvovan, noseći pet sati po velebitskom ledu ranjenog suborca.

Bio je dvije godine vozač dr. Nikice Gabrića, vrhunskog liječnika ali i neobično zanimljive osobe, kasnije obavještajac, da bi njegov diplomski rad uzvitlao prašinu zbog koje ga je morao pisati ponovo. Kao glavnog tajnika HDZ-a percipiralo se Brkića kao udarnu pesnicu tvrdog desnog krila HDZ-a, a na stranačkim izborima na kojima je Plenković postao predsjednik, Milijan Brkić - koji je znao govoriti da je kumovao i novom šefu stranke - izabran je za njegovog zamjenika. Ljubav nije dugo trajala, a Brkić je strpljivo, mirno i bez ijedne izjave za javnost čekao epilog "svog slučaja" kada je buknula afera za koju se sada već može reći da je bila preuveličana.

Ostao je "u sedlu", što je u politici najvažnije. Sigurno svom šefu Andreju Plenkoviću nije zaboravio što je bilo i kako se grozničavo morao snalaziti da ga se ne izbaci iz HDZ-a. Ima li i dalje čarobni štapić s kojim je odrađivao mnoge delikatne zadaće na terenu, disciplinirao hadezeovsku stranačku vojsku, ostaje pitanje. Ali, ostaje i Brkić nakon Brkića. S ambicijama koje će se tek vidjeti.

Povezane vijesti

• Brkić: Sve je super; Plenković: Institucije trebaju nastaviti sa svojim aktivnostima
• DRAMA U HDZ-u Brkić žurno napustio sastanak: 'Ja crni labud? Ja sam više ćelavi labud'
• U HDZ-ovom stranačkom ratu bit će žrtava. Kovač, Penava i Tolušić će nakon izbora MORATI OTIĆI