Rat ima miris. Ima okus. Čudan je, no postoji. Ali boja nema. Ili samo sjećanja nas koji smo ga doživjeli bilježe jedno beskrajno sivilo. U tim sjećanjima, kad ih se svjesno ili nesvjesno dotakneš, a ponekad je dovoljno samo na djelić trenutka zatvoriti oči, navire bujica emocija koja zapljuskuje kao divlja osveta prirode. I kako čovjek biva stariji, one mijenjaju oblik, ali uvijek iznova rastu. Vrijeme ništa ne liječi. Samo naučiš čvršće nositi kovčeg života. I to je sve.

Život glazbenika vezan je za publiku, putovanja, nastupe. I moj je tada bio takav. Bilo je to vrijeme članstva u mnogim zborovima, orkestrima; probe koje više i ne brojiš, samo da sve ispadne što bolje. Na putovanja ideš bez razmišljanja. No, jedno se posebno urezalo u pamćenje, oštro i kratko, bolno kao nenadana porezotina.

Dan prije putovanja, kiša je padala nemilosrdno, kao da nikada neće stati. Zbilo se to tijekom 1998. godine, kad sam bila maturantica. Rat je bio, činilo se, daleko iza nas, ali pogled na svaku treću zgradu u Brodu, posebno u centru grada, podsjećao nas je na sve što se događalo, a što će se tek s godinama osvijestiti u našim umovima i duši. Za taj nastup u Vukovaru posebno smo se i dugo pripremali. Uobičajeno, nismo ni razmišljali gdje i kada ćemo nastupiti, niti nam je to bilo od posebne važnosti. Uvježbavalo se tjednima, mjesecima, da se dovede do savršenstva. Upjevavanje, memoriranje i tako u beskraj, kako je išlo uz rame našem perfekcionistički nastrojenom profesoru.

Tog jutra beskrajno sivilo razlijevalo se nebom, onako kako to izgleda u jesen, a tada je bilo proljeće. Doputovali smo u Vukovar u prijepodnevnim satima, a autobus nas je ostavio na nekoj poljani prepunoj blata. Dan nakon onakvog pljuska nije ni moglo biti drukčije. Ivana me stisnula za ruku. Mirta je šutjela. Šutjeli su svi. Pazeći da izvučem noge iz blata podigla sam pogled preko nečijeg ramena. Bili smo na groblju. U istom trenutku osjećala sam se skamenjeno. Na brzinu sam obuhvatila pogledom sve što mogu, da se pomaknem dalje. U daljini su se vidjeli mali križevi. U ogroman bijeli šator u blizini tih križeva povremeno su ulazili i izlazili ljudi pognutih glava. U tom šatoru nalazili su se posmrtni ostaci njihovih najbližih. Znala sam to jer se iz njega čulo zapomaganje, naricanje i glasni jecaji koji su se razlijevali tom blatnjavom dolinom smrti.

Kako ćemo ovdje pjevati, zapitala sam se u sebi, a u meni se stisnulo sve. ZAŠTO ćemo ovdje pjevati, mislila sam, grozničavo napravivši nekoliko koraka naprijed, a sve me vuklo natrag. Ispred nas je bila nepregledna gomila ljudi u crnom, koji su djelovali kao da su čekaju u nekakvim, naizgled složenim, redovima. Iza njih se nazirao krov, valjda improvizirane pozornice na koju se nismo mogli popeti, ali trebali smo ispod njega stajati i pjevati, koliko god nam je to u tom trenutku djelovalo bizarno i zbunjujuće. No, ta gomila je, ispostavilo se nakon nekoliko trenutaka, čekala upravo nas. Šutke smo joj se približavali. Prošavši pored prvog reda ljudi u crnini, ugledala sam nekoliko smeđih ljesova. Ovo je neki sprovod, zapitala sam se u sebi, na brzinu. Profesor nas je posložio, bila sam u prvom redu. Pogled ispred stegnuo mi je srce i ostavio neizbrisivo sjećanje.

Samo nekoliko koraka ispred nas prostiralo se, u gotovo nepreglednom redu, jedan uz drugi, poslagani poput nekih zauvijek usnulih vojnika, točno šezdeset i devet ljesova. Iza svakoga od njih, u redovima, poslagani su bili ljudi koji su se došli oprostiti od svojih članova obitelji, prijatelja, bliskih osoba. Nisam im mogla pogledati u oči, ali bili su točno preda mnom. Njihova lica imala su neki neobičan izraz zahvalnosti što smo tamo, što stojimo pred njima i njihovim pokojnicima i što ćemo, valjda, pomoći dostojanstveno ih ispratiti.

Pogledavši lijevo i desno, tim ljesovima se jedva nazirao kraj. Knedla u grlu mi je nabijala i stiskala vrat, kao par nevidljivih ruku. Kako zapjevati u ovakvom trenutku, pred ovakvim prizorom, kad ni riječ

ne bih mogla izustiti? Vjerovala sam da nisam jedina koja sam se tako osjećala. No, oko mene su bili uglavnom zreli ljudi koji su se ponijeli kao profesionalci. Profesor je stao ispred nas, a prije nego je zauzeo dirigentski stav za početak, uputio nam je ozbiljan pogled, pun važnosti trenutka u kojem smo se nalazili. Kao da nam je njime poručio da se saberemo i uveličamo događaj na koji smo pozvani.

Ne sjećam se kako sam i jesam li uopće pjevala. Možda sam samo otvarala usta, i to jedva. Možda ni to. U brojnim trenucima pjevali su i ljudi preko puta nas. Divila sam se njihovoj snazi. Još uvijek se divim. To je jedino što mi je u tim trenucima prolazilo kroz glavu. Uz tjeskobu, osjećala sam sram što ne mogu zapjevati, a oni, kojima je srce od tuge bilo razbijeno na milijun komadića, smogli su snage za to. Imena i prezimena njihovih najmilijih svečano su odjekivala tom beskrajnom ravnicom dok ih je neki duboki glas izgovarao pred mikrofonom. Kako je koje izgovoreno, nastupilo bi nekoliko trenutaka tišine. Čuli su se samo prigušeni uzdasi i plač.

Nakon svih izgovorenih imena, iz velikog bijelog šatora prolomio se ženski vrisak koji je ispunio čitavo mjesto, odjekujući minutama u toj potpunoj i beskrajnoj tišini: "IVANE! SINE!". Glas koji je uzdrmao svaku stanicu u nama. Glas kojega još uvijek čujem u sjećanju. Ono što je davno napisao pjesnik Antun Branko Šimić, opisujući smrt u pjesmi istoimenog naslova, u tom je trenutku oživjelo: "Mati će živinski kriknuti, otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana".

Upravo životinjski krik, proizašao iz svake kosti i mišića majke koja je izgubila svoje dijete, opisao je najveću bol rata.

Kad je naša prisutnost na tom masovnom pokopu postala suvišna, šutke smo krenuli na cestu čekajući povratak. Osim materinog krika, još jedna slika obilježila je taj dan. Slika koje se često sjetim. U moru ljudi u crnini, iza tri lijesa u kojima su bili bračni par i njihovo dvogodišnje dijete, nije bilo nikoga. Nakon njihovih pročitanih imena nastupila je potpuna tišina. Nije zaplakao nitko. Možda su otišli i svi koji su bili dio njihovog života. Tijela te obitelji nitko nije došao ispratiti. Nitko osim nas, sasvim nepoznatih ljudi.

Željela sam sva ta imena zaboraviti što prije. I taj sivi dan nakon kiše. No nisam ga zaboravila nikada. Sjetim ga se svaki put kad pomislim na Vukovar.

Povezane vijesti

• Josić: Još nema reakcije na odavanje počasti na "groblju šajkača"
• RAT SE NASTAVLJA: Banožić poručio da je Milanović prihijatrijski slučaj i da je vrijeme za njegov opoziv
• Predrag Fred Matić, bivši branitelj i ministar, danas zastupnik u EU parlamentu i nesuđeni učitelj. OTKRIVA MANJE POZNATE DETALJE O SVOJOJ ULOZI U DOMOVINSKOM RATU I ZATOČENIŠTVU U SRPSKIM LOGORIMA