NAJNOVIJE



RAZGOVOR

Legenda hrvatske glazbene scene i povremeni stanovnik Poreča o tome kako je njegova obitelj postala jedna od samo dvije židovske obitelji koje su uspjele preživjeti NDH u Zagrebu

| Autor: Robert FRANK

Nevjerojatno mladolik, a već je zašao u 84-tu, Alfi Kabiljo, skladatelj svevremenskog mjuzikla "Jalta, Jalta", ni po čemu ne odaje dojam da je u životu, doduše u ranoj fazi, ali kad je nažalost već bio dovoljno velik da ono što vidi i zapamti, prošao golgotu kakvu ne bi poželio nikome. Drugi svjetski rat, koji je dočekao sa šest, a u povijest otpravio s deset godina, proživio je u Zagrebu, tada glavnom gradu kvislinške i ustaške NDH.

Porijeklom židovska obitelj pretrpjela je strašne ljudske gubitke, njegovi su najbliži rođaci završavali u Jasenovcu, Jadovnu, Staroj Gradiški i Logorgradu. Pobijeni su, a spretni otac i majka zaštitili su sebe i svog sina od takve sudbine samo zahvaljujući snalažljivosti. Nije im, inače, mogao pomoći ni kardinal Stepinac, kojeg je mali Kabiljo posjetio u maminoj pratnji. No zato su im indirektno pomogli oficiri Wehrmachta koji su s njima živjeli u stanu na Šalati.

Ratni dani te židovske obitelji u tada ustaškom Zagrebu prepuni su apsurda i takvih priča koje sada izgledaju nemoguće, a tada su spašavale živote ljudi koji po ondašnjim pravilima nisu vrijedili ništa. Ovo je priča o čovjeku koji je muzikom pokazao zahvalnost što je preživio teror koji ga je okruživao. Izbjegao je dah smrti. I onda – uspio. Majstor mjuzikla. Čarobnjak. Njegova "Jalta, Jalta" neponovljivo je remek djelo. Pjesma "Neka cijeli ovaj svijet" je evergreen. Koliko je svestran u muzici, toliko je i u sportu: Kabiljo pliva, igra tenis, Iako mu do stote fali samo 16 godina, živi kao da ih ima 30 manje. Aktivan, zainteresiran, dobronamjeran i kreativan, Kabiljo i dalje uživa u životu. A nije dobro izgledalo kad su '41. ustaše došle na vlast.  

Ustaški režim

- Koliko se uopće kao osoba rođena 1935. godine sjećate svojeg djetinjstva u NDH i Zagrebu?

- Unatoč tome što sam rat dočekao sa samo šest godina, čak tri puta sam s majkom bio zatvaran. I zapamtio sam to. Tijekom ustaške vlasti oko 80 posto članova moje obitelji nestalo je u Jasenovcu i na drugim mjestima. Nažalost, previše se toga sjećam.

- Obitelj vam je jako stradala u NDH?

- Strašno. Gotovo 80 članova obitelji. Dobar dio njih bio je iz Sarajeva. Moje dvije sestrične od po dvije i četiri godine i bratić od deset godina ubijeni su u Jasenovcu. Imate u filmu Dane Budisavljević - "Dnevnik Dijane Budisavljević" - onaj famozni Logorgrad u kojem su nestajala djeca. Tamo je nestala i moja teta s dvoje djece. To je strašno i zato me smeta i ljuti taj povijesni revizionizam. Nitko si ne može zamisliti grozote ustaškog režima i zato je besmisleno sada nešto umanjivati. Nemojmo o tome.  

- Imate puno razloga za traumatiziranost. Svašta ste preživjeli. Puno ružnih situacija.

- Kao dijete, najprije s pet i pol godina, bio sam tri puta u zatvoru, no spasilo nas je, kao židovsku obitelj u Zagrebu, što je otac imao jako dobre veze. No to vrijeme je bilo užasno. Recimo, moju baku i tetu uhapsili su u Sarajevu u koje su došle iz Beča. Od tamo su pobjegle zbog nacizma. Mislile su da će u Sarajevu biti sigurne. No ustaše su ih pokupile u Zagreb. Mama je onda otišla kod kardinala Stepinca.

- Kako je to završilo?

- Sjećam se da sam išao s njom. Nas je, inače, kao obitelj dobrim dijelom štitio papinski nuncij. No već prvi dan nakon proglašenja NDH ustaše su došle u našu kuću. Bilo je: "Za dom spremni!" Pa pljačka! Čak su i meni kao djetetu uzeli album s markama! Horor je počeo odmah.

- A Stepinac? Ishod onog sastanka?

- Stepinac je mami odmah rekao da su to farizeji i da on ništa ne može napraviti.

- Za njega su ustaše, znači, bili farizeji - licemjeri, izdajnici?

- Da. Tako je. Uglavnom, teta je nekako pobjegla iz vlaka za Jadovno, dok je baka tamo ubijena. Isto kao i još 20 tisuća ljudi. Šef ustaške policije se također zgražavao zbog toga.

- Sjećate se Stepinca s tog sastanka?

- Malo. Ušao sam s mamom u prostoriju gdje je on bio, a onda su mami neki svećenici rekli da ja moram izaći van. Unutra je bila sama s njim. Holokaust je stravičan. Moja tri strica su ubijena u Jasenovcu, jedan je uspio pobjeći. Moj tata je čak išao kod predsjednika ustaške Vlade Mandića.

Uloga oca

- Tata je nekako plivao u tom vremenu?

- Je, na sreću. I taj Mandić mu je pokušao objasniti da ne može iz Jasenovca izvući jednog strica. Rekao je mom tati neka bude sretan što je živ. Tata je bio vrlo značajan i veliki graditelj koji je i prije Drugog svjetskog rata imao građevinsku firmu. Adaptirao je kazalište Gavela i kino Tuškanac. Poslije rata komunističke vlasti pustile su mu da ima mali građevinski obrt.

- Kako ste se kao Židovi izvukli te četiri godine ustaške vlasti u Zagrebu?

- Tata je srećom krajem tridesetih godina pomagao nekim ljudima koji su vodili važne hrvatske organizacije. Oni su bili zatvarani, a on im je u zatvor slao pakete pomoći. Samo godinu, dvije nakon toga neki od tih ljudi postali su visokopozicionirani u novoj ustaškoj vlasti! Na određeni način oni su bili jamci naših života. Kad smo mama i ja završili u zatvoru, tata nas je preko tih ljudi izvlačio van. Jedan od njih bio je, sjećam se, Vilko Pečnikar.

- Kako to da su ustaške vlasti tatu puštali na miru, a mamu i vas kao malo dijete zatvarali?

- On im je kao graditelj bio važan, a i zbog one pomoći otprije rata bili su mu zahvalni.

- Jesu li komunističke vlasti tati zamjerale to razdoblje?

- Znate da jesu. Naravno. Bio je ogorčen kad je morao ići na saslušanja. Srećom nije imao ozbiljnih problema. Fenomenalno je kako nas je tata proveo žive kroz to razdoblje. Zahvaljujući njemu sam danas živ i svake godine par mjeseci provedem kod vas u Istri. Volim Poreč, tamo sam od 1952. godine! Tata je tada kupio mali teren i izgradio kućicu. Kad sam tamo, svaki dan plivam dva puta, tako održavam kondiciju. Poreč je moj vrh svijeta.

Put bez povratka

- Teško ste doplivali do njega. Morali ste tri puta, kao dijete, u ustaški zatvor. Sjećate se tih situacija?

- Prvo zatvaranje bilo je odmah kad su ustaše došle, u Petrinjskoj ulici. Potom su nas zatvorili tamo gdje je Trg žrtava fašizma, odakle se ljude prebacivalo na put bez povratka.

- U Jasenovac?

- Da. Treći put u zatvoreni smo u Savskoj cesti. Tamo je bio grozan zatvor. Sjećam se jedne prekrasne žene koju su toliko izbatinali da je bila sva plava. Drugi dan je nestala, više nikada je nisam vidio. Navodno je završila u Jasenovcu. U pamćenju mi je ostao zvuk vlaka koji je nesretnike uglavnom vodio u taj logor.

- Dobro se sjećate svega toga?

- Očito imam dobru memoriju, što mi je poslije bilo važno zbog glazbe. Muzika je moju mamu i mene spašavala. Mama je imala prekrasnu kolekciju gramofonskih ploča i nota još prije rata. Osim što sam s dečkima igrao nogomet na ulici, jako puno sam slušao glazbu, gledao sam note i tada sam puno o tome naučio. Čim su ustaše otišle, u Zagreb su došli dućani sa sovjetskom glazbom. Mi smo sve kupovali, upijao sam Šostakoviča i Prokofjeva.

- Rat je obilježio vaše djetinjstvo.

- Apsolutno. Te su priče stalno bile oko mene. Preko puta nas je u Dvorničićevoj ulici na Šalati živio doktor Nikola Nikolić. Taj čovjek je bio profesor na fakultetu medicine i veliki svjetski stručnjak. Bio je u Jasenovcu, ali su ga partizani uspjeli zamijeniti za neke ustaše. Neposredno nakon rata igrao sam se s njegovim sinom. Pričao nam je što je sve u Jasenovcu doživio, o zločinima, ubijanju maljevima... No već '48. je završio na Golom otoku jer je bio proruski nastrojen, a supruga mu je bila Ruskinja. Vratio se dosta ruiniran.

- Jeste li kao dijete nosili židovsku oznaku na ruci?

- Ne, mi to srećom nismo morali nositi. Druga djeca mi nisu radila probleme. Čak sam uspio ići u školu, istu onu u koju je na Kaptolu prije mene išao i Krleža. Upoznao sam ga jer je moja mama bila dobra s njegovom suprugom Belom. Zajedno su planinarile. Jednom je na tom planinarenju na Vršić bio i Krleža koji mi je, dok smo bili u planinarskom domu, rekao da je čuo da sam sjajan pijanist. Tako sam ga upoznao.  

Radne akcije

- Kako ste se snašli nakon rata u novoj državi? Jeste li imali problema zato što ste živjeli pod ustaškom vlasti?

- Za mene je bilo sjajno kad je pala NDH jer sam kao dijete shvatio da nas ustaše više neće hvatati. No kao klinca su me poslije smetale pionirske radne akcije i takve stvari. Nisam htio krampati i kopati, htio sam skladati i svirati.

- Samo dvije židovske obitelji preživjele su NDH u Zagrebu – vaša, Kabiljo, i Deutch.

- Tako je. Znate, moja obitelj je iz Zagreba svakog dana slala pakete u Jasenovac, Loborgrad i Staru Gradišku. Mama i tata su angažirali jednu curu da im pomaže, tata je seljacima u selima oko logora plaćao da se zatvorenicima šalje hrana. Osobno sam, unatoč tome što sam imao samo šest, sedam godina, također nosio hranu do pošte. Zatvorenicima smo slali i pisma. Godinu, godinu i pol to je nekako funkcioniralo, a onda je sve stalo.

- Stvarno ste imali sreće kao Židovi sve to preživjeti.

- Nas je štitila Katolička crkva, ljudi koje je moja mama poznavala. Prije rata, kao cura, bila je u jednom internatu u Švicarskoj. Tamo je uspostavila kontakte koji su poslije dobro došli. Imali su veze s crkvom. Papinski nuncij nam je pomogao tako što je u naš dom poslao njemačke oficire koji su od '41. živjeli s nama. U slučaju da dođu ustaše, oni bi nas zaštitili.

- Nije li to apsurdno - usred Zagreba njemačka okupacijska vojska štitila vas je od ustaške vojske?

- Srećom da su živjeli s nama u stanu. Nakon njih, Nijemaca, došli su u naš stan Talijani. Ustvari, jedan talijanski kapetan sa ženom. Slušajući ih kako razgovaraju ja sam u kratkom vremenu kao dijete naučio talijanski. Dolazi '43. i kapitulacija Italije. Nijemci iz naše kuće u nepoznato odvoze kapetana, dok mu žena u drugom stanju ostaje kod nas. Uskoro dolaze i po nju! Moja mama je nije dala, nije dala SS-ovcima da je odvedu! Na pravom njemačkom im je rekla, nakon što se bacila na pod – možete je odvesti samo preko mene mrtve! I pustili su je.

- Što je kasnije bilo s njom?

- Kod nas je rodila. Zvala se Asunta. Potom je otišla u Rim. Mama je s njom ostala u kontaktu. Volio bih upoznati to dijete koje je rođeno kod nas, a sad je samo sedam, osam godina mlađi čovjek od mene!

Ljudi iz Wehrmachta

- Kakvi su bili ti Talijani i Nijemci koje ste morali primati u svom stanu kako biste preživjeli?

- Nevjerojatno, ali fini i pristojni. S njima smo dijelili životni prostor u velikom, četverosobnom stanu. No nemojmo se zavaravati - to su bili ljudi iz Wehrmachta, njemačkih oružanih snaga za vrijeme nacizma. Vjerujem da su bili svjesni da rade ili da moraju raditi grozne stvari, toliko zločina….

- Ipak, s njima ste imali barem nekakvu sigurnost?

- Na neki način, ali nikada i nigdje nije bilo sigurno. Negdje tijekom '44. dobivamo informaciju da ide novi, zadnji pogrom preostalih Židova. Mama i ja smo se brzo morali sakriti. Poslije sam shvatio da smo se skrivali kod salezijanaca u Zagrebu. Jednom, kad je moja predstava "Jalta, Jalta" već zaživjela, došao mi je jedan violinist. I kaže on meni: "Alfi, otiđi u salezijansku crkvu u Zagrebu, tamo izvode tvoju pjesmu "Neka cijeli ovaj svijet"". Dođem tamo, i oni, zamislite, pjevaju tu pjesmu.

- To je crkva u kojoj ste se skrivali s majkom?

- Upravo ta!        

- Što vas je kao vrhunskog skladatelja najviše obilježilo? Mjuzikl "Jalta, Jalta"?

- Po "Jalti" sam najpoznatiji. A najbolje mi je uvijek ono što zadnje radim.

- Kad smo već kod "Jalte", evo jedne bizarnosti. Djeca iz Vukovara podijeljena su u dva vrtića. U Vukovar 1 idu hrvatska djeca, u Vukovar 2 idu srpska djeca. U Zagrebu su sva djeca trebala sudjelovati u humanitarnoj akciji kojom se pomaže upravo tim vrtićima. Srpska djeca nisu išla jer su njihovi roditelji odbili taj odlazak. Razlog: mjuzikl „Jalta, Jalta“ i izvođenje pjesme "Ne dirajte mi ravnicu" u izvedbi Miroslava Škore.

- Mjuzikl "Jalta, Jalta" i ključna pjesma "Neka cijeli ovaj svijet" pozivaju na mir u cijelom svijetu. Ona je svugdje strašno popularna. Ljudi tulume s njom završavaju. Žao mi je da je tako ispalo. Ne razumijem takvu odluku.

- Kako je ona nastala, ta pjesma?

- Ja sam skladao glazbu, a Milan Grgić tekst "Jalte, Jalte". Rekao sam mu, kad smo završavali taj mjuzikl, da ga moramo završiti s nekom himničnom pjesmom i tako je nastao "Neka cijeli ovaj svijet". Grgiću sam na telefon otpjevao, ustvari odsvirao muziku koju sam zamislio za kraj mjuzikla. Za dva, tri dana on mi je izdiktirao tekst. Tada je bio neki festival u Tokiju. Kažem – dajmo Vici Vukovu da to otpjeva, možda se s njime plasiramo. Snimili smo Vicu kako pjeva "Neka cijeli ovaj svijet", snimku smo poslali u Tokio iz kojeg su nam nakon deset dana javili da smo primljeni na festival.

- Išli ste tamo?

- Da, naravno. Dođemo mi te 1972. godine u Tokio i osvojimo drugo mjesto! Grgića smo prijavili kao direktora i dobio je vrhunski apartman, dok smo se Vice i ja gurali u nekoj sobici. Prije toga sam s Radojkom Šverko bio u Rio de Janeiru. To je bilo fantastično. Nezamislivo. Oni su pisali da ni Beatlesi nisu imali uspjeh i osobnost kao Radojka. Četrdeset tisuća ljudi je s njom pjevalo moju pjesmu "Svijet je moj".

I dalje stvara

- I dalje stvarate?

- Da, ali ne znam za koga. Naprimjer, novi direktor Komedije koju sam podignuo s mojim mjuziklima totalno me otpisao i to mi teško pada. Tri moja mjuzikla ne mogu doći na repertoar. Jedan je o Sarah Bernhardt, velikoj, najvećoj francuskoj glumici. Tekst je napisao Mate Maras koji je genijalan. Drugi mjuzikl je o Marilyn Monroe. Napravio sam muziku za rekordnih osam dana. Treći mjuzikl bi trebao biti napravljen u suradnji s Mirom Gavranom koji je svjetska kazališna zvijezda. Bio bi o krađi Mona Lise. Povod je 500 godina od smrti Leonarda da Vincia. Za to sam napisao 11 izvrsnih pjesama, no ravnatelj Komedije ni za to nije zainteresiran, iako je to potencijalni svjetski hit. Eto, u ovim godinama dobivam odbijenice.

- Zašto vas taj čovjek toliko odbija?

- Mislim da je riječ o kukavičluku. Taj ravnatelj se ne usudi ići u nove projekte. To je paradoks. Mi smo zemlja koja će voditi EU, a nemamo nijedno novo hrvatsko djelo. Razgovarao sam o tome i s ministricom kulture.

- Kakva vam se čini današnja Hrvatska, nakon svega što ste prošli?

- Hrvatska je jedna od najljepših država u svijetu. Strašno je volim, posebno Istru i Slavoniju. Imamo mogućnosti da budemo raj. Ali problem su političke prilike, birokracija, korupcija, pravna država. Puno toga ne štima. Ali ja se u to ne želim petljati.

- Pratite li predsjedničke izbore?

- Ne baš previše. Iskreno, uopće nisam zainteresiran. Kad je moj bivši tajnik u ZAMP-u Ivo Josipović bio kandidat za predsjednika, pratio sam što se zbiva.

- On je bio vaš izbor?

- Da, apsolutno. Valjda je naučio nešto i od mene kad sam mu bio predsjednik u ZAMP-u. Bio je predsjednik po mjeri, slagao sam se s njegovom politikom.

- A sada ništa ne pratite. Zar baš nikakvu reakciju kod vas ne mogu izazvati ni aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Škoro ni Zoran Milanović?

- Nisam baš nešto njima oduševljen. Nisu mi interesantni. Nemam u njih povjerenja. Jednostavno ne pratim ništa o tim izborima.

- Predsjednici Grabar-Kitarović svojedobno ste zabranili da koristi vašu pjesmu. Je li to bilo zato što vam se njena ideologija i politika nisu sviđale ili ste naprosto principijelno bili protiv korištenja vaše muzike u političke svrhe?

- Ovo drugo. Nisam htio da moja muzika ide u korist neke politike. Nikada me to nije zanimalo.

- Koje? Što?

- Politika. Ona prva koje se sjećam, ustaška politika, skoro me koštala života. Sa svojom obitelji bio sam prava žrtva ustaške politike i režima.


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela
Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom
Webcams provided by webcams.travel add a webcam