ULTRAPOPULARNA PSIHOLOGINJA

Dr. MIRJANA KRIZMANIĆ: Kolinda Grabar Kitarović? Strašno! Zoran Milanović barem nije glup

| Autor: Jurica Körbler

Meni je bilo teško i vidjeti sve oko gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, ne da je ogovaram jer je nažalost poznajem i u živo. Meni je strašno da predsjednik zemlje u kojoj živim, što se tiče inteligencije, a to spada u moju struku, ispod prosječan. To je pogibeljno. Ne mislim da se sve rješava pameću, ali ako je nema onda je još gore, kaže profesorica Krizmanić


Tekst se nastavlja nakon oglasa
Samo do 27.1. Nutribullet može biti vaš uz -350kn popusta i Besplatnu dostavu - Naručite!

Kada je ultrapopularna psihologinja dr. Mirjana Krizmanić napisala knjigu ”Mala psihološka kuharica”, koja je ovih dana pred čitateljima, svi su bili krajnje iznenađeni. Otkud gospođa Krizmanić sada piše kuharice? Još tome da recepte daju psiholozi koji baš i nisu p(re)oznati kao neki znalci dobrog kuhanja. I kakve to veze ima s onim temama kojima se Mirjana Krizmanić često bavi?

U razgovoru za Glas Istre ugledna znanstvenica, čiji svaki javni istup, a pogotovo njene knjige, izazivaju pažnju široke javnosti objašnjava koji su uopće bili razlozi za pisanje kuharice.

- Znate, htjela sam pokazati da su psiholozi ljudi poput svih drugih, da kuhaju sasvim obična jela kao i svi građani.

Kaže da joj je cilj bio približiti psihologe i da će ljudima biti lakše ići po savjete ako znaju da su i oni sasvim obični ljudi: ”Pa uostalom poslali su mi sasvim normalne recepte, najnormalnije”. 

Nakon što je četrdeset godina predavala na fakultetu profesorica Krizmanić danas piše i objavljuje knjigu za knjigom, a sve su rasprodane. To je svakako fenomen, iako sama kaže da joj nije bilo ni na kraj pameti da će pisati knjige. Nema dlake na jeziku ni kada govori o politici i političarima, a u razgovoru za naš list tvrdi da je Istra ipak jedna drukčija sredina koja daje nadu da bi i u Hrvatskoj život mogao biti ugodniji i pristojniji., jer kaže, "tamo ljudi imaju kućni odgoj, a to je itekako važno".

- Vaša svaka knjiga izaziva veliku pažnju, jer analizirate i društvo u kojem živimo, ali očito i nudite rješenja koje ljudi očekuju?

- Nikada nisam mislila da ću uopće pisati knjige, pogotovo ne iz popularne psihologije. Nikad, nikad. Mislila sam da to ne bi ni pod prijetnjom strijeljanja. Ove moje knjige nisu pisane na način 'pet koraka do dobrog muža' ili 'osam koraka do dobrog ručka'. Ja ne dajem savjete koji vrijede za sve, već nastojim ljudima ponuditi različita rješenja i da sami odaberu. To je razlika između knjiga koje se bave samopomoći i ovih mojih.

- Pitao bih vas kao psihologinju, u kakvom mi ozračju danas u Hrvatskoj živimo?

- Oh, mislim da živimo, da tako kažem, u razbucanom miljeu. Živimo u društvu koje je oštećeno, s urušenim vrijednostima, s malim enklavama ljudi koji se međusobno druže jer imaju isti vrijednosni sustav. Ali sve skupa mi se čini da živimo u društvu koje je, eto, baš razbucano. Da danas imam djecu koju bi trebalo dovesti do odrasle dobi itekako bi mislila kako će to biti teško.

- Znači li to da vidite sve te loše oblike ponašanja kao ugroze za samo društvo u cjelini?

- Baš tako. Vidim i loše odluke, nikakav vrijednosni sustav, više je nametnut sustav koji nudi katolička vjera nego sustav modernog društva. Vrijednosti su grozno zapuštene.

- Često ljudi vole reći "kad sam bio mlad bilo je bolje". Je li to i u vašem slučaju?

- Tada sam mislila da je bonton i uzorno ponašanje davež i gnjavaža koje nam roditelji nameću, a čemu služi? Da naučim pozdraviti, da pristojno razgovaram, da kažem 'hvala'. Ali što sam starija, više sam uvidjela da je u tome bila velika mudrost, jer dobro odgojeni ljudi mogu stvoriti jedno društvo koje će imati slične vrijednosti. Reći ću jednu možda ofucanu konstrukciju, ali mislim da je važna. Dakle, stvoriti društvo gdje će se ljudi odnositi međusobno s poštovanjem. Ne tako da ja na tebe pljunem jer si drugačiji ili nisi kao ja. Dakle, da opći sustav vrijednosti učini našu zemlju ugodniju za život.

- Mislite da je ključ u uljudnom ponašanju?

- Bez toga stradaju međuljudski odnosi, čak i u obitelji. Pogledajte obitelji gdje se kod jednog člana obitelji njegovao normalni građanski odgoj, a kod drugog to nije bilo. Oni se sukobljavaju na najbanalnijim sitnicama, u ponašanju, dnevnom ophođenju. Zato zagovaram taj odgoj za dobro ponašanje, prije svega kod djece.

- Koliko nas je politika i političari doveli do toga da živimo u društvu s kojim je danas malo tko zadovoljan?

- Ja imam strašno puno godina, neću reći da je to skoro sto, ali puno. Nagledala sam se i naslušala svega, a svaka sljedeća politička elita koja je dolazila bila je gora od prethodne. Manje odgojena, manje pristojna, manje je vodila uopće računa o drugim ljudima. Oni bi tu trebali biti radi ljudi, radi nas, radi društva i radi svoje zemlje. A nisu.

- Sada imam u vrhu hrvatske politike uglađene diplomate, poput Andreja Plenkovića, a opet su tu problemi o kojima govorite?

- Pogledajte, Plenković je jedan. A oni oko njega su manje ili više katastrofa. Joj, kada ih vidite izbliza. Bila sam stjecajem okolnosti nekoliko puta u Saboru, kao psihologa su me zvali i kada sam sve to vidjela rekla sam: ako bi tu morala živjeti, radije bi se objesila. Ozbiljno, ne pretjerujem. A uvijek su me i na faksu, svih ovih četrdeset godina smatrali da sam divljakuša. Ne inzistiram na finesama, ali da se ljudi baš tako ponašaju kao neki političari, to je nivo užasa. Kao što se onda i neki ljudi na ulici tako ponašaju, guraju i sve to. Užas.

Milanović nije glup

- Jeste gledali ova sučeljavanja koja su bila između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića. Kako ste to doživjeli?

- Teško i bolno. Meni je bilo teško i vidjeti sve oko gospođe Kolinde, ne da je ogovaram jer je nažalost poznajem i u živo. Meni je strašno da predsjednik zemlje u kojoj živim, što se tiče inteligencije, a to spada u moju struku, ispod prosječan. To je pogibeljno. Ne mislim da se sve rješava pameću, ali ako je nema onda je još gore. A još ste pri tome bahat. To je još gora kombinacija. A takvi su naši političari mahom.

- Je li u ovom povratku Zorana Milanovića vidite bar malo nade?

- Reći ću vam ovako, on barem nije glup. Neću reći da koristi svoju pamet, da je koristi često i rado, ali je ima. A kada netko nema, što da mu zamjerim, kada je gore jedan grašak.

- Kada je riječ o Istri, je li to ipak jedna zdravija sredina?

- Apsolutno, jer je Istra po puno toga daleko iznad ostale Hrvatske. Istra je kulturnija, pristojnija, ugodnija, druželjubivija na jedan finiji način, ne samo da se zagrlimo i zajedno pjevamo.

- Koji je razlog tome?

- Prije svega jer ljudi imaju kućni odgoj. Zato se bolje i uljudnije ophode, a to se u Istri njeguje. Zato sam vam i rekla da sve više uviđam koliko je taj kućni odgoj važan. Daje baštinu za čitav život.

- Što je bio povod da vi kao psiholog pišete knjige koje su tolikom popularne, pa otuda i ova kuharica?

- Možda će vam zvučati banalno, ali se meni činilo važnim popularizacija onoga što se zove pomoć. Kada idem ulicom ljudi me često traže da im pomognem, ali ja se s time ne bavim jer nemam savjetovalište. Vidim da puno ljudi tu pomoć treba i onda ih pitam što ih muči i vidim da ne razlikuju što je psihijatar, a što psiholog. Mnogi misle ako se traži pomoć za rješavanje nekog problema, oko odgoja djece, međuljudskih odnosa, veze s partnerom, svejedno, onda ta osoba nije normalna. S druge strane psiholozi se upravo bave rješavanjem životnih problema i baš sam zato mislila kako ću pisanjem knjiga velikom broju ljudi približiti kako im se može pomoći.

- S tim ciljem je inače puno knjiga napisano…

- Kako ne, puno je i članaka o tome napisano. Prije nego što sam počela pisati posljednju knjigu, ovu Malu psihološku kuharicu, razmišljala sam kako ljude same privući oko ovih tema i pokazati da su psiholozi ljudi poput njih. Posve isti. Razmišljala sam što bi to moglo biti i tako sam došla do kuharice. Idem probati, rekla sam sama sebi iako nisam bila sigurna da će to uspjeti i da će mi kolege psiholozi poslati recepte.

- Jesu se rado odazvali vašem pozivu da vam pošalju recepte što kuhaju doma?

- Napisala sam im pismo u kojem sam im protumačila zašto bi rado tako nešto napravila, zamolila ih da mi pošalju recepte koje kuhaju. U tom sam pismu napisala da bi ljudima rado približila psihologiju i psihologe i onda su mi poslali najobičnije recepte koje koriste i svi ostali. Ništa posebno. Onda sam mislila da to moram malo okititi, napisati koji savjet uz te recepte i dodatno ih zamolila ako uz to mogu napisati i neku priču.

- Zašto priča uz recept?

- S jednim svojim kolegom išla sam na predavanje u Slavoniju i tamo su se ljudi nama jako puno bavili. Do mene je došla jedna gospođa i pitala me jesam li "ona Mirjana". Što to znači "ona Mirjana"? Rekla sam, znate ja jesam Mirjana, ali ne znam na koju Mirjanu mislite. Moj kolega je opisao tu scenu i uz recept koji je tamo našao, lungiće u umaku, priložio priču. I to mi se dopalo. Kolegama psiholozima sam poslala taj recept uz priču kao primjer i zamolila da isto naprave.

- Kakav je bio odjek?

- Ostavila sam im potpunu slobodu da nađu recept, kakav god, ono što je kuhala njihova mama, baka, švaler, muž i razaslala nekih sto pisamca mailom psiholozima koje poznajem. Dosta veliki broj mi je odgovorio i to me je jako iznenadilo, a većina je uz recept dodala i priču. Kada sam imala taj materijal činilo mi se zgodno i želja mi je bila da reakcija čitatelja kada to pročita bude ”pa oni kuhaju kao ja”. I psiholozi kuhaju po ričetu. Knjiga je nedavno izašla, ali već mi se događa da u dućanu gdje kupujem ljudi kažu da imaju moju kuharicu i da im se jako sviđa. Onda dolazi ono što sam i željela, "ja nisam mislio ili mislila da su psiholozi tako normalni". Eto vidite, tako je ta priča za mene bila zaokružena i nešto je postigla od onoga što sam željela.


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater